„Mjera nekog čovjeka pa i umetnika nisu nagrade koje je dobio, već je li ispunio svoju ljudsku dužnost, stajući na stranu dobra, istine i pravde“, napisale su između ostalog u svom pismu upućenom novinaru i književniku Muharemu Bazdulju Majke Srebrenice osuđujući njegovo „uživanje“ sa nobelovcem Peterom Handkeom nakon što je ovaj uz počasti odlikovan u Republici Srpskoj.
U odgovoru na pismo Majki Srebrenice pokušala je to i Bazduljeva majka, lječnica i također književnica Nura Bazdulj Hubijar.
“Rekli ste sve što je trebalo reći, a učinili ste to na human, human način, istinito i objektivno, na način koji sliči nekome tko je trpio, pati i trpit će nezamislivu bol do kraja života” napisala je i dodala na kraju pisma, kršćanskog – da onaj tko je bez grijeha baci prvi kamen.
Muharem Bazdulj rođen je u Travniku 19. maja 1977. Završio je engleski jezik i književnost, bio je novinar sarajevskog Oslobođenja, koje mu je nakon ovog „druženja“ sa Handkeom otkazalo kolumnu, izvinivši se čitateljima.
Do 2016. bio je i novinar beogradskog Vremena.
Dvije godine prije toga nagradio ga je Danas svojim novinarskim priznanjem „Stanislav Staša Marinković“, kao i Udruženje novinara Srbije priznanjem „Bogdan Tirnanić“.
U posljednje vrijeme njegovi tekstovi mesto nalaze u Politici i Nedeljniku.
Prošle godine svrstao se uz one koji su protestirali protiv Ninove nagrade, tj. njenog žirija objašnjavajući da je jugoslavenstvo onih koji nisu razmatrani za ovo priznanje veće od jugoslovenstva žirija i onih koji su se našli u užem izboru.
Ljubitelj je i poznavatelj svog slavnog sugrađanina, još jednog nobelovca – Andrića, odlično pliva u vodama popularne kulture, vrstan je govornik kakav se samo može poželjeti na promociji neke knjige, u televizijskom gostovanju, bilo kom javnom istupu, solidan pisac. Beograd i Srbija su njegov izbor.
„Ja sam studirao u Sarajevu i živio tamo godinama nakon studija. Također, devedesetih sam nekoliko mjeseci živio u Zagrebu. Objavio sam neke knjige i u Sarajevu i u Zagrebu. Nakon što sam početkom dvijetisućitih počeo češće da dolazim u Beograd i da pišem za beogradske medije i objavljujem knjige kod beogradskih izdavača, a naročito nakon što sam osjetio ritam grada i krenuo intenzivnije da se družim s nekim ljudima, jednostavno mi se ukazalo da mi je mjesto ovde. Tu se najprijatnije osećam. To je najveći grad u kome se govori moj jezik, tu živi najveći broj ljudi koji voli da čita ono što napišem.“
wpDiscuz
