U razgovoru za Res Publica-u, emisiju koju uređuju i vode članovi HSPF-a, gost tjednog intervjua bio je prof. Milan Sitarski, član stručnog tima IDPI-a. Sitarski je govorio o nedavno objavljenoj studiji “Bosna i Hercegovina – federalizam, ravnopravnost, održivost (Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda)”.
Razgovarao: Branimir Galić, HSPF
Odakle ideja za izradu ove studije, koja pitanja stavlja u fokus te kakva rješenja nudi?
Kao prvo, neadekvatna situacija, prije svega, u smislu neravnopravnosti konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini je osnovni izvor naše motivacije za izradu ove studije. Ta ideja dosta je dugo sazrijevala, a tijekom 2014. i 2015. je izrađena, prije svega kako bi se analizirali uzroci i karakter sadašnjeg nezadovoljavajućeg stanja u smislu političke predstavljenosti konstitutivnih naroda u tijelima vlasti koja su za to namijenjena i posljedice te neadekvatne ustavno-pravne i političke situacije. Pošto su problemi u Bosni i Hercegovini kronični i dugoročni oni povremeno isplivavaju na površinu uzrokujući vrlo teške krize kao što smo imali slučaj dva puta s izborom Željka Komšića koji je dva puta bio nelegitiman i samo formalni predstavnik Hrvata u Predsjedništvu BiH. Platforma je također formirala nelegitimnu Federalnu vladu bez političke volje i političke suglasnosti neporecivo legitimnih predstavnika Hrvata.
Ti i još neki drugi problemi bili su nam povod da istražimo uzroke takvog stanja i promjene takvog stanja u prošlosti Bosne i Hercegovine, i u bližoj i u daljoj od Washingtonskog i Daytonskog sporazuma do danas, preko zloupotreba sporazuma do današnjeg stanja. Jedan od glavnih motiva nam je bio da na načelima konsocijacije i federalizma i na političkim tradicijama Bosne i Hercegovine predložimo rješenja, prije svega u cilju legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda, ali i kako bi se omogućilo i da se građani koji ne pripadaju konstitutivnim narodima mogu kandidirati i obavljati sve državne i javne funkcije. Znamo za presudu Sejdić-Finci, vrlo često se u javnosti suprotstavlja rješenje ovog slučaja, u korist ovih koji se ne mogu kandidirati upravo osiguravanju legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda. Mi u Studiji pokazujemo da to ne samo da je moguće nego je i nužno, riješiti oba problema.
Mi se suprotstavljamo ovom do sada, nažalost preovladavajućem stavu u Sarajevskoj i inozemnoj javnosti da je pripadnička demokracija rješenje za međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini gdje je bitna nacionalna pripadnost samog kandidata i da je to bitno kako bi svi narodi bili legitimno predstavljeni u organima vlasti. Mi pripadničkoj demokraciji suprotstavljamo predstavničku demokraciju gdje nije relevantna etnička pripadnost kandidata nego birača, dakle konkretno u slučaju Hrvata bitno je da njihov predstavnik u Predsjedništvu BiH bude osoba-kandidat koja je dobila glasove više od polovine birača koji sebe smatraju Hrvatima, a to što je ta osoba po etničkoj pripadnosti to je njegova privatna stvar. Ovi problemi privukli su najviše pažnje javnosti i izazivali su i najteže posljedice. U studiji se također može pronaći prilično koncizno i jasno izložena teorija federalizma i konsocijacije na kojoj su izgrađeni politički sustavi zemalja usporedivih sa Bosnom i Hercegovinom po etničkoj heterogenosti, a koje su u isto vrijeme demokratske. To su Belgija, Švicarska, Kanada i neke druge koje su etnički šarene i istovremeno demokratske.
Bi li bilo dobro da visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini bude čovjek iz etnički “šarenijih” država, i kako bi takva situacija pridonijela rješavanju međuetničkih problema s jedne više razine?
Ja se nadam da bi to dovelo do pojačanja senzibiliteta i visokih predstavnika i ostalih međunarodnih činitelja za tu etničku heterogenost u Bosni i Hercegovini pošto u tim državama koje smo spominjali su razvijeni i razvijaju se mehanizmi koji omogućuju da budu zadovoljena i individualna prava građana i kolektivna prava različitih konstitutivnih zajednica. U Bosni i Hercegovini su to konstitutivni narodi. To je moje mišljenje, da bi bilo dobro da su iz tih zemalja dolazili visoki predstavnici, ali i pored toga (kada bi se to ispoštovalo) treba ići ka tome da puna politička odgovornost za uređenje odnosa u BiH i za njeno funkcioniranje bude na legitimnim predstavnicima konstitutivnih naroda i svih građana BiH, nezavisno pripadaju li oni ili ne konstitutivnim narodima. Suviše se dugo razvijala podanička kultura, da se rješenja očekuju od međunarodnih institucija što i nije toliko čudno za zemlje u tranziciji. Sve su one imale podršku međunarodnih organizacija, posebno one koje pretendiraju na članstvo u EU, ali Bosna i Hercegovina se izdvaja po visokom predstavniku koji je praktično nadustavni faktor koji rješava političke sporove kao što smo i vidjeli kod formiranja „platformaške“ Vlade 2011. godine, nikako ne nepristrano i objektivno kada se promatraju međuetnički odnosi među konstitutivnim narodima.
Hoće li biti lokalnih izbora u Mostaru 2016. godine, te kome najviše odgovara da se nad Mostarom nadvija stigma grada slučaja?
Mislim da nikome ne odgovara sadašnje stanje, čak i oni koji misle da im odgovara su pogrešno procijenili vlastite interese kada se gleda dugoročno. Možda odgovara samo onima koji teže održavanju statusa quo i na nivou cijele države pošto Mostar jeste paradigmatičan i oko njega se lome koplja. Vidimo da su suprotstavljeni dijametralno suprotni stavovi, ali ista je situacija i na nivou cijele države. Mislim da je dobro da su neki prijedlozi konkretni za izmjene statuta i izbornog zakona u Gradu Mostaru i da su otišli u parlamentarnu proceduru, pa makar i naišli na neodobravanje suprotstavljenih strana koji se trebaju složiti s rješenjima.
Time smo ušli u proces koji mora biti prilično konkretan, da se vrijednosna načela pretaču u konkretna zakonska rješenja i da se onda politički akteri izjašnjavaju jesu li za ili protiv. Nadam se da će ta debata ući u nešto dinamičniju fazu, ali i dalje ostaje rizik hoće li se stići ispoštovati rokovi da se u Mostaru održe izbori paralelno s drugim lokalnim samoupravama u BiH. Čak ako se i naknadno postigne politički dogovor uvijek se mogu raspisati izvanredni izbori za Gradsko vijeće Grada Mostara, naravno mnogo bolje bi bilo da se izvede već sada kada su lokalni izbori u cijeloj državi. Mislim da je teško naći rješenje za jedno izolirano pitanje u BiH bez postizanja elementarnog konsenzusa o načelima na kojima je ustrojena cijela država. Naravno, ta načela se ne mogu „copy-paste-irati“ s jednog nivoa na drugi, jedno je država koja mora biti uređena na načelima federalizma i konsocijacije, a drugo je lokalna samouprava.
Grad Mostar, koliko god bio heterogen, on je i dalje samo jedinica lokalne samouprave. To bi zaista bio jedan potpuno izuzetan slučaj i u globalnim razmjerima da se konsocijacijska načela primjenjuju na jedinicu lokalne samouprave. U tom bi slučaju bio eliminiran manevarski prostor svih koji bi bili protiv primjena tih načela u FBiH i u cijeloj BiH, ako bi se primijenila na Grad Mostar.
Dnevnik.ba
wpDiscuz