Nije prošlo ni dva mjeseca otkako je Denis Sadiković, 35-godišnji Sarajlija, izboden u mostarskom Kazneno-popravnom zavodu, a istraga i dalje tapka u mjestu. Naravno, svi čekamo. Čekaju se rezultati vještačenja, čekaju se izvještaji, čekaju se odgovori koji, ruku na srce, vjerojatno nikad neće stići. I dok čekamo, sustav mirno i dalje gleda na zatvore kao na kaveze za ljude, a ne na vlastite odgovornosti.
Kažu da je 27. listopada došlo do fizičkog sukoba između Sadikovića i Adnana Šljivića, također zatvorenika. Nekoliko sati kasnije, Sadiković je pronađen izboden nožem u zajedničkom toaletu. Nož? Preklopni, sedam centimetara dug. Gdje ga je Šljivić nabavio? Nitko ne zna. Ili bolje rečeno – nitko se ne trudi da sazna.
Priča postaje grotesknija s svakom novom “činjenicom”. Šljivić je odmah prebačen u pritvorsku jedinicu, pritvor mu je produžen, a psihijatrijsko vještačenje uskoro će valjda pokazati nešto. Možda da su u zatvoru svi pomalo ludi – i oni iza rešetaka i oni koji ih čuvaju.
Ironično, ovaj zatvor već je u kolovozu dospio na naslovnice. Trojica zatvorskih policajaca završila su u lisicama – zbog zloupotrebe položaja i trgovine drogom. Dakle, nije teško pretpostaviti da se u mostarskom zatvoru ne trguje samo cigaretama i pričama. Noževi? Nema problema. Droga? Možda čak uz popust. Pravda? To je već malo skuplje.
U cijeloj ovoj situaciji, najveća je šala to što svi čekaju. Tužiteljstvo, javnost, obitelj Sadikovića – svi čekaju nešto što se neće dogoditi samo od sebe. Sigurnosni propusti su očiti, odgovornost je negdje zakopana duboko u papirima, a sustav? Sustav se, kao i uvijek, pravi da je sve pod kontrolom.