Branko Miljković jedan je od najvećih srbijanskih pjesnika minulog stoljeća. Život autora stiha – “da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj” – i slavnog epitafa – “ubi me prejaka reč” – okončan je u Zagrebu, u dvadeset i sedmoj godini mladosti. U noći s 12. na 13. veljače 1961. godine njegovo tijelo nađeno je obješeno o drvo u parku u centru grada. O njegovoj smrti postoje dvije raširene teorije: jedna kaže da je ubijen, a druga da je počinio samoubojstvo zbog nesretne i neuzvraćene ljubavi. Na Lupigi pročitajte Miljkovićevo posljednje pismo, jer ovakvo potresno štivo o pjesništvu i ljubavi drugdje, vjerujte na riječ, nećete naći.Ovo Miljkovićevo posljednje pismo, upućeno beogradskom književnom kritičaru Petru Džadžiću, pobornici teze o samoubojstvu iznose kao dokaz da je pjesnik sam odlučio umrijeti, i to zbog nesretne ljubavi.
Dragi prijatelju,
ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.
Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!
Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.
Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih “Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik”. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.
Želi ti sve najbolje
Branko
P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.
Bjankinijeva 11., Zagreb
Branko Miljković (1934. – 1961.)
wpDiscuz
