Da je njegovo svjedočanstvo ikad zabilježeno u sudnici bi gotovo sigurno presudio mnogim zagrebačkim klanovima
Donosimo feljton knjige “Zagrebačka mafija” najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić. U trećem dijelu pročitajte odlomak o Veselinu Marinovu.
Veselin Marinov rođen je 16. siječnja 1967. u Vami na Crnom moru. Otac i majka, ekonomistica, razveli su se kad mu je bilo samo šest mjeseci. Oboje su zasnovali nove obitelji s kojima se Marinov nikada nije dokraja zbližio. Odgojili su ga majčini roditelji, baka i djed Halačev.
Prezime Halačev imalo je značajno mjesto u povijesti bugarske komunističke partije: Konstantin Halačev, učenik moskovskog KGB-a, bio je jedan od prvih bugarskih partizana koji su krajem 1943. sudjelovali u organizaciji ustanka protiv pronacističke monarhije kralja Borisa. Nakon sloma Trećeg Reicha i uspostave komunističkog režima, postavljen je na vrlo visoko mjesto u bugarskom Komitetu državne sigurnosti koji je početkom 70-ih preimenovan u Službu državne sigurnosti (SDS). Fanatično vjerujući da je špijunaža najmoćnije oružje bugarske države i komunističkog pokreta, stari moskovski šegrt od svog je unuka stvarao savršenog špijuna koji će, sanjao je, sudjelovati u finalnom ratu protiv kapitalističke sile.
Živjeli su u peterosobnom stanu u “kvartalu Asparuhovo”, velikoj gradskoj četvrti koja je dobila ime po mitskom kanu prabugarskih plemenskih utemeljitelja. Asparuhovo je tada važilo za elitno predgrađe Vame, i fizički i simbolički izolirano od urbanističkog košmara lučkoga grada, njegovih prljavih orijentalnih sokaka, devastiranih vila nekadašnjeg mondenog ljetovališta i instant-naselja sklepanih u doba intenzivne socijalističke izgradnje. Dvije-tri peterokatnice zvali su “ruskim blokom”, po oficirima sovjetske vojske i KGB-a koji su obavljali poslove savjetnika, instruktora i kontrolora bugarskih državnih ustanova. Za razliku od ostalog socijalističkog puka, žitelji Asparuhova opskrbljivali su se u “Korekomu”, lancu trgovina namijenjenih diplomatima i ostalim strancima, gdje se, za bonove ili devize, mogla pribaviti svakovrsna zapadnjačka roba, od cipela do bijele tehnike. Sve do zrele dobi Marinov nije čuo za bajke Hansa Christiana Andersena, za kultne stripove Huga Pratta, nikad nije bio na rock koncertu, ali je jako dobro razlikovao dizajnerske stilove “Versacea” i “Armanija” ili tehničke nijanse “Sonyja” i “Grundiga”.
U tom idiličnom okruženju, podalje od bugarske socijalističke stvarnosti, Konstantin Halačev na svom je potomku iskušavao odgojno-didaktičke metode koje će Marinov poslije, kao pitomac obavještajnog fakulteta, pronaći u udžbeniku moskovskog Instituta za psihologiju pri KGB-u. Halačev je petogodišnjeg Marinova uspavljivao pričama o Crvenoj armiji i sovjetskim herojima iz Drugog svjetskog rata, pripovijedao mu je o kapitalističkom Zlu i komunističkoj Pravdi, Dobru i Mirotvorstvu, o sablastima kapitalizma sa zapadne strane svijeta koje prijete dobroj bugarskoj djeci. Već u predškolskoj dobi naučio ga je “naslijepo” sastavljati i rastavljati trofejni “Makarov”, tjerao da simulira gerilske zasjede u parku nedaleko od njihove zgrade, da naštreba sve vojne i policijske činove, salutiranje, strojni korak, ustroj zapadnjačkih i komunističkih tajnih službi.
“Bugarski obavještajac mora imati hladnu glavu, vatreno srce i čiste ruke”, prva je rečenica iz djedove enciklopedije prigodnih maksima koju je Marinov pamtio od šeste godine života. Bila je to izreka Feliksa Edmundoviča Džeržinskog, osnivača najstarije sovjetske obavještajne službe Čeka.
Već u osnovnoj školi postao je druker tajne službe. Kad mu je bilo 12 godina, Halačev je unuka upoznao s kolegom iz Državne sigurnosti koji je progonio neku tursku obitelj, navodno povezanu s terorističko-separatističkim grupacijama. Instruirao je dječaka kako da se zbliži s dvojicom njihovih sinova, također pučkoškolaca, i izvuče informacije o navikama i kućnim prijateljima njihovih roditelja. Marinov je pokazao zavidan talent: zahvaljujući, medu ostalim, i njegovim špijunskim doprinosima, ljudi su uhićeni i osuđeni na višegodišnju robiju. Tako rano demonstriravši političku izgrađenost, promoviran je u jednog od najmlađih čelnika varnskog Komsomola, pa potom već u 16. godini života u jednog od najmlađih članova Komunističke partije Bugarske.
Uz izvrsne političke karakteristike i slavno prezime svoga djeda, završio je srednju milicijsku školu u Pazardžiku. Nakon niza srednjoškolskih konfidentskih pothvata, u kartotekama bugarskog SDS-a registriran je u 16. godini kao stalni vanjski suradnik tajne službe. Tri godine poslije bez ikakvih teškoća prihvaćena je njegova molba za upis na Fakultet SDS-a na Visokoj milicijskoj akademiji “Georgi Dimitrov” u Sofiji. Studentsko razdoblje proveo je u tzv. korpusu, zatvorenom vojnopolicijskom internatu. Podijeljeni u čete i brigade studenti su, osim ocjena od jedan do šest, osvajah primjerene časničke činove Državne sigurnosti, koji su rasli usporedo s brojem uspješno položenih ispita. Stručni predmeti bih su izvedeni iz samo dva KGBova udžbenika i nekoliko priručnika s oznakom državne tajne, napisanih na ruskom, koji je svaki Bugarin tečno govorio već od osnovne škole. Praktična nastava sastojala se od simulacija špijunskih metoda: tajne pratnje, tajnog pretresa stana, glume, vještine laganja i obmanjivanja, vježbi psihičke i tjelesne izdržljivosti. Marinov je diplomirao kao poručnik.
Prvog Hrvata upoznao je 1988., na četvrtoj godini Akademije, asistirajući starijim operativama Državne sigurnosti u detektiranju ilegalnog hrvatskobugarskog kanala za preprodaju oružja i eksploziva. Ime mu je bilo Mladen Naletilić a nadimak Tuta, živio je u njemačkom gradu Siengenu na Bodenskom jezeru, sa suprugom Njemicom i dvoje male djece. Sebe je nazivao hrvatskim “revolucionarcem” i političkim emigrantom koji predvodi jednu skupinu hrvatskih separatista. Marinov se s Naletilićem sreo u obližnjem hotelu kao tobožnji bugarski emigrant koji od hrvatskih radikala pokušava pribaviti eksploziv za diverzije u Bugarskoj. Povezao ih je jedan od Naletilićevih prijatelja, podrijetlom Makedonac, koji je ujedno u potaji surađivao s bugarskom tajnom službom.
Marinov se vratio u svoju zemlju neobavljena posla, jer Naletilić lažnom bugarskom teroristu nije mogao obećati ništa sofisticiranije od vrlo sumnjivih paklenih strojeva, sklepanih po receptima nekog javnog priručnika o tzv. revolucionarnim metodama političkog djelovanja. Ipak, poznanstvo će dugoročno odrediti njegovu sudbinu. Isti Naletilić dvije godine poslije priuštit će unuku Konstatina Halečeva da, po uzoru na djeda, iskusi Povijest.
Mladen Naletilić zvani Tuta, švercer, kriminalac, kockar i pustolov rođen u Širokom Brijegu u Hercegovini, stigao je u Njemačku 1973. U vrijeme prvog susreta s tobožnjim bugarskim disidentom, među hrvatskim emigrantima važio je za rodonačelnika “lijevog” ustaštva, jer je kopirajući retoriku studentskih lidera iz 1968. svoj hrvatski nacionalizam poistovjećivao s nacionalnooslobodilačkim pokretima u Africi i Latinskoj Americi. Deklarirao se kao predsjednik hrvatske emigrantske organizacije koja se zvala Ujedinjeni Hrvati Europe, sačinjene od nevelike skupine polupismenih Hercegovaca koji su mnogo ozbiljnije od samog Naletilića shvaćali njegove parole “revolucionarca”. Dok su njegovi nahuškani sljedbenici, okupljeni u tzv. trojke, u jednom podrumu izrađivali primitivne paklene strojeve od čeličnih vaza i građevinskih štapina, Naletilić je na Bodenskom jezeru vodio noćni klub koji je funkcionirao kao ilegalna kockarnica i bordel. Zato su hrvatski emigranti o njemu imali podvojeno mišljenje. Prema onima koji su zazirali od “revolucionarca”, Naletilićeva bombaška retorika odavala je provokatora Udbe, kako se u to doba još samo kolokvijalno nazivala tadašnja služba jugoslavenske državne sigurnosti, ili barem klasičnog suradnika njemačke obavještajne službe BND koja zauzvrat tolerira Naletilićev sumnjiv noćni klub i ilegalne poslove. Njegovi simpatizeri tvrdili su da je svojom pojavom dugokosog, mršavog asketa s ljevičarskom retorikom modernizirao i radikalizirao hrvatsku državotvornu ideju. Sam Marinov vratio se u Bugarsku s jakim dojmom da je upoznao blefera kojemu politika služi samo za fasciniranje naivnih sunarodnjaka.
Marinov je diplomirao u lipnju 1988., godinu i pol prije rušenja Berlinskog zida. Kao jedan od najvještijih pitomaca obavještajnog fakulteta u jesen iste godine poslan je na specijalizaciju na šestomjesečni antiteroristički tečaj KGB-ova fakulteta “Feliks Edmundovič Džeržinski” u Moskvi. Premda je još tvrdo vjerovao u nepobjedivost komunizma, susret sa Sovjetskim Savezom, o kojemu je još od djetinjstva slušao očaravajuće priče, izazvao je vrlo proturječne osjećaje. Koliko su ga god zadivili Crveni trg, Lenjinov mauzolej i svečane vojne parade, toliko je prvi put počeo sumnjati u dobronamjerno prijateljstvo i savezništvo SSSRa i Bugarske. Primijetio je, naime, da KGB-ovci bugarske obavještajce otvoreno nagovaraju na suradnju i izdaju bugarske Državne sigurnosti. “Bugarska je faktički funkcionirala kao jedna od republika SSSRa, a ne samostalna država. A oni su nas, eto, špijunirali kao da smo neprijateljska zemlja i služba.To nisam mogao shvatiti”, reći će mnogo godina poslije, razmišljajući o vremenu u kojem je počeo gubiti iluzije o sovjetsko-bugarskom bratstvu.
Diplomski rad Veselina Marinova i danas bi trebao biti u knjižnici fakulteta. Bio je posvećen protuobavještajnoj zaštiti u ratnim uvjetima. Uz pisani dio, Marinov je morao svoje teorijsko znanje o zadanoj temi demonstrirati i praktično, organizirajući protuobavještajnu zaštitu vojarne u Vami.
Prvu pravu priliku dobio je deset mjeseci prije abdikacije Todora Živkova, državno-partijskog diktatora komunističke Bugarske. U zemlji su već bile osnovane prve nerežimske organizacije, Ekoglasnost i Udruga za podršku perestrojki. Kao operativac-pripravnik u ožujku 1989. angažiran je u Osmom, tzv. turističkom odjelu Druge uprave bugarske Državne sigurnosti, u filijali na Zlatnim pijescima koja je pokrivala turističkohotelski kompleks dvadesetak kilometara udaljen od Varne. Radno mjesto službeno je definirano kao protuteroristička i protuobavještajna zaštita šezdesetak objekata Balkan turista, jedinog turističkog poduzeća u državi. Ali većina njegovih zadaća svodila se zapravo na uhođenje i progon turske manjine koja je, po službenom stavu režima, bila stalni izvor opasnosti za teritorijalnu cjelovitost Bugarske iopstanak cijelog komunističkog lagera.
U Bugarskoj su Turci i ostali muslimani činili 10 posto populacije koja je preostala nakon višestoljetne otomanske vlasti, skršene tek 1876. Zbog susjedne Turske, članice NATO pakta, bugarska Partija javno i službeno nazivala ih je “petom kolonom” prozapadnjačkog imperijalizma. Proglasivši njihovu etničku posebnost izmišljotinom trulih zapadnjačkih liberala, a njih same zapravo poturčenim Bugarima, nacionalnim izrodima i janjičarima, Živkov je u prosincu 1984., uoči popisa stanovništva, pokrenuo tzv. preporoditeljski pokret njihove masovne bugarizacije. U njoj je, naravno, najaktivnije sudjelovao represivni aparat. Specijalne milicijske postrojbe, udružene ponekad s vojnim formacijama, tzv. crvenim beretkama, opsjedale su muslimanska sela, prisiljavajući stanovnike da na licu mjesta svoje osobne dokumente s muslimansko-turskim imenima zamjenjuju njihovim bugarskim varijantama.
Ahmed Dogan, jedan od današnjih lidera turske manjine u Bugarskoj, u službenim državnim kartotekama tako je 1985. upisan kao Medi Doganov. Tko bi se usprotivio takvom nacionalnom “preporodu”, završavao je u koncentracijskim logorima, ostajao bez radnog mjesta, školskih diploma, zdravstvenih kartona. Na vrhuncu kampanje, “specijalci” su rušili džamije i muslimanska groblja, zahtijevajući od Turaka da mijenjanju imena čak na nadgrobnim spomenicima svojih mrtvih predaka. Od 1984. do 1989. više od 250.000 Turaka, pod prijetnjom puščanih cijevi, promijenilo je identitet, naciju i vjeru.’
Kao reakcija na masovni teror, od 1986. doista su se stvarale ilegalne muslimanskoturske organizacije i njihove radikalne, naoružane skupine koje je, u uvjetima blokovske podjele svijeta, plaćala i stimulirala susjedna Ilirska. Uoči pada Berlinskog zida turska manjina postala je i glavno žarište protukomunističkih gibanja, zagovornik privatnog vlasništva i ekonomskog liberalizma. Pokušavajući spasiti režim na izdisaju, Živkov je otvorio granice prema Turskoj”, nastojeći se riješiti mase koju više nije mogao obuzdati. U ljeto 1989. Bugarsku je, prema nekim procjenama, u manje od dva mjeseca, napustilo 150.000 muslimana. “Velika ekskurzija”, kako su egzodus posprdno nazvale bugarske novine, zaustavljena je kad se izračunalo da su Ilirci mahom zanatlije, trgovci, pekari i sitni ugostitelji iz domaćih banaka odnijeli i četiri milijarde leva, zaprijetivši Bugarskoj potpunim financijskim bankrotom.
Pretpovijest prve značajne akcije u koju je Marinov bio uključen u proljeće 1989., stariji kolege iz SDSa objasnili su pripravniku ovako: na Zlatnim pijescima postoji ogranak razgranate mreže turskih separatista i potencijalnih terorista koje je sofijska centrala već odavno detektirala i godinama pratila; za predstojeću turističku sezonu smislili su plan diverzija u nekoliko bugarskih gradova kako bi zaplašili zapadnjačke turiste i uništili ljetni turistički priljev.
Marinov je uključen u završnu fazu operacije. Morao se sprijateljiti s izvjesnim Agatom, koji se navodno družio s vrlo sumnjivim kružokom varnskih muslimana. Uz višetjedno uhođenje i prisluškivanje Agatinih telefonskih razgovora, odlučeno je da Marinov glumi nižeg časnika bugarske vojske, korumpiranog i nezadovoljnog režimom, zaposlenog u skladištu sofijskog garnizona koji potpuno već u duhu vremena pomalo krade oružje i preprodaje ga na crnom tržištu. Kao uvjerljiv glumac, Marinov se uspio zbližiti s Turčinom, postati njegov prijatelj i tobožnji politički istomišljenik. Nakon otprilike dva mjeseca, osumnjičeni turski terorist konačno je progutao mamac i učinio ono što je Državna sigurnost očekivala: lažnog vojnog skladištara nagovarao je da ukrade garnizonski eksploziv kako bi pripadnici njegove skupine od njega montirali paklene strojeve.
Sudski proces protiv turske skupine sa Zlatnih pijesaka nije priveden kraju. Nakon ostavke Todora Živkova na sve državno-partijske funkcije u studenom 1989. uslijedila je epohalna inverzija uloga između dotadašnjih političkih heroja i političkih zločinaca. Dok se približavao trenutak kad će Agata biti proglašen žrtvom bugarskog SDS-a i montiranih optužbi za izmišljene terorističke planove, dotle je Marinov proživljavao prve lomoveu svojoj karijeri i prve osobne dvojbe o smislu politike kojoj je od rođenja služio poput fanatiziranog vjernika.
Najprije se dokraja srušila ionako poljuljana predodžba o sovjetskom nadčovjeku. U ljeto 1989. zaljubio se u Finkinju koja je na Zlatnim pijescima provodila godišnji odmor. Marinov je već bio u braku. Unatoč protivljenju djeda, bake i majke, još u 20. godini bio se oženio malo mlađom Snežankom Marcevom. Bračna zajednica od samog početka nije funkcionirala: suprug je pekao špijunski zanat dok je mlada supruga u Varni, udaljenoj pet stotina kilometara, sama odgajala njihovu kćer. Bugarska tajna služba stimulirala je promiskuitet svojih djelatnika neovisno o tome jesu li u braku ili izvan braka, pothranjujući predodžbu o kolektivu muškarčina koji čuvajući poredak stječu posebne privilegije i u privatnom životu. Marinov se u ljubavne avanture upuštao i po zadatku, jer se seksualno zavođenje smatralo jednom od najefektnijih i najefikasnijih tehnika vrbovanja. Kako su veze sa strankinjama iz “imperijalističkih” zemalja ipak bile najstrože zabranjene, zaljubljeni je Marinov, savršeno svjestan da čini neoprostiv profesionalni grijeh, svoju vezu pomno skrivao od sveprisutnih očiju svoje špijunske braće.
Otkrili su je kad je Finkinja napustila Bugarsku. Njihova veza nastavila se u dugačkim razgovorima na međunarodnim telefonskim linijama koje je SDS, dakako, pomno prisluškivao preko središnje državne centrale. Koliko god bio oprezan, interna kontrola detektirala je čak točan broj sati koje je utrošio u telefonske pozive uvijek istog broja u Finskoj. Marinov je osumnjičen za izdaju obavještajnih tajni državljanki imperijalističke zemlje. Pokrenut je partijsko-disciplinski postupak. Najglasniji zagovornik njegova izbacivanja iz Partije i Službe sigurnosti bio je ruski časnik, KGB-ov instruktor njihova odjela koji je urlao, vrijeđao, inzistirao na svakoj, najintimnijoj pojedinosti njihova odnosa. Zbrajajući to novo iskustvo sa starim razočaranjima u vezi s ruskobugarskim odnosima, izgubio je i posljednje iluzije o Sovjetskom Savezu. “Nije me vrijeđalo to što se bavio mojim intimnim životom. Tada sam smatrao da je to opravdano. Ali me vrijeđalo da mi Rus čita lekciju o izdaji Bugarske, a sam je vrbovao stotine prosovjetskih izdajnika”, komentirat će Marinov, sjećajući se te epizode desetak godina poslije.
Iznenadnim preokretom u političkom sustavu, njegovi ljubavni grijesipali su u zaborav, ali je zato, kao mnogo gori problem, aktualiziran drugi fragment Marinovljeve biografije: njegova uloga u slamanju turskih demonstracija u svibnju 1989. Bio je to njegov prvi veliki zločin počinjen u ime Države; tada ga je smatrao herojskim djelom.
Proces raspada bugarskog komunističkog režima počeo je u svibnju 1989.” Neposredan povod za masovnu pobunu Thraka zbio se u muslimanskom selu Todorov Ikonomovo gdje se lokalna policijska patrola fizički razračunala s nekolicinom mještana. Ranjeno je nekoliko turskih seljaka. U znak prosvjeda njihovi su sunarodnjaci organizirali masovne demonstracije po cijeloj zemlji. U Razgradu i Šumenu se puškaralo; ubijeno je nekoliko pripadnika regularne milicije. Marinov je dobio nalog da prekine sve svoje tekuće špijunske operacije i pridruži se postrojbi milicijskih specijalaca koja je upućena u krizna područja. Navodno: imali su zadaću da muslimanska sela “češljaju” u potrazi za eksplozivom i oružjem.
Dok su specijalci spavali pod šatorima i jeli konzerviranu hranu, pripadnik obavještajne elite noći je provodio u sobi hotela Grand u Razgradu. Jedne večeri u hotelskom baru upoznao je atraktivnu djevojku. Nakon nekoliko rundi pića, završili su u njegovoj hotelskoj sobi. U sitne noćne sate, mlada dama napustila je hotel, moleći ljubavnika da je otprati kući. Na njegovo iznenađenje našli su se u muslimanskoj četvrti. I tek što je Marinov s nelagodom shvatio da je noć proveo s muslimankom, prvom i jedinom u svom životu, iz mraka se pojavio trabant s četvoricom mladih Turaka. Nešto kasnije milicijska patrola našla ga je na asfaltu, onesviještenog i razbijene glave.
“Oporavljajući se u bolnici nekoliko dana, osjećao sam neizmjernu posramljenost, mržnju i bijes, jer sam, poput kakvog diletanta, klasičnim ženskim trikovima namamljen u klopku. Izašavši iz bolnice, molio sam kolege da meni osobno prepuste ispitivanje četvorice osumnjičenih muslimana. Jednog po jednog masakrirao sam batinama, zahtijevajući da priznaju kako su me namjeravali ubiti, znajući da sam Bugarin i časnik Državne sigurnosti. Ništa nisu priznali i bijes je rastao. Premda sam u njima oduvijek vidio povijesne neprijatelje Bugarske, do tada Turke nisam mrzio zato što su Turci. Nakon događaja u Razgradu, bio sam lud od želje za osvetom. Kad sam se vratio na teren, svi su oni za mene bili isti. Koliko znam, nikoga nisam ubio, ali sam ljudima radio stvari koje danas sebi ne mogu oprostiti”, ispričat će Marinov trinaest godina poslije.
Za osobite zasluge u slamanju turskog ustanka, Marinov je u proljeće 1989. dobio visoko odlikovanje. Orden mu je uručen u sofijskom sjedištu ministarstva unutarnjih poslova. Na internoj svečanosti herojsko znamenje pričvrstio je na Marinovljeve grudi osobno ministar Dmitar Stojanov. Svečanost je završena, orden je skinut s njegove uniforme i opet spremljen u sef. Odlikovanje za špijuna, kao i sve ostalo, moralo je ostati stroga državna tajna. Kao dodatnu nagradu Marinov je preseljen u tzv. šesti odjel specijaliziran za progon političkih disidenata, koji je činio sam vrh obavještajne elite. Premda je u njemu proveo manje od godinu dana, etiketa “šestak”, kako su Bugari nazivali ozloglašenu sekciju Državne sigurnosti, u novim političkim okolnostima postala je kompromitantnija od epizode s pretučenim Turcima.
Kada je 1991. za predsjednika nove, višestranačke države postavljen nekadašnji disident Želju Želev, tvorac i vođa antikomunističke koalicije Udružene demokratske snage, Marinov je, pod pritiskom turskog Pokreta za prava i slobodu, uhićen zajedno s još desetak operativaca Državne sigurnosti. Doduše, u Bugarskoj, kolektivno nečiste savjesti, nitko nije bio spreman priznati da su Turci bili dugogodišnje žrtve nasilja i prisilne asimilacije. Umjesto optužbi za zločin nad Turcima protiv Marinova su pronađeni minorni razlozi da se, u znak iskupljenja, ukloni iz dosega javnosti. Osumnjičen je za pronevjeru novca iz crne blagajne SDS-a, čije se postojanje čak nije moglo dokazati regularnim sudskim postupkom
Oslobođen je uz neveliku kauciju i na intervenciju Arlina Antonova, tadašnjeg oficira obavještajne službe koji je u svibnju 1989. zapovijedao “crvenim beretkama”, vojnim specijalcima koji su prednjačili u “češljanju” i “čišćenju” turskih sela. Nakon izlaska iz zatvora ilegalno se ukrcao na jedan trgovački brod i doplovio u Švedsku. Tu je boravio manje od godinu dana, teško se navikavajući na uredan život bez uzbuđenja. Zato se godinu poslije, navodno u potrazi za novim avanturama “operativnog rada”, opet zatekao u Njemačkoj, obnovio poznanstvo s Mladenom Naletilićem i uputio u potpuno nepoznatu zemlju, uvjeren kako će u njoj dokazati da je dostojan uspomene na vlastitog djeda koji je umro malo prije abdikacije Todora Živkova.
Nije ispalo kako je očekivao.
Komunistička Jugoslavija, kao cjelina, u službenoj bugarskoj historiografiji bila je ocijenjena kao “revizionistička” država pod srpskom dominacijom koja je još 1948. izdala autentični lenjinizam i komunističku zajednicu. Zbog blizine titoističkog, protustaljiniglobalni položaj, među ostalim, kao predziđe Varšavskog pakta. Kao student obavještajnog fakulteta, glumeći ruskog novinara, dva je dana proveo u pograničnom području južne Srbije, pokušavajući razumjeti uzrok i povod srpskoalbanskih sukoba koji su tada tek rijetki vizionari ocijenili kao simptom smrti SFRJ. Komentari lokalnog srpskog stanovništva o Hrvatskoj i Hrvatima savršeno su se uklapali u definicije bugarskog SDS-a koji je u njima vidio najslabiju točku jugoslavenske federacije: vječni separatisti, ustaše i srbomrsci. Prepoznavši staru dijagnozu bugarskih tajnih službi, Marinov je zaključio da on, kao Bugarin, s Hrvatima doista ima nešto zajedničko. Jer na dugačkom popisu najvećih bugarskih neprijatelja, kako su ga oduvijek učili, Srbi su se nalazili odmah iza Turaka.
Zagreb ga je prilično zbunio discipliniranim vozačima koji su, čak i u ratnoj situaciji, poštovali prometne oznake, čistoćom ulica i relativnom urbanističkom jednoobraznošću.
Kako je vrijeme odmicalo i kako je upoznavao sve više ljudi iz različitih slojeva, još ga je više zapanjilo to što je hrvatska komunistička prošlost u svakom pogledu drukčija od Bugarske. Vrlo je malo intelektualaca bilo u Partiji, obrazovani su na literaturi koja se u njegovoj domovini, u doba komunizma, smatrala izravnim dokazom antidržavne ideologije, a tinejdžeri su, čak i u ratnim uvjetima, slušali srbijanske rock bendove i slobodno demonstrirali svoju pripadnost najrazličitijim subkulturama. Jedino je Naletilić, sa svojom nacionalnorevolucionarnom pričom, doista sličio na davno usvojeni stereotip o hrvatskom separatizmu. Bio je u pravu, mislio je Marinov, kada je svoje kolebljive sunarodnjake odlučio naučiti pameti.
Tako je Marinov u jesen 1991., kao Naletilićev tjelohranitelj, imenovan šefom osiguranja Kažnjeničke bojne koja je osnovana u hotelu Holiday Inn u zagrebačkom Jankomiru. Hotel je vrlo smišljeno izabran za sjedište postrojbe: Naletilić je kontrolirao hotelsku kockarnicu, očekujući ujedno državnu koncesiju za otvaranje cijele mreže casina u zagrebačkim hotelima. Uz znanje i financijsku logistiku iseljeničkih donacija pod kontrolom Gojka Šuška, tadašnjeg ministra iseljeništva, Kažnjenička bojna funkcionirala je kao tipična paravojna formacija sastavljena od bivših emigranata, nekoliko legionara i klasičnih gangstera i ubojica. Kako će Marinov mnogo kasnije svjedočiti, u svojim prvim misijama bila je usmjerena na tzv. unutarnje neprijatelje hrvatske državotvorne revolucije: zadužena za podizanje nacionalne svijesti, Šuškova privatna vojska pod kontrolom Mladena Naletilića nije samo protjerivala zagrebačke Srbe, nego je otimala, ispitivala i likvidirala sumnjive Hrvate, tzv. jugonostalgičare, oficire JNA. Kao specijalna meta bilo je markirano područje Hrvatske Istra i Rijeka u kojem HDZ nikako nije mogao pobijediti na izborima, pa je taj dio hrvatskog stanovništva optužen za manjak ratničkoga žara i nacionalne svijesti.
S nekoliko pripadnika Kažnjeničke bojne potkraj 1991. Naletilić je banuo u Policijsku postaju u Crikvenici i u nazočnosti Marinova vlastitim rukama pretukao njenog načelnika, stvorivši od njega od toga trenutka vjernog policijskog službenika za provedbu svojih poslovnih i političkih projekata u tom dijelu Hrvatske.
U sklopu tog “kroatiziranja Istre” odnosno stvaranja HDZ-ove izborne baze Naletilić je već započeo pregovore o privatizaciji nekoliko rovinjskih hotela koje je, nakon rata, planirao uključiti u svoje buduće carstvo kockarnica. Osvajanje turističkog poduzeća spriječio je sam Šušak kao glasnogovornik HDZ-ova političkog vrha koji je tu imovinu namijenio nekom drugom dokazanom i još zaslužnijem članu svoje stranke. Potkraj 1992. Kažnjenička bojna preselila se u njegov rodni Široki Brijeg, u Hercegovinu, služeći kao model po kojem je organizirano još desetak sličnih postrojbi, nazvanih antiterorističkima, postrojbama za posebne namjene ili specijalnim postrojbama HVO-a. Jednu od njih, nazvanu “Garavi”, na području Bugojna i Uskoplja okupio je i predvodio Vinko Žuljević Klica. Osim eliminacije “unutarnjih” neprijatelja u ovom slučaju zagovornika hrvatsko-muslimanskog savezništva u obrani BiH zadaća tih “revolucionarnih” formacija bila je etničko čišćenje Muslimana s onih područja koja su u Tuđmanovoj rezidenciji na Pantovčaku obilježena kao hrvatski povijesni prostori. Premda su “specijalci” HVO-a formalno bili podređeni Glavnom stožeru hercegbosanskih oružanih snaga, Naletilić je, kao otjelovljenje Šuškove političke volje i tajnih strateških planova, bio njihov stvarni zapovjednik i kontrolor.
Tako je uoči druge bitke Žuljevićeva postrojba izravno priključena Naletilićevim trupama, dobivši naziv 22. diverzantski vod Kažnjeničke bojne, pa je širokobriješka prijestolnica vladajućeg “revolucionarca” postala i Žuljevićeva vojna centrala.
Veselin Marinov pridružit će se Mladenu Naletiliću zvanom Tuta u Širokom Brijegu tek nakon više od godinu dana. Pošto je po nalogu države, kako se to kaže, organizirao i predvodio ekipu koja je sve do Rumunjske uhodila dvojicu navodnih KOS-ovaca, gdje ih je i likvidirala, Marinov se vratio u Bugarsku. Naime, umjesto očekivane zahvale što je egzekucijom dvojice neprijatelja dokazao lojalnost vlađajućim hrvatskim autoritetima, Naletiliću, Šušku i Tuđmanu, dobio je izgon. Nakon međunarodnog priznanja države, hrvatska Vlada otkazala je gostoprimstvo svim stranim plaćenicima koji su se zatekli u redovima Hrvatske vojske. Istina, odlaskom u Hercegovinu mogao je riješiti sve svoje probleme. Kako su se, međutim, u Bugarskoj promijenile političke prilike, Marinov se odlučio na povratak u domovinu.
U siječnju 1992. Želev je svoj predsjednički status potvrdio na neposrednim izborima, a protukomunistička koalicija koju je udružio i predvodio u bugarskom je parlamentu odnijela blagu prevagu nad bivšom Komunističkom partijom koja se u međuvremenu prekrstila u Bugarsku socijalističku stranku. Proeuropski predsjednik, kao jedan od svojih strateških ciljeva, zacrtao je obračun sa sovjetskim naslijeđem koje je u Bugarskoj egzistiralo u financijsko-političkoj simbiozi nekadašnje partijske vrhuške, rusofilskog dijela stare Državne sigurnosti i KGB-ovskih suradnika. Preobraženi u postkomunističku bugarsko-rusku mafiju koja je, u privatizaciji, jurišala na sve značajnije gospodarske segmente, postali su osnovni regenerator kaosa i kriminala u zemlji, podgrijavajući velikobugarsku histeriju u odnosu na Tursku i Makedoniju. Njihovo najjače uporište bila je korporacija Multigrup kojom je upravljao Andrej Lukanov, prvi bugarski premijer nakon abdikacije Todora Živkova, također dugogodišnji komunist, poslije pripadnik reformirane bugarske Partije. U uvjetima međunarodnog embarga protiv SRJ Slobodana Miloševica, Multigrup je postao najmoćniji ilegalni dobavljač nafte, municije i oružja za jugoslavensku vojsku i srbijanske paravojne formacije.
Nasuprot tomu, Želju Želev okupio je dokazano antisovjetski orijentirane bugarske obavještajce, koji su, istim špijunskim znanjima i vještinama, mogli parirati bivšim kolegama. Predvodio ih je Arlin Antonov, stari znanac Veselina Marinova, koji je postavljen na funkciju šefa regionalnog odjela Službe nacionalne sigurnosti, kako je godinu prije preimenovan nekadašnji SDS.Taj službeni rang bio je mnogo niži od njegova stvarnog položaja u supertajnoj špijunskoj skupini koju je Želev promovirao u svoje osobno, izvaninstitucionalno oružje u borbi protiv organiziranog kriminala i preobražene sovjetske, odnosno ruske sile.
Osobni poziv Arlina Antonova bio je ključan motiv njegova povratka u Bugarsku. Uključen u istu predsjednikovu špijunsku skupinu, dobio je zadaću da slijedi ogranak Multigrupa koji je vodio prema Primorskoj banci u Varni. Zaposlio se kao šef bančina osiguranja, izravno sudjelujući u transportu neregistriranih novčanih pošiljki za podmićivanje pojedinih političara, članova vlade, parlamenta i policijskih načelnika.20 Tajne snimke primopredaja debelih kuverti s devizama završavale su u predsjedničkom uredu.
Jednoga dana, kao osobnu izaslanicu Arlina Antonova, upoznao je Tatjanu Totevu, 33-godišnju vlasnicu privatnog trgovačkog poduzeća Tanven koja je za operacije predsjednikove supergrupe barem je tako ona objasnila trebala utemeljiti tajni račun crnoga fonda. Kako će Marinov nakon svega pričati, sreo ju je dva puta u životu. Antonov ga je molio da Totevu otprati do grada Pestera i od lokalnog načelnika policije za nju preuzme pištolj. Nakon toga nikada je više nije vidio, a bugarska policija objavila je njezin zagonetni nestanak.
Za njezin nestanak čuo je u rano proljeće 1993. kada ga je bugarska civilna policija osumnjičila za pronevjeru 200.000 leva. Optužili su ga da je novac kojim je trebao kupiti elektronsku opremu za tehnički nadzor banke investirao u švercerski kontingent cigareta. On sam bio je tek sredstvo krajnjeg cilja: rušenja Antonova.
Istraga koju je pokrenula civilna policija, pod kontrolom Bugarske socijalističke stranke, teoretski je bila vrlo konspirativna, jer se, medu ostalim, radilo o regionalnom šefu sigumosno-obavještajne službe. No, kako su se anonimni izvori pobrinuli da informacije procure u novinama, sam Želev morao se javnim priopćenjima opravdati od sumnjičenja da prikriva krupni kriminal povezan s vrhom države. Pod pritiskom pomno huškanih medija, bugarski parlament u ljeto 1993. osnovao je istražno povjerenstvo o optužbe o švercu cigareta, a povjerenstvo nikada nije objavilo istražne rezultate. Arlin Antonov, koji je s Marinovom, tobože, dijelio švercerski profit, ipak je morao dati ostavku, a predsjednikova je špijunska skupina fizički desetkovana. Djelomice su, poput Marinova, uhićeni i optuženi za klasičan kriminal, neki su tobože slučajno stradali, u prometnim nesrećama ili međusobnoj pucnjavi. Samo su tri njena terenca preživjela. Jedan je pobjegao na Kubu, drugi u Austriju, a Marinov je, nakon ponovnog uhićenja i puštanja iz pritvora, potkraj 1993. emigrirao u Široki Brijeg, uvjeren da je to jedino mjesto na kugli zemaljskoj gdje se može sakriti od sveprisutnog Multigrupa.
Opet je bio u krivu.
Tatjana Toteva, agentica Arlina Antonova, otkrivena je u lipnju 1993. Identificirana je u karboniziranom lešu koji je tri mjeseca prije nađen na cesti grada Peveca, između Vame i Sofije. Prema obdukcijskom nalazu, ubojica ju je ranio u noge, dokrajčio metkom u zatiljak i na kraju spalio. U jednom hotelu u Šumenu pronađen je “Makarov” koji je Marinov dobio od šefa policije u Pešteru. Policijski načelnik priznao je da je to njegov pištolj, tvrdeći da je Marinov pronađeno oružje od njega iskamčio na prijevaru. Iz toga je izvedena policijsko-istražna priča da je Marinov najprije zaveo a onda likvidirao Totevu iz koristoljublja, ne bi li oteo njezin stan i automobil.
Ipak, bugarska policijska tjeralica raspisana je tek nakon četiri godine, 1997., kada se Arlin Antonov na bugarskoj političkoj sceni pojavio u novoj ulozi: kao jedan od favorita desničarskog Bugarskog biznis bloka za potpredsjednika države. Navijajući za njegova konkurenta, kandidata bivše Partije, bugarski mediji prvi su put spomenuli da je Antonov 1989. predvodio “crvene beretke” u surovom slamanju turske civilne pobune. Kao o drugom kompromitantnom detalju, govorilo se o njegovoj bliskoj povezanosti s Marinovom, špijunom-ubojicom. Pobijedila ga je Bugarska socijalistička partija, s Multigrupom personalno i financijski isprepletena. A Marinov, mali igrač u velikim političkim igrama, ušao je u kriminalistički dosje Interpola koji će ga pratiti sve do smrti
wpDiscuz