Iako preliminarni rezultati popisa kažu kako Mostaraca ima manje nego prije rata, usprkos tome što su ratne strahote uzele svoj danak i što je grad na Neretvi zamišljenim zidom podijeljen na dva dijela, duh Mostara nemoguće je uništiti.
‘Bit će nas prijatelju sve dok ima kave i zezancije’, kroz smijeh nam govori Miro Pehar. Dodaje da, iako je u Mostaru 50 posto ljudi nezaposleno, nikada nije bilo prosvjeda.
‘Doduše sjećam se da su se ljudi jednom okupljali i to kad je kava s jedne marke poskupila na marku i dvadeset pet feninga’, dodaje Miro.
Demokratska svijest Mostaraca na najvišoj je razini. Svjesni su da od prosvjeda nema koristi pa zato niti ne izlaze na ulice već se okreću nečem od čega ima ‘vajde’. Transparenti su, kažu, za utakmice.
‘Nema brate koristi od prosvjeda. Evo sjećam se da smo prosvjedovali kad je kava poskupila al nisu je vratili na marku i šta ćeš, mogu kako hoće. Odrede ti pa ti pjevaj borbene. Eee zlatna vremena kad je kava za marku bila’, rezignirano govori Mate Musa. Njegova djevojka Ivana kaže kako, za razliku od političara, ugostitelji ipak imaju sluha za potrebe naroda.
Slijedom preporuke ove simpatične Mostarke sjeli smo u obližnji kafić i naručili ‘snjeguljicu’, novo piće kojim lokalni ugostitelji mame svoje goste. Uslijed kronične nezaposlenosti i besparice ‘snjeguljica’ dolazi kao melem na ranu, tvrdi Ivana.
Kava i sedam čaša vode uz sunčani dan garantiraju dugotrajnije zadržavanje u kafiću i pretresanje većine tema koje muče ovdašnje ljude.
‘Amerikanci imaju psihijatre, a Mostarci kave, prijatelju’, dobacuje ljubazni konobar dok poslužuje ‘snjeguljicu’, najpopularnije mostarsko piće.
Iako bi neupućeni upravo to i pomislili ‘snjeguljica’ ipak nije vrhunac socijalne osjetljivosti i brige za narod lokalnih ugostitelja. Osvjedočili smo se u to kada je kraj nas sjeo jedan mladi gospodin.
‘Dobar dan, izvolite’, reče konobar.
‘Molim vas čašu vode i novine, kavu sam s maaajkom popio’.
Bio je to živi primjer uviđavnosti prema onim najugroženijima, prema onima koji nisu u poziciji da ‘skucaju’ za kavu s mlijekom ili snjeguljicu. Slobodno možemo reći kako ovakve uviđavnosti i empatije malo gdje ima. Kriza, kažu stručnjaci, tjera ljude da pomažu jedni drugima. Sjesti u kafić ovdje je jednostavno pitanje statusa i ponosa.
Iako nam nije bilo jasno o kakvoj krizi ovdašnji ljudi govore dok masovno zauzimaju mjesta u lokalnim birtijama situaciju nam je ipak rasvijetlio naš sugovornik.
‘Kako nije kriza prijatelju! Pa ja neki dan uplaćujem pet maraka (cca 20 kn) na kladionicu, a mala što radi pita me jel to neka dojava’, plastično nam objašnjava Mate koji, budući ima i za kavu i za kladionicu, spada u red buržoazije.
Iako svaki pravi Mostarac koji imalo drži do sebe nikada neće priznati da nema, činjenica je da je sve više onih koji, poput gore spomenutog momka, naručuju čašu vode i novine. Kriza stišće sve jače, nezaposlenost je rekordna, ipak, sumnjamo da će se bilo što pomaknuti s mjesta sve dok je mostarskog sunca, kave i zezancije.
wpDiscuz