Više od polovine muslimanskog svijeta danas je u konfliktu ili pod tenzijama – u stanju meteža, zbrke, kaosa – pucanja osnovnih vezivnih linija društava, analizirao je za bh. novinsku agenciju Patria (NAP) Mirnes Kovač, politički analitičar iz Sarajeva i međunarodni stručnjak za Bliski istok i Balkan.
Za njega je, kaže, najteža situacija u Libiji, Egiptu, Siriji i Iraku. A, problemi u tim zemljama vrlo lako bi se mogli proširiti i dalje na regiju.
Što se tiče Palestine, boji se da će posljednji zločini nad civilima Gaze biti pogonsko gorivo za još radikalnije skupine koje će na brutalnosti odgovarati još brutalnijim potezima.
A, konfliktna i napeta situacija u mnogim islamskim zemljama, smatra Kovač, još će potrajati. Možda će se tim društvima morati dogoditi iscrpljenost ratovima da dođu do “mira iscrpljenosti” kao što su europske nacije došle u Westfaliji.
– Kada govorimo o ovim zemljama, rješenje je još uvijek daleko, ali ako bi ga bilo onda bi trebalo da glavne sile regije: Turska, Iran i Saudijska Arabija, uz sudjelovanje SAD, Rusije, EU i Kine sjednu za stol i na nekoj velikoj konferenciji isprofiliraju novi poredak na Bliskom Istoku. To je veoma idealistička vizija, svjestan sam. Ali jedna decentralizacija moći, rješenje Izraelsko-palestinskog konflikta i prihvaćanja različitih političkih, ideoloških i vjerskih opredjeljenja morat će biti sadržaj svakog budućeg mira u ovom regiji – smatra Kovač.
Konflikti u Libiji, kaže, slični su iračkom scenariju. I jedna i druga su zemlje u kojima je Zapad vojno intervenirao i posjeduje značajne naftne resurse. No, sukobi u ovoj zemlji koja nema ni dovoljno razvijene osnovne postavke društva, mogli bi se odraziti i na tamošnju regiju.
– U Libiji imamo sukob različitih (sekularnih i islamističkih) milicija koje se bore za prevlast i primat nakon anti-gadafijevske revolucije. Put ka tzv. “demokratskoj tranziciji” očito ne uspijeva. A to, na neki način, teško da je moguće i postići u ovoj zemlji jer su osnovne bazne postavke društva vrlo nerazvijene: građanske organizacije, civilno društvo, nevladin sektor itd… Ono što je preostalo od nekadašnjeg sustava urušeno je i sada ustvari imamo plodno tlo za rast svih vrsta ekstremnih frakcija. Nestabilnost Libije prijeti Tunisu i Egiptu, Alžiru i jugu koji graniči sa pustinjskim saharskim predjelima – Malija, Nigera i Mauritanije.
Kao rezultat te slabosti sustava imamo grupu Ansar al-Shariah koja u istočnom dijelu oko Bengazija proglašava “Islamski emirat”. Ta grupacija će po svoj prilici tražiti alijansu sa grupama kao što je tzv. “Islamska država” u Iraku i sličnim grupacijama – objašnjava Kovač.
Za Egipat kaže da je još od Kamp Davida bio broker mira između Izraela i Palestinaca. No, dolaskom vojne vlasti i generala al-Sisija situacija je nešto drugačija. I Izrael i Egipat imaju zajedničkog neprijatelja islamiste Hamasa koji još od 2006. vladaju u Gazi.
– Izrael želi uništenje ove skupine, posebice nakon pokušaja na približavanju Hamasa i Fataha, jer bi neka zajednička platforma po svoj prilici išla ka izričitijem traženju međunarodnog priznanja palestinske države. Najžalosnije je da u ratu Izraela protiv Hamasa, uz prešutnu podršku vojnog režima Egipta, stradaju civili. Egipat je u zadnje dvije godine srušio tisuće tunela koji su bili jedini način ulaska oružja i opreme u Gazu, jer sve ostalo kontrolira Izrael. Mislim da se Palestinci u Gazi namjerno guraju u očajničke poteze kao što su neopravdani potezi granatiranja civila – i smatram da na duže staze u ovakvoj situaciji se ne može postići sigurnost ni za Izrael niti ikakva izgledna normalizacija za 1.8 milijuna stanovnika Gaze. Bojim se da će posljednji zločini nad civilima Gaze biti pogonsko gorivo za još radikalnije skupine koje će na brutalnosti odgovarati još brutalnijim potezima.
Po svemu sudeći, kaže Kovač, Egipat se ne prihvaća od strane Hamasa kao broker, jer je njegov prethodni prijedlog za mir shvaćen kao diktat i produženje agonije u Gazi.
– Ono u što se Egipat ovim dovodi jeste neka vrsta neformalnog saveza anti-islamističkih država (kao što su Saudijska Arabija, Emirati, Jordan, Kuvajt itd). Njihov strah od tzv. “političkog islama” je toliki da u drugi plan stavlja zločine Izraela, što do sada nije bio slučaj.
– Strah koji se u regiji stvorio od zagovornika političkog islama čak je jači od onog koji je prije više od trideset godina nastupio dolaskom, recimo, Homeinija na vlast u Iranu. S druge strane, ne treba zanemariti da i ovom bloku, kao i u ostalom Sjedinjenim Državama i EU ne odgovara ovo što radi Izrael. Očigledno je da i islamisti ovim žele kompromitirati monarhističke režime kod njihovog naroda, dok nažalost cijenu ove igre plaćaju civili Gaze. O ponašanju Izraela i argumentima koje podastiru izlišno je govoriti. Mislim da su i zapadne sile prepoznale da ovakvo ratovanje ne donosi nikakvo dobro, a kamoli dugoročnu sigurnost ni Izraelu niti njihovim interesima u regiji – objašnjava Kovač.
Sukob u Siriji, odnosno više od tri godine nijemog promatranja ubijanja i zločina koje Assadov režim uz podršku Irana sprovodi u ovoj zemlji nad ljudima koji su tražili demokratske promjene i pluralizaciju društva – proizveo je, kaže Kovač, opasne tvorevine kao što je to ISIL – odnosno odnedavno tzv. “Islamska država” i samoproglašeni kalifat. To je do sada najmonstruozniji nasrtaj na islamsku tradiciju i dogmu koji se događa od niza dobro uvezanih i uhodanih propagandističkih centara čije rukopise sve lakše prepoznajemo.
– ISIL je proračunat potez kreiranja jednodimenzionalne slike islama kao religije terora – svjetonazora koji će olakšati desničarskim ratobornim jastrebovima na Zapadu provođenje svojih agendi.
Irak je na mrtvoj točki. Ono što se događa u Iraku je rezultat neuspjeha intervencionizma, a posebice totalnog kolapsa vanjske politike Obamine administracije u ovoj regiji. Također, ovoj regiji sada već uvelike prijeti veliki sunnijsko-šiijski sukob koji bi se mogao preliti i u susjedne zemlje kao što su Turska, Saudijska Arabija, Kuvajt, Bahrein i dr. – rekao je Kovač, za NAP.
wpDiscuz