Muke po Federaciji

Politički događaji zadnjih dana pokazali su da je tvrdnja kako je Federacija BiH dotaknula dno bila preoptimistična.
Izgleda da nema dna i da se uvijek može ići još niže. Situacija u kojoj dvije i pol godine nakon izbora još nema prave, stabilne, legitimne i neupitno legalne vlasti, pervertirala je do točke u kojoj su glavne političke figure u nesretnijem bh. entitetu dva nekadašnja Lagumdžijina prirepka, Živko Budimir i Lijanovići. Isti oni koji su, prihvativši ulogu hrvatskih kvislinga, najprizemnije poslužili za legitimiranje bošnjačke platformaške vlasti, uz blagoslov američkog veleposlanika Moona i njegovog potrčka Inzka, dvije i pol godine kasnije napravili su od Federacije institucionalnu razvalinu i političku šprdnju. Nekada složna platformaška bratija, koja je na vrhuncu bila u jesen 2010, danas je međusobno zakrvljena i razdijeljena. HSP, koji se nekada prezivao Đapić-Jurišić, raskolio se na Jurišićevu i Budimirovu struju. Nakon što je Jurišić izašao, točnije izbačen iz Lagumžije, Budimir je izašao iz Jurišića, ali se nepokolebljivo drži funkcije predsjednika Federacije, na što je postavljen kao Lagumdžijin džepni Hrvat, premda mu je izborni legitimitet mizeran, budući da broj glasova koje je osvojio na izborima ne premašuje broj uzvanika na ovećoj hercegovačkoj svadbi. Unatoč tome, ponaša se kao da je Charles De Gaulle, a ne posuški Sejdo Bajramović.
 
_________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Moonovi politički ljubimci Lijanovići, koji nad provalijom poslovnog kraha još uspijevaju pedalirati zahvaljujući besramnom političkom mesarenju, spletom okolnosti i potporom sve dezorijeniranije SDA, danas su se našli u situaciji da su vrhovni politički arbitri u Vladi Federacije BiH. Osim u, da prostite, HSP-u, raskol se dogodio i u SDP-u. Željko Komšić, drugi bošnjački predstavnik u Predsjedništvu BiH, koji će sramnom ulogom koju je odigrao u dvije izborne prevare zbog koje Hrvati već šest i pol godina nemaju predstavnika u Predsjedništvu BiH, ostati zapamćen kao jedan od glavnih grobara BiH i bilo kakvog mogućeg ravnopravnog suživota u njoj, osniva novu stranku koja u svom nazivu nosi riječ “front”. Već iz samog imena stranke može se iščitati totalitarni komunistički obrazac unutar kojeg se svakoga neistomišljenika apriori vidi kao neprijatelja, a politiku se poima kao prvu crtu bojišnice prema dušmanima. Teško da stranka uzurpatora mjesta hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH i glavnog simbola pokvarene pseudograđanske politike u službi nacionalizma većinskog naroda može privući ikog osim šačice isluženih “Bosanaca i Hercegovaca”, sve manje potrebnih dominatnoj sarajevskoj politici.
Radi se, u osnovi, o jugoslavenskoj političkoj siročadi, ljudima koji su ili toliko intelektualno ograničeni da ne vide da su bili u službi nacionalizma većinskog naroda ili su silno pokvareni pa su to radili svjesno. Teško je odlučiti što im je gora preporuka za potencijalne glasače. Na završni Lagumžijin skup 2010. kao znak potpore sestrinskoj socijaldemokratskoj stranci došao je i Zoran Milanović, tada vođa hrvatske oporbe, s izaslanstvom hrvatskog SDP-a. Ali nakon što su “sestrići” pogazili političku volju Hrvata u BiH, i ušli u koaliciju s Lijanovićima i HSP-om, u vrijeme kada su njegovi telali s FTV-a uvjeravali javnost kako su svi Hrvati ustaše, osim HSP-ovaca, i svi lopovi, osim Lijanovića, Lagumdžija je vrlo brzo sebi zauvijek zatvorio ta zapadna vrata pa ga je kasnije Milanović odbio primiti u Zagrebu. Tata platforme, Patrick Moon, kada usporedi stanje u Federaciji u trenutku svoga dolaska na mjesto američkog veleposlanika i ono što će uskoro ostaviti pri odlasku, može se doista ozbiljno zapitati je li možda izabrao pogrešno zanimanje. Izgleda da su Amerikanci digli ruke od ostataka platformaške vlasti, Frankensteina kojeg su sami stvorili i da će pustiti da stvar truli do kraja, tj. do sljedećih izbora.
No i nakon njih javit će se slični problemi. Umjesto funkcionalnije Federacije, američka ambasada u Sarajevu, podržavajući platformašku bošnjačku nacionalističku politiku, uništila je svako moguće povjerenje u Federaciji, a uz to, sve je izglednije, cijeli ciklus od četiri godine zatvorit će se bez stabilne vlasti. Danas izražavaju razočarenje načinom na koji funkcionira federalna vlada, kao da ona nije njihovo čedo. Predstava u Bruxellesu nove četvorke, u kojoj novoprosvijetljeni Lagumdžija, Fahrudin Radončić i dva HDZ-a, uz pomoć EU traže rješenje za slučaj “Sejdić i Finci”, očekivano je završila opstrukcijom i prozivanjem za izdaju od strane SDA. Kad je ponuđeno rješenje za problem koji se kolokvijalno naziva “Sejdić i Finci”, putem elektorskih glasova u deset federalnih županija, čime bi se riješio i problem da Hrvati ne mogu izabrati svoga člana Predsjedništva, dreknula je SDA, koja čak prijeti da će pokrenuti postupak protiv Europske komisije, jer se drznula potaknuti rješenja koja će onemogućiti da Bošnjaci i u buduće odabiru hrvatskog člana predsjedništva, što je, po Tihiću, valjda vitalni interes Bošnjaka.
Nakon pucanja platforme i odlaska u oporbu (što je samo djelomično točno, jer još je nejsno tko je danas u federalnoj vladi legalan, a tko nije) SDA danas igra onu igru oporbenog bukačije i dežurnog prozivača drugih za nacionalnu izdaju, koju je njima igrao Haris Silajdžić, optužujući ih za izdaju uvijek kada bi pokazali makar i minimalnu spremnost krenuti u konstruktivne pregovore s predstavnicima Srba i Hrvata u BiH o reformi zemlje. Ne treba imati iluzija da će sutra, kada se SDA vrati na vlast i logikom odgovornosti za sudbinu i funkcioniranje zemlje opet započne razgovore sa druge dvije strane, netko drugi tko se tada nađe u poziciji druge po snazi bošnjačke stranke, optuživati opet njih za prodaju i izdaju. I onda opet nanovo do sljedećeg izbornog ciklusa. A hoće li se u te četiri godine između izbora formirati ikakava stabilna vlada ili neće, očito je najmanje važno.