Od ljeta 2011. Giulia Pines radila je u maloj turističkoj agenciji u Berlinu i nekoliko godina stalno i iznova suočavala se sa zagonetkom: stalno su joj dolazili klijenti koji su doslovno držali avionske karte za nigdje.
Putnički avioni doslovno bi trebali poletjeti svakog trenutka, ali aerodroma s kojega bi trebali poletjeti – naprosto nije bilo, piše ona za BBC.
“Aerodrom Berlin-Brandenburg bio je ogromno gradilište južno od glavnog grada: projekt je probio milijarde eura iz okvira predviđenog i nije ni blizu otvaranju. Pa, što se dogodilo njemačkoj učinkovitosti? Ako zakašnjela zračna luka nije bila dovoljna, otkrit ću vam tajnu: njemačka učinkovitost je mit, s korijenima u religiji, nacionalizmu, prosvjetiteljskoj misli i nekoliko velikih ratova.
Možda je vrhunac i doživjela u 20. stoljeću, ali je nastavila živjeti onako kako svijet vidi Njemce – unatoč ratu koji ih je uništio, zidu koji ih je podijelio, valuti dizajniranoj da ih oslabi i unatoč financijskoj krizi, Njemačka je i dalje na vrhu. Samo s iznimkom aerodroma.
Slično kao i njemački humor, njemačka učinkovitost (ili njen nedostatak), često je vruća tema među posjetiteljima; oni se čude vlakovima koji prate rasporede u minutu, savršenim autocestama na kojima se čini da njemački proizvedeni automobili voze warp-brzinom, dok istodobno statistički imaju vrlo malo nesreća i, konačno, omiljena primjedba svakog stranca, građani koji čekaju signal prije nego što prijeđu ulicu – i još vas opominju ako ne činite to isto.
Najbolja kvaliteta robe za većinu je – Made in Germany
Ipak, ono što brkaju s njemačkom učinkovitosti je, u mnogim slučajevima, njemačka sklonost pravilima – osobina koja strance jednako zbunjuje.
Dok apsolutno poštivanje pravila može pomoći u izvršavanju svakodnevnih zadataka, to ne mora vrijediti kad je riječ o velikim, značajnim projektima nacionalnog značaja. Berlinska kultura odavno čeka stalno prolongiranu obnovu državne opere, a u Hamburgu su svjedočili nevjerojatno rastućem trošku gradnje nove filharmonijske dvorane.
Razgovor o njemačkoj učinkovitosti uvijek se svodi na Prusku. Poznato po militarizmu, nacionalizmu i nemilosrdnoj radnoj etici, kraljevstvo se održalo stoljećima, da bi na vrhuncu, u 19. stoljeću, obuhvaćalo većinu sjeverne Njemačke i današnje Poljske.
Navodno, dok su sjeverni Prusi, potpuno lišeni humora, bili zaokupljeni marširanjem unaokolo i uzgajanjem krumpira na neplodnoj zemlji, Bavarci su se sretno bavili svojim pivom u toplijim klimatskim uvjetima.
Razlike između Prusa i Bavaraca još je i povećalo to što su Prusi usvojili luteranski protestantizam.
Martin Luther je zamislio novu vrstu njemačkog kršćanstva daleko izvan katoličkih granica Svetog Rimskog Carstva, a njegovi su spisi dodatno oblikovali sliku Nijemaca kao tvrdokornih, kao onih koji poštuju zakon i autoritete, nimalo slučajno istih osobina koje će Hannah Arendt promatrati tijekom suđenja Adolfu Eichmannu kada je skovala pojam ‘banalnost zla’ kako bi objasnil kako je Njemačka mogla podleći nacizmu.
Pruska nije samo bila ona koja je predvodila s ovim karakteristikama; ona je od njih napravila osobine cijele nacije. Do sredine 19. stoljeća Njemačka je bila tek samo malo više od skupine rascjepkanih kraljevstava koja su se tek povremeno okupljala oko graničnih sporova s Francuzima ili Slavenima.
Pruska je sve to promijenila ušavši u borbu protiv Napoleona III u francusko-pruskom ratu (1870.-71.) i stala upravljati zemljom u pravcu onoga što je počelo izgledati kao današnja Njemačka.
Prema Jamesu Hawesu, autoru Najkraće povijesti Njemačke (2017.), ta je pobjeda zapravo učvrstila sliku njemačke učinkovitosti. Britancima u ranom 19. stoljeću “Njemačka je izgledala poput neke vrste nazadne zemlje …
Iznenada, naizgled preko noći, slomili su Francuze … glavnu vojnu silu u Europi.
U to vrijeme to se činilo poput kakvog uvrnutog, crnog čuda”.
Odjednom se rasplinula slika mnoštva romantičara i filozofa koji piju vino, slika tamnih šuma i brda i usamljenih putnika po njima koji gledaju maglovite priziore poput onih slikara Caspara Davida Friedricha. Sva Njemačka odjednom je bila zarobljena militantnom Pruskom, a cijela Europa je znala da su Prusi bili narod koji je valjalo držati na oku.
Početkom Prvog svjetskog rata, to je bilo više od pukog straha od ‘drugih’, objasnio je Hawes.
“Ako svijet želite učiniti sigurnim za demokraciju … stvar je praktičnosti uvjeravati da je vaš neprijatelj u njemu toliko uvrnuto čudan da je skoro pa uljez u njemu sa svojom nadljudskom lukavosti”.
Propagandni plakati svjetskog rata u berlinskim Deutsches Historisches Muzej potvrđuju taj mit, oni prikazuju, među ostalim, lice njemačkog Kaisera montirano na paukovo tijelo i općenito promoviraju sliku Nijemaca kao sveznajućih, svevidećih i sveprisutnih.
Ali, zašto ovakva opsjednutost njemačkoj učinkovitosti opstaje čak sve do danas, iako bi bilo za očekivati da ju je razbila pobjeda Saveznika 1945. godine?
Markus Hesselmann, lokalni urednik u Tagesspiegelu, ima tezu, premda nije baš voljan rastrubiti je na sve strane: ‘U Velikoj Britaniji … postoji vrlo čudna vrsta fascinacije, moram biti vrlo oprezan kako se izraziti, nacističkom Njemačkom.
Tamo postoji želja da se, gledajući na Njemačku, skinu sve one loše stvari, kao što je nacizam, a ostave samo one koje se poštuju.’
Pripadnici Savezničkih snaga, s Amerikancima i Britancima među njima kao onima koji su ih vodili, naprosto su se željeli diviti tome kako su Nijemci, iako teško uzdrmani reparacijama iz Prvog svjetskog rata, na kraju ipak uspjeli povesti Drugi svjetski rat, iako su baš te sankcije iz prvog rata bile dijelom odgovorne za taj drugi rat.
Oni jednostavno vole vjerovati da je Wirtschaftswunder ili ‘ekonomsko čudo’ 1950-ih i 60-ih godina posljedica nemilosrdno učinkovite radne etike, pritom zanemarujući koliko novca je sa Zapada bilo upumpano u Zapadnu Njemačku kako bi ju se održalo protiv Rusa.
Kao što Hawes ističe, mit ‘nema nikakve veze s povijesti, u puno većoj mjeri ima veze s maštom’.
Na kraju dolazimo do toga da u stvaranju mitova Nijemaca, mi zapravo stvaramo mit o sebi. To možda nitko ne zna bolje od Nijemaca koji žive negdje drugdje; od onih koji su se nastanili u Velikoj Britaniji kao u inozemstvu i naišli su na stroga pravila i beskrajnu birokraciju u svakodnevnom životu, čak i u slučaju javnih radova kao što je inače berlinska zračna luka.
Njemačka – umirovljenici među najsigurnijima od siromaštva! Fantastična je ta ironija sudbine koja je dovela do toga da danas neopisivo izmučena zračna luka organizira čak i turističke obilaske.
I što, sada turisti osim berlinskih znamenitosti poput DHM-a, spomenika kao što su Brandenburška vrata, berlinski Stup pobjede, spomenika Holokaustu koji izaziva žmarce, turisti na svoj itinerer mogu dodati i jednu modernu njemačku idiotariju.
Prema Josephu Pearsonu, koji istražuje njemačke posebnosti na svom blogu ‘Needle’ i u svojoj nadolazećoj knjizi ‘Berlin’, berlinsku zračnu luku koja toliko kasni, ne bi trebalo pljuvati, nego čak i slaviti, i to baš zato što je u suprotnosti s dugogodišnjim mitom o Nijemcima.
Kada se dogodi da stvari poput ove zračne luke ne funkcioniraju, ‘to onda Nijemce humanizira, vraća im ljudskost, to onda pokazuje da se oni baš i ne uklapaju tako lako u stereotipe koje stranci mogu imati graditi o njima’, kazao mi je Pearson. ‘Svaki primjer njemačke neučinkovitosti čini me sretnim jednako kao što me istodobno i frustrira.'”
wpDiscuz