“Moj djed je bio nacist. Zbog njega znam zašto je EU važna”

Od kraja Drugog svjetskog rata prošle su tri generacije Nijemaca koji žive u miru. Taj se mir uzima zdravo za gotovo.

Do njegove smrti ranih devedesetih moj je djed bio predani nacist. Većina njegove starije braće umrlo je u jednoj bitci u Prvom svjetskom ratu. U žestoko traumatiziranoj Njemačkoj između dva rata, koju je obilježila mržnja prema strancima, Židovima i demokraciji kao i iluzije o veličini, on je bio nezaposlen većinu dvadesetih. Rano se pridružio stranci i četrdesetih se prijavio da želi ići na front. U vojsci je čak i napredovao te bio na čelu anti-partizanskih jedinica na istočnom frontu, te je sudjelovao u opsadi i padu Kijeva.

Skoro smo sigurni da je sudjelovao 1941. i u rujanskom Babi Yar masakrukada je ubijeno 33.000 Židova. Do kraja svog života imao je ispade i pričao o Židovima, Francuzima i gordom Albionu. Nikada više nije izašao iz države i užasavao se približavanja granici.

Moj djed s majčine strane bio je učitelj iz Duisburga. Kad su ga natjerali na rat napustio je svoju suprugu, dvoje djece, kameru, biblioteku i sve nade o preživljavanju. Preživio je tri godine na istočnom frontu no nikada više nije svirao, ili fotografirao. Bio je slomljen čovjek. Moja je baka dok njega nije bilo ostala u Duisburgu. Tri su je puta bombe potjerale iz stana, a jedna je bila direktni pogodak. Do smrti su se zvukovi sirena bacali u očaj.

Tata se rodio 1944. Odrastajući u postnacističkoj zemlji i kućanstvu rano je počeo čitati i pristupio izviđačima. Otkrio je ideje demokracije i civilnih prava, i postao socijaldemokrat koji je prezirao bilo što što je naginjalo na desno. Moja majka, rođena 1947. upoznala ga je 1968. na fakultetu. Zapadnu su Njemačku i dalje definirale horde nacista koji se nisu pokajali. Anti-nacistički prosvjedi oboje su ih obilježili. Sagradili su dom za petero djece, prepun glazbe, knjiga i jasnog razumijevanja da kao Nijemci moramo biti jako pažljivi s politikom.

Tijekom djetinjstva četiri sam puta evakuiran radi neeksplodiranih bombi iz rata. Od tada se to ponovilo još dva puta. Tijekom naših školskih godina posjetili smo Verdun i Bergen-Belsen. Čitali smo ne samo Goethea, Schillera i Manna, već i Dnevnik Anne Frank i Der SS-Staat Eugena Kogona. Ponekada smo mislili da su se naši profesori previše koncentrirali na Treći Reich.

Kada je 1989. pao Berlinski zid roditelji su nas sve probudili. Sjedili smo ispred televizije uz našu prvu čašu šampanjca i gledali roditelje kako plaču. Otac nam je rekao kako je to dan kada je Drugi svjetski rat zaista završio i da su u tome pomogli naši prijatelji iz Europe.

Odrastajući svih pet je mnogo putovalo. Motivirali su nas da učimo jezike i družimo se sa strancima. Moja je najbolja prijateljica Židovka sa Manhattana koja živi u Norveškoj. Svaki puta kada je posjetim veseli me ideja da se djed okreće u grobu. Ujedinjena Europa naše je naslijeđe. EU je šampion mira i prosperiteta, a ne ekonomski projekt.

Dok NATO osigurava da ne dođe do vojnog sukoba na zapadu Europe, EU i sve što joj je prethodilo su sagradile mir, integrirajući europske nacije u mirnu koaliciju kultura koje vežu zajedničke vrijednosti i zajednička budućnost.

Kad gledam oca kako se igra s mojim nećakom svjedok sam treće po redu generacije Nijemaca koji žive u nesmetanom i neprekinutom miru. Ikada. Nitko to neće ugroziti, a da im se ne kontrira. Kada gledam oca i djeda najveća je razlika u tome kako su definirali svoj nacionalni identitet. Jedan kao samosažalijevajući revanšist koji je vjerovao kako su Njemačkoj svi zabili “nož u leđa”, a drugi kao osoba koja prihvaća odgovornost, priznaje da se desilo što se desilo, liberal i štovatelj demokracije.

Ta moderni nacionalni identitet nije baziran na kompleksu krivnje nego ne razumijevanju da Njemačka treba da se priznaju svi njezini aspekti prošlosti. Ne možete se identificirati s nogometašima, a zaboraviti kako smo huškali na rat. A osjećaj odgovornosti za zločine ima smisla jedini ako smo ponosni na to koliko je Njemačka sudjelovala u stvaranju EU.

EU danas je teško izborena kulminacija desetljeća građenja mira i političke integracije. Daleko je od savršenog, ali ostaje kao jedini uspješni format demokratske, internacionalne integracije. U globaliziranom svijetu, “pojačava” nacionalni suverenitet kroz kombinaciju ekonomske i političke moći, dok svojim građanima garantira slobodu i stabilnost bez konkurencije.

Posljednjih godina val radikalno desnih stranaka zapljusnuo je EU, od Švedske do Njemačke i Francuske, i polako shvaćam kako predavanja o Trećem Reichu ipak možda nije bilo previše. U Velikoj Britaniji nakon desetljeća retorike protiv EU (protiv koje se nitko nije borio) došao je Brexit, koji sve više eskalira i mogu se povući neke jezive paralele s njemačkom Weimarskom Republikom i ekstremizmom. EU se mora zaštititi, kao i svoje članice, od bilo kakve opasnosti po njene institucije i političke procese. Kompromitiranje osnovnih političkih postignuća radi ekonomskih interesa bio bi vrhunac političke neodgovornosti.

Zajednička europska budućnost koja priznaje našu prošlost s pukotinama i koja definira naš kolektivni put može se graditi samo kao zajednički proces, temeljen na pravilima i odgovornostima. Napuštanje EU-a je napuštanje ne samo tih dijeljenih procesa već i gradnje mira. To nije samo tužno, to je i zastrašujuće.

(Tekst preuzet s Guardiana)