“Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska, i hrvatska, i muslimanska. (…) Tako je to bilo i ostalo do prije neki dan.
A onda su bošnjački nacionalisti vjerske ili građanske inspiracije, slijedeći logiku koja je prethodno već uspostavljena u Republici Srpskoj, rekli da Federacija Bosne i Hercegovine nije i srpska, i hrvatska, nego je bošnjačka i bosanska, tobož građanska, pa još ostavljena Recepu Erdoganu u amanet.
I tako je započela likvidacija Hrvata iz Bosne i Hercegovine, njihovo pretvaranje u obespravljenu manjinu s obećanim pravima kakva su manjine imale u sultanskoj Turskoj“, napisao je, nakon što je Komšić ponovo nametnut Hrvatima, ni manje ni više nego – Miljenko Jergović. Da, i mene je to pomalo šokiralo.
Rekao bi čovjek, kad je i jednom Jergoviću konačno došlo iz mračnog mjesta u glavu, Jergoviću koji je oduvijek bio vezan na Sarajevo, Jugoslaviju, “bosansku raju”, koji je oduvijek bio nesklon iskazivanju hrvatstva – onda je valjda došlo u glavu svima. No nije.
Spletke Bošnjaka i osude na račun – Hrvata
U BIH se bizantinskim spletkama Hrvatima nameće hrvatomrsca kao predstavnika Hrvata, pa ipak, reakcije na to iz Hrvatske su mlake. Sasvim sam siguran, kad bi zakon dozvoljavao – kao u BIH – da i Hrvati biraju Srbima njihove manjinske, saborske zastupnike, i kad bi im mi umjesto Pupovca izabrali Predraga Mišića, koji je ratovao na našoj strani, – kao što je Komšić ratovao na strani ABIH – i lojalan je Hrvatskoj a ne Srbiji, sasvim je sigurno da bi se sve udruge za ljudska prava ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, sve do ESLJP-a i UN-a, digli na stražnje noge i osudili “nacionalizam”, te takvu prijevaru.
__________piše: Marcel Holjevac I Narod.hr
Isto tako, kad bi se dešavalo – kao ovih božićnih dana u BIH – da u mjestima gdje žive Srbi sustavno nestaje struje na svaki njihov Božić ili koji drugi blagdan, ili na dane kad njihova reprezentacija igra utakmicu, Pupovac zacijelo ne bi šutio o tome, a još manje Srbija, ma tko bio na vlasti. A pritom, valja uočiti da su Srbi u Hrvatskoj manjina, a Hrvati u BIH konstitutivni narod! I da su Komšićeve priče da on “predstavlja sve građane BIH” posve bezvrijedne, jer BIH nije država ravnopravnih građana nego – država tri ravnopravna naroda. Kao što ni pokojna SFRJ nije bila država ravnopravnih građana, za što se zalagao Sloba i što bi bilo posve u skladu sa zapadnim demokratskim vrijednostima – da nije bilo male “kvake”, a to je da su Srbi bili dovoljno brojni da mogu uvijek izabrati “svog” kandidata dok svi ostali, čak i da se udruže, ne bi mogli parirati.
I dok Srbija skače kao oparena čim Pupovac nazove Vučića da su ugrožena njegova prava na milijune kuna državnog novca ili nešto slično, s druge strane Bošnjaci otvoreno gaze prava Hrvata u BIH a onda se žale na “miješanje u unutarnje stvari” kad Hrvatska pokušava zaštititi od vrlo grubih oblika financijskog, psihološkog i drugog zlostavljanja Hrvate u BIH, na što ne samo da ima pravo – nego ima i obavezu, ne samo po Daytonu nego i moralnu.
Sustav dvostrukih mjerila
Odakle to licemjerje, zašto je prosječnom Hrvateku, kako je Vlado Gotovac nazvao “male Hrvate”, posve OK da Srbija brani prava Srba u Hrvatskoj, ali mu nije OK da Hrvatska brani prava Hrvata u BIH i Srbiji, jer “to je druga država”? Zašto je Hrvateku OK da BIH gazi prava Hrvata jer “oni moraju svoja prava tražit u Sarajevu”, kako kaže Mesić (što je otprilike kao da ste Berlinskom Židovu 1939. rekli da svoja prava traži u Berlinu, a ne negdje drugdje) i da se Hrvatska “petlja u unutarnje stvari druge države” ako štiti Hrvate u BIH, ali mu nije u redu da Hrvatska gazi prava Srba? I zašto nitko nije poručio Vučiću i Vulinu da se petljaju u unutarnje stvari Hrvatske (što i rade, jer često njihove izjave debelo prelaze bilo kakvu zaštitu prava Srba i u biti su čisti antihrvatski šovinizam?)
Za ovo se treba malo vratiti u prošlost. Devedesetih je stvoren mit o Hercegovcu koji je u velikoj mjeri korespondirao s viđenjem Židova u Trećem Rajhu. Zapravo, mit možda nije prava riječ, radi se o negativnoj percepciji. Hercegovac ima bijele čarape, vozi Mercedes, i ima mobitel na uhu čak i na ulici. E da, i čudno govori i izbacuje lakat iz auta kroz otvoren prozor. Inače, sve ono što Bošnjake i Srbe iz ruralnih krajeva čini “simpatičnima”, “autentičnima”, “originalnima”, kod Hercegovaca je “primitivizam”, sve ono što je Zagrebačkim urbanim rasistima kod Bosanaca cool kod Hercegovaca im je odvratno.
Nakon što su šezdesetih i sedamdesetih Zagreb naseljavali “Dalmoši”, ispočetka također neprijateljski dočekani kao “dinarski tipovi”, ismijavani zbog dijalekta i percipirani kao lijenčine, devedesetih je došao red na Hercegovce: I zanimljivo, najviše šovinističkih reakcija na njih je dolazilo, i još uvijek dolazi, iz krugova onih koji se inače predstavljaju kao najotvoreniji za imigrante – dok god ti imigranti nisu ni Hrvati ni katolici.
Hrvatine i Hrvateki
Kao i svaka veća grupa imigranata, imali su tendenciju družiti se i poslovati međusobno, i dok su mladi Hrvateki, pušeći travu i dangubeći negdje u parkiću iza novozagrebačke zgrade, jamrali kak “su se oni tu zlegli” i da “kaj ovi dotepenci s kockastim glavama misle”, dotepenci su završavali fakultete, i pokazivali poduzetnost kakva je domicilnom stanovništvu nedostajala. A poduzetnik je, čim se pojavio ispod ruševina komunizma, postao narodni neprijatelj u percepciji na socijalizmu othranjenog Hrvata. “Privatnik, zarađuje novac za sebe, to je nemoral!” Ako k tome i zapošljava radnike, još gore: “Izrabljivač!”
To i jest u korijenu neprijateljstva. Hercegovaca u Hrvatskoj i nema tako puno, no “vidljivi” su. Od Dodiga i Čilića do Zdravka Mamića, od Ljube Rojsa i Gojka Šuška do Mate Rimca. Sad, nazovite ovo “stereotipiziranjem”, no pravilo je da su Hercegovci poduzetni, to je jednostavno stvar tamošnje kulture života, posve suprotno Mesićevom narativu da ih “treba naučiti loviti ribu, a ne im dati ribu”: Ako je netko u Hrvatskoj pokazao da zna loviti ribu, to su Hercegovci. Iznimke samo potvrđuju pravilo. Mobitel na uhu, koji je bio jedna od prvih stvari radi koje ih se ismijavalo, je nešto što su par godina kasnije imali svi na uhu: Hercegovci su, kao poduzetniji i kompetitivniji dio nacije (usporedba sa Židovima nije slučajna!) prvi otkrili prednosti tog uređaja. Nije prošlo par godina, oni koji su ih radi mobitela ismijavali su stajali u redovima pred Appleovim dućanom zadužujući se preko glave kako bi u fancy kafiću mogli pokazati svoj novi iPhone; Hercegovce se to u pravilu nije puno ticalo, njima je to služilo za poslovne dogovore, ne za pokazivanje u kafiću.
Danas, jedini Hercegovci koji još nose bijele čarape su tenisači, lakat kroz prozor više nitko ne izbacuje jer svi auti imaju klimu, mobitele koriste svi – no neprijateljstvo spram njih je ostalo. Ono se sjajno ogleda u činjenici da, dok nigdje u svijetu nitko ne spori ideju ravnopravnosti svih građana pred zakonom, u Hrvatskoj prevladava mišljenje kako bi prava građana, pa i ona najosnovnija, trebala biti vezana na to tko “plaća porez u Hrvatskoj”, što nije samo suludo – jer bi tada trebalo oduzeti pravo glasa svima koji nisu neto platiše poreza – nego i protivno ljudskim pravima. U EU je zabranjena diskriminacija građana koji ne žive unutar granica matične države, pa je Grčka svojevremeno osuđena pred ESLJP-om zbog izbornog zakona koji diskriminira dijasporu.
Dijaspora nikad nije odredila konačni rezultat izbora u RH
Stvarala se i fama da su Hercegovci dominirali vladom u vrijeme Tuđmana: osim Šuška, među ministrima ih gotovo nije bilo, pa ni u Saboru. Kad smo kod Šuška, on je jednom rekao, “nikad nećete moći mrziti Hercegovce toliko koliko oni vole Hrvatsku”. No valja primijetiti da je i Milanović, bivši premijer iz one druge stranke, hercegovačkih korijena.
Taj napor da se Hercegovce obespravi i u Hrvatskoj jasno govori zašto je malo koga briga što ih se obespravljuje i u BIH. Pišući jednom o jednom od Hercegovaca, Mati Rimcu, naveo sam da su Hrvati u pravilu spremni oprostiti sunarodnjacima sve osim uspjeha, i tu je korijen problema. Hercegovci su razmjerno malobrojni, ali, opet da povučemo paralelu sa Židovima, natprosječno uspješni u poslovnom svijetu i svijetu financija. To je kumovalo teorijama zavjera o “hercegovačkom lobiju”, ali i vrlo opasnim teorijama kako “oni ne smiju određivati tko će vladati Hrvatskom” (naravno da smiju, jer su kao građani RH posve ravnopravni i moraju to biti – no stvar je da nikad glasovi dijaspore nisu bili presudni ni na jednim izborima).
S jedne strane stvar je jasna, legendarni i opjevani hrvatski jal nigdje više ne dolazi do izražaja nego u odnosu prema Hercegovcima. Oni su, tipično, sve ono za što su Hrvati u socijalizmu indoktrinirani da je loše i ne valja. Vjernici, poduzetnici, stručnjaci, Hrvati, a ne komunisti, paraziti, napušeni intelektualci opće prakse, pravovjerni jugoslaveni. Naravno, i tu postoje iznimke, poput Mostarca Dragana Markovine, ali i on je ružno pisao o Hercegovcima u Splitu, iako je Hercegovac u Splitu.
Ono sve prvo je loše, tako su nas u školi učili, a ovo drugo je dobro i super. Nije čudo zašto je osamdesetih, kad su se u većem broju Hercegovci počeli pojavljivati u Zagrebu, prosječan domorodac iste prezirao. On je živio kod mame, na pragu četrdesetih je još studirao indologiju na FFZG-u i bio samo-nezaposlen (“self-unemployed”, kako je govorio Del Boy). Tipičan Hercegovac njegovih godina je imao oca koji je zaradio novac na baušteli u Minkenu gdje ga je socijalistički režim otjerao, vozio je njegovog Mercedesa, i studirao je nešto poslovno, ili tehničko, s čim će jednog dana moći dobro zarađivati.
Solidarnost u Hrvata
No to ne objašnjava sve. Ne objašnjava potpun izostanak nacionalne solidarnosti kakva postoji kod Srba i Bošnjaka. Odgovor bi možda mogao biti u tome što Hrvati za razliku od Srba nisu imali nacionalnu državu pa nisu niti izgradili snažan nacionalni identitet, nerijetko su neprijateljski raspoloženi i spram same ideje hrvatske neovisnosti, pa im tu Hercegovci, koji su iz drukčijeg okruženja, neprijateljskog okruženja u kom su se stoljećima morali boriti za svoj opstanak, i koji zato drukčije i razmišljaju i ponašaju se, naročito o naciji i vjeri jer znaju da ako vama nije važna vaša vjera i nacija, važna je vašem neprijatelju. No kako time objasniti da su Bošnjaci, koji do ne tako davno nisu imali nikakav nacionalni identitet, za razliku od Hrvata koji su ga ipak definirali kad i većina europskih naroda, kroz ilirski pokret i revolucionarna događanja u 19. stoljeću, pokazuju nacionalnu kompaktnost i solidarnost koja Hrvatima nedostaje?
Moglo bi se to objasniti i zatelebanošću u Tita i Jugu dijela Hrvata, no opet, kako se u to uklapaju Bošnjaci, koji su još u većem broju Jugoslaveni? Odgovor je zapravo dosta jednostavan. Biti Bošnjak nije u koliziji s “biti jugoslaven i titoist”. Biti Srbin isto tako nije u koliziji s time. Biti Hrvat nužno jest, ma kako se mi oko toga postavili.
Hrvati u BIH nikad nisu odustali od borbe za svoj ponos, identitet, i za svoje pravo da budu Hrvati. Hrvatima iz Hrvatske je to često, onako, tlaka, misle da je biti Hrvat ako ne grijeh a ono bar sramota, i radije bi bili nešto drugo:
“Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga j’ ak stranjski “Horvat” mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje,
I ovak slepec sam sebe truje”
Napisao je pred skoro 200 godina Pavao Štoos, veliki hrvatski prosvjetitelj koji izgleda nije uspio prosvjetiti velik broj Hrvata ni do danas. Bolno je spoznati kako se malo toga promijenilo do danas, i kako se sporo probija svijest da Hrvati s obje strane granice, sviđalo se to jednima ili drugima, u konačnici dijele istu sudbinu – i iste neprijatelje.
wpDiscuz