Mesić u interviewu Avazu kaže da je za njega Komšićev izbor bio sasvim ok, i u skladu s izbornim zakonom BIH, te da ga ne zanima čijim glasovima je Komšić biran. Ne razumije kaže Hrvate kojis u se bunili protiv toga jer je očito Komšićev krimen što je za Bosnu.
Čudno je da ta rečenica dolazi od čovjeka koji je svojedobno u Jugoslaviji osuđivao izborni zakon koji je Srbima omogućavao nametanje člana predsjedništva Albancima. Tada je Stipe Mesić govorio da je to majorizacija. Tada je razumio nezadovoljstvo Albanaca koji su tvrdili da Bajramović Sejdo nije njihov legitimni predstavnik u Predsjedništvu SFRJ. Osim toga Mesić je rekao da oni koji to čine , kada imenuju Bajramovića ruše Jugoslaviju. Kazao je da Bajramoviću i Miloševiću koji ga postavlja Jugoslavija nije cilj i da time razbijaju Jugoslaviju. U slučaju Komšić, pak Mesić ne vidi pokušaj razbijanja Bosne.
Kako je moguće da je Mesić iz 90-ih, federalista, demokrata, i zagovornik predstavničke demokracije postao unitarist, slijepac i zagovornik pripadničke demokracije? Kako bi danas reagirao da Hrvati Srbima u Parlament RH, prema zakonu koji im to omogućuje izaberu predstavnike? Primjerice Hrvata iz BIH u Hrvatskoj je toliko da mogu izabrati sva tri srpska predstavnika u Sabor RH. Bi li to saraj lobistu bilo ok?
Kada govori o federalizaciji zemlje Mesić je podržava, ali kaže da ona ne smije biti etnička federalizacija crtana po etničkom ključu jer bi to oslabilo i podijelilo BIH. Međutim postavlja se onda pitanje zašto 90-ih, nije tražio ukidanje nacionalnih republika u Jugoslaviji, gašenje etničke logike i etničkog republičkog sustava, te redefiniranje Jugoslavije kao federacije multietničkih ekonomskih regija. Ne Stjepan Mesić, junak ove priče tražio je još slabiju federaciju, točnije slabiji utjecaj centralnih vlasti i konfederaciju zemlje kao jedini mogući oblik njenog opstanka. Usput je mjerio prašinu ne na multietničkim opancima nego na srpskim opancima. Pritisnut činjenicom da bi mogao završiti u Haagu upravo zbog huškačkih izjava u kojima je zagovarao protjerivanje srpskog stanovništva iz Krajine , ucjenjeni Mesić, slično kao i Zubak postao je najljući sarajevski kolaboracionist, i taj posao radio je kao predsjednik RH punih 8 godina. Njemu još uvijek nitko da kaže da je njegov strah od Haaga prešao svaku mjeru. I da bi bilo vrijeme da se , kada već nema hrabrosti govoriti ono što misli, konačno umirovi. Budući da sami Hrvati iz BIH koji žive u RH plaćaju njegov skupi ured, i troškove njegovog političkog lutanja, ako ima iti malo morala u sebi, trebao bi konačno krenuti s pecanjem ribe. Vakat je.
Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u eksluzivnom intervjuu za “Avazov” portal govori o političkoj situaciji u regionu, budućnosti zemalja zapadnog Balkana, Vojislavu Šešelju, novom političkom projektu Ive Josipovića, položaju Hrvata u BiH, izjavama Miroslava Tuđmana…
Puštanje Vojislava Šešelja iz Haškog pritvora i njegove izjave na slobodi izazvale su tenzije u regionalnim odnosima, posebno kada su u pitanju odnosi Hrvatske i Srbije. Da li je Šešelj samo benigni politički šarlatan ili je i dalje opasna politička figura koja može zatrovati međunacionalne i međudržavne relacije Hrvatske i Srbije, odnosno BiH i Srbije?
– Šešelj, sam po sebi, danas više nije opasan. Opasno je, međutim, ako se nekome poput Šešelja dopusti da nesmetano sije mržnju, laže o onome što se dogodilo i pokušava pridobiti pristaše na platformi koja nije ništa drugo, nego zazivanje novih sukoba.
Ponavljam: on kao osoba ne zaslužuje da se čovjek na njega uopće osvrne. Njegovo je mjesto u Haagu i Haaški će sud odmjeriti kaznu za ono za što je nedvojbeno i odgovoran i kriv. Povod za zabrinutost jest i mora biti mogućnost koja mu je pružena da iznova truje međunacionalne i međudržavne odnose. A tu mu mogućnost nije pružio sud u Haagu.
Srpsko rukovodstvo, posebno premijer Aleksandar Vučić, nevosmisleno se ograđuje od nacionalističke retorike Vojislava Šešelja. Da li se takve izjave iz Beograda u Zagrebu doživaljavaju kao iskrene?
– Ja, svakako, nemam razloga sumnjati u iskrenost izjava vodećih ljudi srpskog državnog vodstva. Žalim, samo, što njihovim riječima nisu slijedila i djela. Ograditi se, to u ovome slučaju definitivno nije bilo dovoljno.
Postoje teze da Šešeljevo ponašanje ide naruku desnici u Hrvatskoj, posebno HDZ-u koji očekuje uvjerljivu pobjedu na narednim parlamentarnim izborima. Dijelite li takvo mišljenje i ko je stvarni krivac za uzlet desnice u Hrvatskoj?
– I Šešeljevo ponašanje, i činjenica da mu je takvo ponašanje bilo omogućeno, odnosno da je bilo tolerirano, bez i najmanje sumnje ide na ruku desnici u Hrvatskoj. On je bio njihov glavni saveznik, jer im je omogućio da ponovo upru prstom u Srbe, kao kolektivitet, i da ih označe kao neprijatelje Hrvatske. Desničari se uvijek mobiliziraju protiv nekog neprijatelja, u pravilu ili potpuno izmišljenog, ili “debelo” preuveličanog. Ista stvar se dogodila u slučaju Šešelja. On je hrvatskoj desnici bio dar s neba.
A zašto je ta desnica ojačala? Pa naprosto zato što je ljevica zakazala. Ili, da budem još preciziniji: zato što prave ljevice u Hrvatskoj i nema. Mi imamo “umiveni” lijevi centar koji svako malo koketira i s liberalizmom, i s pučanima, ponekada čak i s desnicom, a boji se “kao vrag tamjana” svojeg lijevog ishodišta. Drugim riječima: politički je prostor širom otvoren desnici i ona to iskorištava uz sve zastrašujuće poruke i nagovještaje.
Vaš kolega, bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović najavio je osnivanje stranke. Vi ste, nakon deset godina provedenih na Pantovčaku, takvom političkom izazovu odoljeli. Da li je pametno to što radi Josipović i kakve su realne šanse njegovog samostalnog političkog projekta u predstojećoj parlamentarnoj izbornoj utrci u Hrvatskoj?
– Niti mogu, niti želim komentirati najave bivšeg predsjednika Josipovića. Ja sam bio dvostruki izborni pobjednik i nisam se želio upuštati u stranački život. Smatrao sam da bivši šef države ima niz mogućnosti da djeluje i izvan stranačkih okvira. Tako sam radio, a radim i danas. Gospodin Josipović, mada je izborni gubitnik, i to poslije jednoga mandata, očito misli da ima potencijal za tako nešto. Koliko je to pametno, prosudit će on sam nakon prvih parlamentarnih izbora. O tome ima li na njima šanse i kakve – ne bih.
Nedavno je sin pokojnog Franje Tuđmana, Miroslav Tuđman, promovirajući svoju novu knjigu „BiH u raljama zapadne demokracije’ ovdje u BiH, rekao da je „Evropa napravila grešku što nije dozvolila dogovoreni razlaz BiH kao države“. Da li je, prema Vašem mišljenju, opstanak i međunarodno priznanje BiH greška zapadne diplomacije, kako to tvrdi Tuđman mlađi?
– Upravo suprotno. Zapanjuje me uvijek iznova kada ljudi koji bi morali poznavati povijest prilaze Bosni i Hercegovini kao nekakvoj novovjekoj, na brzinu sklepanoj tvorevini. Pa, Bosna i Hercegovina je bila jedan entitet kroz stoljeća, i kao kraljevina, i pod Otomanskim carstvom, i u okviru Austro-Ugarske monarhije i – napokon – u Jugoslaviji.
Dakle, Evropa je napravila jedino što je bilo moguće, logično i nužno – prihvatila je Bosnu i Hercegovinu, koja se temeljem jugoslavenskog Ustava iz 1974. imala pravo izdvojiti iz federacije, kao i ostale republike – kao jedinstvenu državu. I notorno je falsificiranje povijesti kada se govori o “dogovorenom razlazu BiH”. Nikakav razlaz nije bio dogovoren, pogotovo ne s legitimnim vodstvom BiH. Druga je stvar što su postojali apetiti susjeda da je podijele.
Dragan Čović predsjednik HDZ BiH i Hrvatskog narodnog sabora, zagovara federalizaciju BiH, uz snažnu potporu predsjednika HDZ-a Hrvatske Tomislava Karamarka. Da li je federalizacija BiH put njenog spasa, ili je put u njenu konačnu podjelu i nestanak kao države?
– Podjela ne bi išla bez novoga rata, to je svakome jasno. Dakle, podjela već i zbog toga ne dolazi u obzir. Unutarnji preustroj BiH svakako je put prema rješenju, jer sadašnja entitetska podjela trajno blokira BiH kao državu i čini je nefunkcionalnom. Bitno je da se podjela ne radi na nacionalnoj osnovi, jer bi to samo produbilo već postojeće podjele, dalje getoiziralo svaki od tri konstitutivna naroda i bilo uvod u odumiranje BiH kao jedinstvene države. Upozoravam da kada govorim o jedinstvenoj državi, ne mislim na unitarnu državu.
HDZ BiH i njegovi birači politiku koju ste Vi vodili prema BiH smatra štetnom po interese hrvatskog naroda u BiH. Zamjerali su Vam i korektne odnose sa Željkom Komšićem, bivšim hrvatskim članom Predsjedništva BiH, kojeg vodeći hrvatski političari i intelektualci bliski HDZ-u u BiH proglašavaju izdajnikom i hrvatskim „Sejdom Bajramovićem“. Kako takve ocjene komentirate?
– Pa to je plitko, nisko i gotovo da je nedostojno takve ocjene komentirati. Naravno da sam gradio dobre odnose s državom Bosnom i Hercegovinom, jer sam smatrao da na taj način pomažem i Hrvatima u BiH. Graditi odnose s Hrvatima u Hercegovini (a gdje su Bosanska Posavina i središnja Bosna?), a zanemariti Sarajevo, znači raditi na razbijanju BiH. Naravno, da to nije bila moja politika.
Jednako je tako naravno i da sam imao korektne odnose sa Željkom Komšićem koji je na demokratskim izborima bio izabran za člana Predsjedništva. Ne poznajem demokraciju koja bi se zasnivala na nacionalnim podjelama, pa me nije ni zanimala nacionalna pripadnost građana BiH koji su dali svoj glas Željku Komšiću. On je radio, a radi i danas, u interesu Bosne i Hercegovine i budućnost naroda iz kojega potječe vidi u Bosni i Hercegovini, a ne u njezinoj podjeli. U tome je sav njegov grijeh.
Kakvu budućnost predviđate za region zapadnog Balkana? Hoće li se Evropska unija raspasti prije nego u njeno članstvo budu primljeni BiH ili Srbija na primjer, kako to predviđaju euroskeptici?
– Ne, Evropska se unija neće raspasti, ali ona se nužno mora reformirati. Unija se mora vratiti svojim korjenima, mora se otrgnuti iz zagrljaja otuđenih centara financijske moći, birokracije u Bruxellesu i mora odbiti da bude talac interesa pojedinih svojih moćnih članica.
Tzv. euroskeptici imaju dosta argumenata na svojoj strani, ali nemaju odgovor na jedno ključno pitanje: kakav bi bio položaj i utjecaj sadašnjih članica na svjetska zbivanja u svijetu koji je sve više međupovezan i međuovisan, ako bi se Unija raspala? Unija je potrebna svim evropskim zemljama, jer samo ujedinjena Evropa može biti ravnopravan partner i Sjedinjenim Državama, i Kini, i Rusiji, o “dolazećim silama” (BRICS) da i ne govorim.
Svima nama s jugoistoka Evrope mjesto je u Evropskoj uniji i siguran sam da ćemo ga i zauzeti, s time što je na nama koji već jesmo u Uniji da pomognemo i svim zemljama regije koje još “čekaju pred vratima” da uđu u nju. I da tamo s njima surađujemo, u vlastitom interesu i u interesu Unije.
Ne mogu se ni na koji način izjednačavati, pa ni uspoređivati Titovi partizani sa ustašama i četnicima
Vi ste poznati antifašista. Kako gledate na pokušaje revidiranja prošlosti i izjednačavanja uloge Titovih partizana i njegovog antifašističkog pokreta sa četnicima Draže Mihailovića ili ustašama Ante Pavelića?
– Povijesni revizionizam je bolest našega vremena, posebno prisutna u tzv. tranzicijskom zemljama. Oni koji od nje boluju ne pokazuju volju da se izliječe, a oni koji ih kao bolesnike promatraju sa strane, prave se kao da se to njih ne tiče – što je, dugoročno gledano, pogubno. Ne mogu se ni na koji način i ni u čemu izjednačavati, pa ni uspoređivati antifašistički borci, fašisti i kolaboracionisti.
Jugoslavija i sve države što su nastale na njezinom tlu morale bi biti ponosne na to da smo mi, i samo mi, u cijeloj okupiranoj Evropi imali pokret otpora koji je izrastao u snažnu i organiziranu armiju. Zahvaljujući toj armiji i njezinom vrhovnom komandantu, maršalu Titu, izašli smo iz Drugoga svjetskog rata na strani pobjednika. A sada bi nas neki žarko željeli prevesti u kategoriju poraženih, naravno s time da bi te poražene proglasili pobjednicima.
Jest, uporni su i agresivni. Jest, Evropa se – za sada, barem – pravi kao da to ne vidi, ali moja im je poruka: nećete uspjeti! Fašizam je poražen, jednom za svagda. Idućeg mjeseca obilježit ćemo, nadam se na dostojan način, 70-u obljetnicu te pobjede. To, i samo to je istina. Sve drugo je prozirna laž kojoj mogu nasjesti neinformirani i propagandom zavedeni. Zato nikada ne smijemo posustati u iznošenju istine, nepobitnih činjenica koje govore same za sebe.
Tuđman i Milošević jesu radili na podjeli BiH, koliko god se nekima danas ne sviđa ako se to glasno kaže
Miroslav Tuđman govori i da njegov otac nikada nije radio na podjeli BiH i pripajanju njenih dijelova nastanjenim pretežno Hrvatima – Republici Hrvatskoj. Vi ste pouzdan svjedok događaja na prostoru bivše Jugoslavije početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Da li su Tuđman i Milošević radili na podjeli BiH?
– S ljudskog stanovišta razumljivo mi je nastojanje svakoga sina da svojega oca prikaže u najboljem svjetlu. Ipak, tvrditi kako Franjo Tuđman nije težio podjeli BiH, očita je neistina. Osobno sam bio prisutan kada se vratio s razgovora s Miloševićem i kada nam je na karti pokazivao kako je dogovorio podjelu i za koje mu je dijelove Milošević govorio: “Franja, to uzmite vi, to mene ne zanima.” Formirana je i komisija za utvrđivanje granice između Srbije i Hrvatske unutar BiH. Pokojni Duško Bilandžić o tome je svojedobno javno progovorio.
Postoji snimljeno svjedočanstvo tadašnjeg makedonskog predsjednika Kire Gligorova o tome kako ga je Tuđman pozvao u Zagreb i nagovarao da ode Aliji Izetbegoviću i predoči mu plan podjele BiH, što je Kiro odbio. Svatko, koga to zanima, može to svjedočanstvo naći na internetu. I, napokon, postoji i famozna sarvijeta na kojoj je Tuđman osobno skicirao britanskome diplomati Paddyu Ashtonu plan podjele BiH. Ukratko: da, Tuđman i Milošević jesu radili na podjeli BiH, koliko god se nekima danas ne sviđa ako se to glasno kaže.
– See more at: http://www.avaz.ba/clanak/172346/ekskluziv-stjepan-mesic-za-avazov-portal-podjela-bih-ne-bi-isla-bez-novog-rata#sthash.kxx60Xd2.dpuf
wpDiscuz