Kažnjavanje fra Drage Bojića, koje čini uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na čelu s provincijalom fra Lovrom Gavranom zaslužuje ozbiljan osvrt u kojem želim iznijeti svoj stav kao pokretač Svjetla riječi u ulozi provincijala Bosne Srebrene 1983, kao neposredni aktivni sudionik ratnih zbivanja u BiH 1992 – 1995, kao pratilac fenomena Međugorja od 1981. i kao aktivni franjevac u vjersko-crkvenom i društveno-političkom životu BiH za vrijeme socijalizma i poslije toga u tranziciji zemlje, u ratnom periodu, traženju odgovarajućeg oblika države, izgrađene na općim moralnim načelima, temeljima ljudskih prava i socijalnog nauka Katoličke crkve.
Takav ozbiljan pristup zahtijeva osvrt na Svjetlo riječi, koji bez prekida i u ratnom vihoru, najviše zaslugom glavnih urednika i ravnatelja, sve do fra Drage Bojića čuva i razvija duh i kvalitetu modernog časopisa širokog kruga pitanja vjere, kulture i društva. Potom ću se osvrnuti na predmet optužbe fra Drage Bojića „hercegovačkih franjevaca“ i „fenomena Međugorje“. Nakon toga ću prikazati odnose dviju provincija u prošlosti i danas, te na kraju o Ahdnami kao testu i znaku prihvaćanja ili odbacivanja dijaloga i suživot kao cilja države koja imati živjeti u pravdi, slobodi i miru. Tim redom ću i obraditi pojedina pitanja u obrani Svjetla riječi i fra Drage Bojića, koji je nepravedno kažnjen upravo radi Svjetla riječi. Uvjeren sam ipak da Svjetlo riječi može izaći iz ove križne situacije još bolje i jače kao svjedočanstvo naše bosanske Franjevačke provincije Svetog križa Bosne Srebrene, njezina misijskog poslanja propovijedanja evanđelja, ekumenizma i dijaloga s drugim religijama, kulturama i narodima, radi postizanja općeg dobra ove države BiH.
1. BOSNA SREBRENA I SVJETLO RIJEČI
Naša Franjevačka provincija Bosna Srebrena pokrenula je Svjetlo riječi da u smislu Drugog vatikanskog sabora Crkva bude u službi evangelizacije, da i pomoću sredstava društvenog saobraćaja propovijeda i da ljude uči o njihovoj ispravnoj upotrebi (Dekret o komunikacijama Inter mirifica, 3). Nakon 30 godina, prateći kritički i s ljubavlju rad Svjetla riječi, mogao sam iskreno pisati, ponavljajući ono što sam napisao u prvom broju pod naslovom Čemu novi vjerski list:
– Ovaj će nas list svojom riječju izgrađivati kao Kristovu Crkvu – „zajednicu vjere, nade i ljubavi“, kako to ističe Drugi vatikanski sabor (Svjetlo naroda, I, 8).
– Svjetlo riječi imat će zadaću ponajprije izgrađivati naše unutarnje zajedništvo života u mjesnoj Crkvi. Povijest ove Crkve je duga i bogata plodnim iskustvima – križnog puta i uskrsnog slavlja –, na kojima može graditi svoju sadašnjost i budućnost.
– U potvrđenoj tradiciji bosansko-hercegovačkog pluralizma vjera i svjetonazora, ovaj list želi njegovati iskreni i otvoreni dijalog s drugima: s kršćanima i njihovim Crkvama i zajednicama (ekumenizam), s muslimanima i Islamskom zajednicom, drugim vjernicima i ljudima drugačijih uvjerenja i svjetonazora.
Navodi se, također, važnost povijesne prisutnosti Katoličke Crkve u hrvatskom narodu u BiH i franjevačko obilježje te Crkve i naroda radi njihove međusobne vjekovne povezanosti u dobru i zlu.
Letimičan pogled na prve brojeve Svjetla riječi, a zatim kroz trideset godina ovaj list se držao gornjih postavki i ciljeva. Prvi broj, tako, posvećen je posebno Isusu Kristu, njegovoj smrti i uskrsnuću, piše zatim o raznom djelovanju domaće Crkve, o posjetu pape Ivana Pavla II. Srednjoj Americi i zabrinutosti za Crkvu u Čehoslovačkoj, o nostalgiji za izgubljenim jedinstvom Crkve, opet ponovno o Uskrsu, slavo-bosanski, od fra Filipa Lastrića, „Oca provincije“ i začetnika suvremene historiografije u BiH, s duhovnim poticajima, brojnim vijestima i povijesnim zgodama, reportažom, literarnim i drugim prilozima. I kad se usporedi s tim sadašnji broj Svjetla riječi, ožujak 2013, o Uskrsu, vidi se jasno kontinuitet lista sa skoro istim rasporedom sadržajem i metodom lista.
Ovo navodim da sada, naglom i nepromišljenom smjenom fra Drage Bojića kao glavnog urednika dovodi se u pitanje ne samo duh, kvaliteta i cilj lista naše zajednice, nego, volio bih da se prevarim, i sam opstanak. Zato sam iznenađen i žalostan fra Draginim nepravednim kažnjavanjem.
Ali, ovdje ponajprije izražavam svoju solidarnost s fra Dragom, koji je kao kompetentni stručnjak za komunikacijske znanosti, s diplomom sveučilišta u Beču, obavljao svoj rad kao član Uredničkog vijeća i kao glavni urednikSvjetla riječi. Neka ga ovaj postupak Uprave ne pokoleba u njegovom radu, da ne rezignira, nego da se upravo učvrsti u ovoj kušnji, jer se u kušnji (tentatio) može najbolje svjedočiti životno uvjerenje (confessio).
2. HERCEGOVAČKI FRANJEVCI I FENOMEN MEĐUGORJA
Što se tiče drugih pitanja, koje su se pokazale u nepravednom kažnjavanja fra Drage Bojića, ovdje bih naveo nekoliko stvari:
Pročitao sam fra Dragin intervju zbog kojeg je bila pokrenuta takva odluka Uprave i nisam mogao naći ništa kriminalno zbog čega se danas ljudi uopće kažnjavanju. Zbog toga me je kao i većinu naše zajednice iznenadilo i ražalostilo da se uprava odlučila na kažnjavanje. Izgledalo mi je to posve protiv našeg franjevaštva: od duhovnosti i bratstva do uloge vlasti koju ima u zajednici kao vlast služenja, dijaloga, milosrđa i ljubavi – i po Evanđelju Isusa, i po Pravilima Franje, i po Konstitucijama Reda. U početku sam mislio da je tu neka „igrarija“, kako običajem nazvati i naše ponekad oštre diskusije o raznim teološkim ili političkim pitanjima. Nažalost, prevario sam se i zbog toga sam iznenađen i žalostan.
Može mi se zamjeriti što ne govorim o samoj stvari zbog čega je fra Drago kažnjen: kritika hercegovačkih franjevaca i međugorska teologija, pa ću ovdje nešto šire kazati. Za iznošenje istine o tome – o politici hercegovačkih franjevaca u prošlom ratu u BiH i međugorskoj teologiji od početka do danas, (ja pišem bez navodnika „teologija“, za razliku fra Drago), može se i treba govoriti slobodno i bez kažnjavanja.
a) Što se tiče krivice hercegovačkih franjevaca, fra Drago dobro razlikuje dio od cjeline zajednice, i hrabro ukazuje na sudioništva mnogih, ne samo privatno nego i službeno, tajno i javno, u slučaju Herceg-Bosne, zajednice i republike, koji je doživio, iako još nepravosnažno, također presudu Haaga kao najmjerodavnije suvremene pravne institucije za istinu o prošlom ratu u BiH. Pa, i bez obzira na konačnu presudu glavnim izvršiteljima zločina za koje su optuženi Tuđman, Šušak, Boban i šestorica optuženih na čelu s Prlićem, istina o zločinima koji su učinjeni i njihova krivica za te zločine ostaje i odgovorni trebaju odgovarati za te zločine koji nikada ne zastarjevaju.
Hercegovački franjevci mogu opravdano biti zabrinuti za konačnu presudu Haaga i zbog samih sebe, bilo kao pojedinci i zajednica, pa neka to sami ispitaju, koliko su surađivali s onima koji su planirali i izvodili projekt Herceg-Bosne, direktno ili indirektno stalnim glasanjem za njih, sa svojim kriminalnim posljedicama podjele BiH, etničkog čišćenja, logora, progonstava i drugih zločina te ratno-političke tvorevine, kako vjerno opisuje Haški sud.
To nije nikom nepoznato tko voli i traži istinu. O tome svjedoče također javno i spomenici pred njihovim crkvama, a ponegdje i u crkvama, te na trgovima gradova podignutih optuženim za sve te izvršene zločine, kojima se i danas klanjaju. Čini mi se da jednim dijelom strah od otkrivanja istine o sukrivnji u tim zločinima je upravo potakao opravdano provincijala fra Miljenka Šteku, da pod njihovim pritiskom piše zapovjedničko pismo fra Lovri Gavranu, da ih spašava od prijetećih proroka u intervjuu fra Drage Bojića.
Bojim se i da je odluka provincijala fra Lovre Gavrana donesena također pod tim pritiskom hercegovačkog provincijala i njegove uprave, radi brige za svoju neku bosansku braću, jer i ovdje postoji, makar nekolicina, koji se boje Haške presude i u njoj vide i dio samih sebe, što fra Lovro i ne mora znati jer je u to vrijeme bio izvan BiH u Albaniji.
Ako i jedan i drugi sa svojim istomišljenicima umišljaju da mogu zakonskim ovlastima zastrašiti, redovničkim propisima i crkvenim zakonima, onemogućiti govor istine kod franjevaca kojima je istina i pravda glavni kriterij postupka u slučaju Herceg-Bosne i njezinih zlodjela, grdno se varaju. „Nekolicina“ takvih, kako ih oni stalno prozivaju, imaju istinu na svojoj strani i ona će, kako i sam Isus kaže, konačno pobijediti (Iv 8, 32). U ostalom, po narodnoj, ostaje i danas kao životno iskustvo: kad odrasli i pametni prestanu govoriti istinu, govore je djeca i ludi!
b) Što se tiče „fenomena Međugorje“ i njegove „teologije“, koju s pravom fra Drago stavlja pod navodnike, politički je to doduše lakši problem, ali je teološki mnogo teži, jer je ta „teologija“ mimo i protiv općeg shvaćanja kršćanske teologije, tradicionalne ili suvremene, koja jednako u duhu općeg stava teologije s pravom danas jednako odbacuje oblike ranokršćanskog montanizma i srednjovjekovnog spiritualizma Joakima iz Fiore, kako se nalazi u duhovnostima kod naših montanista, joakimista i spiritualista, kao što suZlatko Sudac, Ivo Pavić i niz manjih njihovih epigona. Gospa im je vrlo pogodan predmet jer je ona najbliža ljudskim težnjama i čuvstvima, patnjama i traženju pomoći i spasenja. Ali, kod njih nije biblijski lik Gospe, majke milosti i službenice Gospodnje. To znači da oni ne razumiju što je to kršćanska teologija, njezina povezanost s Božjom objavom i vjerom Crkve, ali i različita od njih po svojim izvorima i predmetu… . Posebno oni ne razlikuje religiozne fenomene viđenja i ukazivanja, te se njihovim poistovjećivanjem vješto miješa naravno i nadnaravno, čudesno i prirodno, Božja istina i ljudska laž.
Zagovaratelji međugorske teologije ne uvažavaju, namjerno ili iz neznanja, subjektivna viđenja i objektivna ukazanjima u kršćanstvu i drugim religijama. Za njih je svako viđenje i ukazanje nečega ili nekoga što oni vide u svom viđenju – Gospu, sveca, Isusa, pa i samog Duha Božjega ili Boga. Dokle to vodi pokazuju najbolje islamski i njima slični kršćanski suvremeni fundamentalisti, koji u ime Boga postaju teroristi ili zločinci, ubijaju ljude i narode, pa i cijeli svijet, kao da im to sam Bog govori i zapovijeda. Prava patologija religije i vjere u Boga.
Teološke komisije koje su ispitivale međugorski fenomen, sve određene od crkvenih vlasti, nisu mogle do sada naći dokaze da se u međugorskom fenomenu radi o pravom teološkom događaju, s nadnaravnim znakom čudesnog Božjeg djelovanja, kako oni tvrde, tražeći stalno Božja čudesa za potvrdu svojih viđenja i sujevjerja o uređenju života na svijetu. Ali, ako im nije dovoljna prava Božja objava i za njih vrijedi Isusov odgovor: Ako ne vjeruju Mojsiju i prorocima, neće vjerovati ni ako netko dođe s drugog svijeta da im potvrdi mišljenje (Lk 16, 27).
Zbog ovoga nisam ni iznenađen ni žalostan, ali jesam nezadovoljan i uznemiren oklijevanjem crkvenog učiteljstva da ispita i odluči o pravovjernostimeđugorskih viđenja, koja su zapravo izraz pučke pobožnosti, a ne teoloških ukazanja kao nove, bilo javne ili privatne, Božje objave. U viđenjima se ne radi biblijskoj nego o apokrifnoj Mariji s mirakuloznim osobinama i porukama za znatiželjne i radoznale koje su i za Isusa tajne Božje.
Fra Drago Bojić – kažnjen zbog stavova iznijetih u: Intervju s Dragom Bojićem | 30 godina Svjetla riječi.
Nitko od onih koji ga kažnjavaju nije demantirao ili opovrgao nijednu od riječi koju je izrekao.
3. ODNOS DVIJU FRANJEVAČKIH PROVINCIJA U BIH
Pitanje odnosa naših dviju franjevačkih zajednica kao provincija značajna je tema koju nameće postupak dviju uprava bosanske i hercegovačke provincije radi opasnosti poremećaja tradicionalno dobrih odnosa dviju bratskih provincija. Za razumijevanje naših odnosa u prošlosti, danas i u budućnosti potrebno je ukazati na povijest franjevaca na cijeloj južnoslavenskoj regiji, a posebno na bosansko-hercegovačkom prostoru, koja je bila zajednička povijest poslanja u evangelizaciji, ekumenizmu i dijalogu, kako im je određeno papinskom odlukom Nikole IV. prilikom njihova dolaska u Bosnu 1291. godine. I kao misijska zajednica, cijeli Red i provincije, ovdje i drugdje u svijetu, smatrali su to svojom bogomdanom karizmom. Primjer takvog shvaćanja i djelovanja bio je također bosanski franjevac fra Anđeo Zvizdović, kao kustos ovdašnje zajednice, koji sa svojim misijskim franjevačkim duhom propovijedanja evanđelja i među narodima koji nemaju kršćanske političare, kraljeve i careve, pa i među narodima koji izgube takve političare i padnu pod vlast političara bilo koje druge religije, kao što se dogodilo u tadašnjoj Bosni padom Bosanskog kraljevstva pod vlast osmanskog ili turskog imperija i islama kao glavne religije carstva, hrabro se susreće s osvajačem Bosne Mehmedom II. El-Fatihom i dobiva povelju Ahdname u kojoj se daju određena prava, u skladu s turskim političkim i vjerskim stavovima, sigurnosti života, slobodnog djelovanja, vlasništva i drugih dobara.
Primjer fra Anđela Zvizdovića bila je paradigma bosansko-hercegovačkih franjevaca za život i djelovanje pod ne-katoličkom državnom vlašću, najprije osmansko-turskom, a potom kraljevsko-srpskom i socijalističko-komunističkom, i općenito u pluralističkom društvu različitih država, nacija, kultura i religija sve do najnovijeg vremena, posebno tragičnog rata između Hrvata kao katolika i Bošnjaka kao muslimana u BiH.
a) Ahdnama kao test i znak mogućnosti i potrebe suživota u BiH
Sve ovo je potrebno znati za razumijevanje današnjih odnosa ovih dviju franjevačkih provincija u BiH, ili bolje njihovih uprava, ili najbolje pojedinačno članova tih zajednica. Naime, glavni problem u tim međuodnosima jest prihvaćanje ili neprihvaćanje Herceg-Bosne i njezina značenja u prošlom ratu, posebno rata između Hrvata i Bošnjaka. Veći dio hercegovačkih franjevaca su protiv Bošnjaka kao muslimana, u duhu ratne i poslijeratne politike HDZ BiH-a. (boldiranje: Prometej.ba) Veći dio bosanskih franjevaca su pak vjerni paradigmi fra Anđela Zvizdovića i zajedništva svih ljudi i naroda u BiH, sa svojim različitostima po naciji, kulturi i religiji. Shvaćanje Ahdname i prihvaćanje dijaloga s Bošnjacima-muslimanima i ekumenizma sa Srbima-pravoslavnima je raspoznajni znak ili test različitih stavova franjevaca. Ističe se posebno protivnost zajedništva s Bošnjacima-muslimanima: Ahdnama je znak i tekst tko hoće a tko neće živjeti zajedno s muslimanima. Ali, zajedništvo katolika i muslimana u BiH je ne samo mogućnost nego i potrebna stvarnost, koja se potvrdila sve od dolaska Turaka kao muslimana u BiH prilikom osvajanja zemlje, i Ahdname fra Anđela Zvizdovića i Mehmeda II. El-Fatiha. To je moguće i potrebno po Bogu Isusa Krista, sv. Franje Asiškoga i po Duhu Asiza, što ga je promovirao papa Ivan Pavao II. posebno u bosansko-hercegovačkom ratu 1992-1995, kao aktivni sudionik Drugog vatikanskog sabora i dugogodišnji poglavar Katoličke Crkve (1978-2005). Novi papa Franjo, izborom toga imena i svojim početnim djelovanjem, sve to potvrđuje, aktualizira i unapređuje u Katoličkoj crkvi.
b) Iznenađen sam i žalostan ali s nadom koja konačno pobjeđuje
Iznenađen sam i žalostan što i među bosanskim franjevcima ima istih kao i kod hercegovačkih s duhom protivnosti dijaloga s muslimanima i ekumenizma s pravoslavnima, jer je to protivno i njihovom osnovnom poslanju propovijedanja evanđelja, zbog čega su i došli u Bosnu i ostali u njoj sve vrijeme do danas po svetom Franji Asiškomu kao formi života reda Reda Male-Manje Braće, prihvaćajući fra Anđela Zvizdovića kao svoga velikoga-malog brata. Nadam se da će odnosi između naših dviju provincija i njihovih članova izgrađivati u tom duhu i danas i u budućnosti kao što su se gradili u prošlosti. Nažalost, postupak uprava tih provincija ne pokazuje dobar primjer za to u združenom poduhvatu nepravednog kažnjavanja jednog aktivnog i mladog franjevca kao što je fra Drago Bojić.
Ali, fra Drago, vlast u franjevaštvu je demokratska i mijenja se često, pa ne treba rezignirati i biti pesimist. Ostaje uvijek pouzdana nada u dolazak bolje vlasti i kod jedne i druge provincije na dobrobit svih franjevaca na ovom bosansko-hercegovačkom prostoru gdje su različiti ljudi i naroda vjekovno živjeli zajedno u dijalogu, slobodi i miru. Neka posebno mladi obiju provincija ne upadaju u rezignaciju i ne gube tu nadu, nego se zauzimaju još aktivnije u svom franjevačkom životu za franjevački duh i ideale u unutarnjim i vanjskim progonstvima života, imajući primjere u Isusu Kristu, svetom Franji Asiškom i fra Anđelu Zvizdoviću (usp. Mt 5, 12; 1 Pt 3, 9.14; Pravilo i Ahdnama, Duh Asiza).
Sarajevo, 22. lipnja 2013.
Fra Luka Markešić
wpDiscuz