Svijet se okrene naopako u sekundi. Jutros je majka ljubila toplu, pospanu glavicu, a sad gleda kroz bolničko staklo, kroz cijevi i monitore, kroz strah koji joj se zario u kosti. Ante, dijete s mirisom mlijeka i meda, s očima što su tek počele upijati svijet, vodi najtežu borbu – onu za život.
Upala pluća. Komplikacije. Otkazivanje tijela koje je još trebalo samo grliti, igrati se i učiti prve riječi. Liječnici su ga morali staviti u induciranu komu – da njegovo malo tijelo ne osjeti koliko se svijet oko njega trese.
Ovo je ona priča koja te stegne u grlu, koja te sruši sa svih tvojih problema i podsjeti da ništa, baš ništa, nije važno dok ti srce nekog ne diše u neizvjesnosti. Ovo je priča o Antinoj bitci, ali i našoj vjeri.
Kažu da molitva pomjera planine. Neka ih sad pomjeri. Neka se u ovom trenutku svaka usna dotakne Očenaša, svaka ruka sklopi u tihoj molitvi, neka srce svih nas, razbacanih po svijetu, pokuca u istom ritmu – za Antu, za još jedan udisaj, za život.
Ante iz Imotskog treba čudo. A čuda se rađaju iz ljubavi.