Na današnji dan prije 77 godina partizanske vojne snage ”oslobodile” su Široki Brijeg prilikom čega su u Franjevačkom samostanu ubili 12 fratara te desetke civila.
U Drugom svjetskom rata i poraću s područja Širokoga Brijega ubijeno je 2.165 osoba, a s područja Županije Zapadnohercegovačke 7.003. Prema procjenama povjesničara, tri južne hercegovačke županije: ŽZH, HNŽ i HBŽizgubili su ukupno blizu 24.000 ljudi.
Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 7. veljače 1945. konstruirala je stvarnost na način da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim, kazao je na početku razgovara za portal Jabuka.tv povjesničar dr. sc. Hrvoje Mandić, autor knjige ”Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću”.
Za jugoslavenski partijski i vojni vrh na čelu s Josipom Brozom Titom, od kojega je dolazila svaka vojna i politička zapovijed, Franjevački samostan u Širokome Brijegu i Hercegovačka franjevačka provincija općenito bili su ”legitimni vojni cilj” jer se radilo o ideološkome neprijatelju kojega se moralo odnosno trebalo uništiti.
Poslije borbi za Široki Brijeg, 8. veljače 1945., ispred zgrade franjevačkog konvikta. S lijeve strane: Marko Vuletić – politički komesar I. tenkovske brigade, u sredini: bojnik Peterson – engleski vojni predstavnik pri štabu I. tenkovske brigade i Vlado Sekulić – načelnik štaba I. tenkovske brigade. (Foto: Muzej istorije Jugoslavije, Beograd, Inv. br. III 14366)
Širokobriješki franjevci bili su, kako su to partijski prvaci Jugoslavije u nastajanju vidjeli, prijetnja budućoj komunističkoj i jugoslavenskoj vlasti. Zločin prema svećenstvu zapadne Hercegovina, napose prema franjevcima hercegovačke provincije, bio je ponajprije motiviran ideološkom mržnjom prema crkvi, odnosno prema stupu hrvatskog naroda zapadne Hercegovine. Potencijalni su neprijatelji bili komunističkom režimu i zato što se tijekom ratanisu kompromitirali ni na koji način.
Franjevci su gajili naklonost prema zapadnim Saveznicima jer su talijanske fašiste i njihovu vojsku smatrali neprijateljskom, okupatorskom, kao i njemačke vojne snage zbog njemačkog nacionalsocijalizma. Surađivali su s protivnicima ustaškog režima, mnoge od njih spasili od pogibelji i štitili tijekom cijeloga rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve.
Posmrtni ostaci ubijenih širokobrijeških franjevaca 7. veljače 1945. u protuzrakoplovnom skloništu u Širokom Brijegu. (Foto: Pobijeni.info)
Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli zajedno s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge su jugoslavenski partizani ubili bez ikakva suđenja, objašnjava 34-godišnji širokobriješki povjesničar koji je prvi obranio doktorsku disertaciju na temu pobijenih hercegovačkih franjevaca.
U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.
Možemo zaključiti kako ubojstva i stradanja svećenika pred kraj Drugoga svjetskoga rata nipošto nisu bila slučajna i sporadična, premda je bilo i takvih. Najčešće su bila planirana i praćena žestokom komunističkom promidžbom. Takva se praksa revolucionarne borbe sastojala od metode razdvajanja i likvidacije i ta je metoda primjenjivana od rujna i listopada 1944., osobito u Dalmaciji i Hercegovini. Partizani su usavršili, i mjesecima kasnije primijenili istu praksu na Bleiburgu i križnim putevima tako što su u proljeće i ljeto 1945. godine ubili desetke tisuća poraženih vojnika i civila, zaključio je povjesničar Hrvoje Mandić u razgovoru za portal Jabuka.tv.
U sklopu ”Mostarske operacije” partizani su u Širokom Brijegu od 6. do 10. veljače ubili 72 civila.
(www.jabuka.tv)
wpDiscuz
