U mnogočemu Ljudevit Gaj podsjećao je na Ivu Sanadera svog doba. Volio je skupu odjeću, patio je jer je iz male sredine i nema plemićke krvi, a najviše od svega volio je umjetnine. Ivo Sanader slike, a Ljudevit Gaj povijesne rukopise, koje je besplatno prikupljao tvrdeći vlasnicima da će osnovati nacionalnu biblioteku.
Ideju nacionalnog identiteta koju je isprva probudio u konačnici je pretvorio u unosan biznis. Ali isključivo za sebe i suprugu, koju je istinski obožavao. Njegovi potezi, osim sa Sanaderom, mogu se uspoređivati s mnogim suvremenim nacionalnim profiterima, a ideju predstečajne nagodbe koju je promovirao donedavni ministar Slavko Linić “patentirao” je upravo Gaj.
Rodio se u Krapini kao sedmo dijete u skromnoj, ali časnoj obitelji. A prema predaji, u času njegova rođenja zazvonila su zvona krapinske crkve. Primalja je tad navodno rekla da će se glas tog dječaka daleko čuti.
Otac mu je bio ljekarnik i počasni blagajnik u mjesnoj samoupravi. Majka je bila kći kirurga, tako da nisu bili siromašni, no štedjeli su na odjeći za djecu. Ljudevit je prvo novo odijelo dobio tek kao gimnazijalac u Varaždinu.
Postoji i priča prema kojoj su mu roditelji kupili tople zimske rukavice tek na izričit zahtjev stanodavaca kod kojih je boravio dok se školovao, otkriva dr. Hrvoje Gračanin s Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Stalno tražio dokaze da je plemić
Zabilježeno je i kako se mladi Gaj nije dobro snašao među varaždinskim vršnjacima. Iako je bio odličan učenik, nisu ga voljeli i često su ga zadirkivali, otkriveno je u njegovim pismima majci.
Zbog toga se i prebacio u njemačku gimnaziju u Karlovcu. Tamo se dobro snašao. Međutim, uskoro mu je preminuo otac. Od svog dijela nasljedstva majka ga je jedva uzdržavala i školovala. Nakon mature u Karlovcu poslala ga je na studij u Beč.
“Gaj se ni u Beču nije dobro snašao. Vrijeme je provodio u knjižnici i u arhivima neuspješno tražeći dokaze da je plemićkog podrijetla, čime je bio opsjednut. Godine 1827. preselio se u Graz kod rođaka, a iste godine u jesen vratio se u Krapinu. U to vrijeme stigla je odredba Hrvatskog sabora prema kojoj je mađarski postao obaveznim jezikom u školama. To ga je silno razljutilo i tu je počela njegova ilirska ideja”, otkriva dalje dr. Gračanin.
Postao slavan zbog pravopisa
Malo kasnije, vrativši se u Graz, stvorio je krug prijatelja s kojima je razmjenjivao domoljubne ideje. Među njima su se isticali Mojsije Baltrić i Dimitrije Demeter. Gaj je potom 1829. otišao u Peštu kako bi završio studij prava i posvetio se politici, a istodobno ga je počelo zanimati stvaranje hrvatskoga književnog jezika.
Iste godine napisao je “Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja”, knjižicu koju je sljedeće godine objavio u Budimu i koja mu je donijela nacionalnu slavu. Nakon studija vratio se u Zagreb i postao vježbenik u odvjetničkom uredu.
Smatrao je da treba pokrenuti novine kako bi njegove ideje doprle do što većeg broja ljudi, pa je 1832. zatražio kraljevsku suglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom.
Dobio koncesiju za pokretanje novina
Dvije godine poslije dobio je koncesiju za izdavanje novina, a krajem sljedeće godine zatražio je povlasticu za otvaranje tiskare. U siječnju 1835. izašao je prvi broj Novina horvatskih, a ubrzo i njihov književni prilog Danicza horvatzska, slavonzka i dalmatinzka.
Novine su polučile velik uspjeh, no o prilično mračnoj pozadini njihova nastanka više je doznao Stjepan Laljak iz zaprešićkog ogranka Matice hrvatske.
On je više od 40 godina proveo istražujući arhivsku dokumentaciju o ljudima povezanima s Maticom, pa je, među ostalim, naišao na spise o Ljudevitu Gaju u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Neobjavljeni dokumenti Matice hrvatske razotkrivaju Gaja kao prevaranta.
Sve je radio zbog osobnih interesa
“Bio je grozan čovjek koji je manipulirao ljudima i sve što je radio, bilo je zbog osobnih interesa, pa je takva bila i priča o njegovoj tiskari. Naime, Gaj se u to vrijeme sa samo 26 godina nametnuo u Zagrebu kao čovjek koji je objavio knjižicu, imao je u ruci doktorat i želju da nešto napravi. Sjetio se tiskare jer u to vrijeme u Hrvatskoj su po jednu tiskaru imali samo Varaždin i Karlovac. Imati tiskaru značilo je imati moć i novac. Treba znati kako je uz njega i njegovu ideju odmah stao Kaptol smatrajući da će tako dobiti platformu za svoje tiskarske potrebe i to mu je sigurno omogućilo proboj. Dakle, da bi se tiskale novine, za koje je dobio dopuštenje, trebala mu je tiskara. Zato je pred komisijom u Zagrebu organiziran javni natječaj na kojem su tiskare ponudile za koliko novca će ih tiskati. I tu se on ugurao. Karlovačka i varaždinska tiskara dale su svoje ponude, kao i Gaj. No sudeći prema dokumentaciji, Gajeva je bila višestruko skuplja. Već sljedećeg dana pod nerazjašnjenim okolnostima njegova ponuda se smanjila na točno onaj iznos koji su ponudile i konkurentske tiskare. Vjerojatno je netko od članova komisije Gaju prišapnuo podatak. On ga nikako nije mogao znati budući da su ponude bile tajne”, otkriva Laljak.
Tuđe radove potpisao kao svoje
Osim toga, vlasnika karlovačke tiskare opanjkavao je da je Židov, pa mu ne treba vjerovati, a za vlasnika varaždinske tiskare tvrdio je da nije čestit…
U to vrijeme kolala je i priča o Gajevu kupljenom doktoratu, kao i o brošuri “Dvorci oko Krapine”, koju je objavio na njemačkom. Riječ je o kompilaciji već objavljenih radova drugih autora koje je Gaj prikupio i potpisao kao svoje.
Nakon izborne pobjede Ilirske stranke u Zagrebačkoj županiji 1842. godine postao je istaknut političar. U zanosu uspjeha odvažio se zaprositi Paulinu Krizmanić, kojom je dugo bio očaran.
Novac za Maticu zadržavao za sebe
Vjenčali su se 1842. Iste godine grof Janko Drašković, istaknuti ilirac, utemeljio je Maticu hrvatsku.
Iako je Gaj u pojedinim krugovima slovio kao častan čovjek, mnogi njegovi suvremenici tvrde da je to bila obična laž. Drašković je u početku imao povjerenja u njega, pa mu je dao vjerodajnicu koja mu je omogućila da bilo gdje u svijetu traži novac, prima darove i sakuplja pomoć za Maticu.
Nakon pet godina predsjednik Matice zatražio je povrat vjerodajnice jer su bile sve glasnije priče o Gajevu častohleplju i prevrtljivosti. Da uzima novac za sebe, znao je i Ivan Mažuranić, koji ga je štitio.
Gaj je kazao da tijekom tih godina nije uspio ništa prikupiti. Međutim, Stanko Vraz tad je govorio kako pouzdano zna da su Gaju mnogi dali novac i druge darove za Maticu, ali on ih je zadržao za sebe, kaže Laljak.
Nakon tog razdoblja za Gaja stvari polako kreću nizbrdo. Već 1843. stigla je kraljevska naredba o zabrani ilirskog imena. Iako su vlasti na taj način prekinule nacionalni zanos, preporodni pokret nastavio je djelovati.
Prevario je i srpskog kneza
Pojedini politički protivnici mađaroni sve su glasnije prozivali Gaja nazivajući ga veleizdajnikom jer je uspostavio veze sa srpskim i ruskim uglednicima.
Tiskara je počela stvarati sve veće gubitke, pa je čak od Beča zatražio financijsku pomoć. Surađujući s banom Jelačićem, 1848. postao je u hrvatskoj vladi povjerenik za vanjske poslove, no uskoro ga je sustigla nova afera.
Srpski knez Miloš Obrenović te je godine došao u Zagreb i tvrdio kako je Gaj od njega na prevaru iznudio novac. Policija je pokrenula istragu, optužili su ga, no nisu pronašli nikakvih dokaza. Ipak, zbog negativnog publiciteta Gaj se morao povući iz javnog života.
“Ban Jelačić ugasio je odsjek za vanjske poslove, pa je i formalno Gaj izgubio poziciju, iako se s tim nikad nije pomirio”, rekao je dr. Gračanin.
Do svega je došao iznudama
“U ono doba grofovi i plemići su se u Zagrebu vozili dvopregom, Gaj i njegova obitelj su se vozili četveropregom. Njegova supruga nosila je bunde i raskošne haljine i bila je jako razmetljiva, a dokumentacija je pokazala kako je do svega toga došao iznudama. Što se konkretnog slučaja tiče, bilo je to 1848. Svrgnuti srpski knez došao je u Zagreb inkognito i odsjeo u Jägerhornu u Ilici. Gaj je to doznao i poslao mu je predstavnike koji su rekli da bi, ako želi i dalje biti u anonimnosti, ne riskirajući život, budući da bi ga politički protivnici mogli ubiti, trebao određeni iznos dati Gaju. Miloš na to nije pristao, pa je Gaj osobno do njega otišao sljedećeg jutra kako bi ga uvjerio da je bolje platiti mu nego riskirati život. Uslijedila je optužba, pa istraga, u kojoj, naravno, nitko ništa nije dokazao”, kaže Laljak.
Gaj je zbog toga šest mjeseci bio u bečkom zatvoru, iz kojeg se izvukao zahvaljujući podmićivanju. Uslijedila su još teža vremena za Gaja.
Franjo Josip ga je odbio
Knjižara je propala, a policija ga sumnjiči za protudržavne stavove. Počeli su ga sustavnije pratiti.
“Konačni pad zbio se 1853., kad su ga uhitili i optužili za veleizdaju jer se u Beču susreo s knezom Milošem, iako ga je ovaj navodno sam pozvao kako bi se pomirili. Postupak su sljedeće godine obustavili, no to je bio zadnji čavao u Gajevoj propasti. Novca je nestalo. Obraćao se u više navrata caru Franji Josipu tražeći državni zajam, no nije ga dobio”, kazao je dr. Gračanin.
Laljak se prisjeća kako je u arhivi otkrio pisma koja je Gaj slao caru. Originali pisama su u Beču.
Proglasio stečaj i do kraja života živio u oskudici
“Bio je jako uporan. Govorio je da je žrtva hrvatskog naroda jer nije dobio plemićku titulu iako ju je zaslužio. Nadalje, objašnjava kako je sav novac potrošio na tiskaru i nema od čega živjeti, a konačno, navodi Gaj, uzdržava i tada dvoje malodobne djece. Zato od cara traži 50.000 forinti i plemićki naslov, a da stvar bude gora, podmitio je nekoliko moćnika koji su se potpisali da jamče svojom čašću kako je to što Gaj traži doista opravdano”, prepričava Laljak.
No zajam nije dobio.
“Morao je 1858. proglasiti stečaj. I iako se uspio sudski nagoditi s vjerovnicima, do kraja života živio je u oskudici”, kaže Gračanin, a Laljak se nadovezuje da je ta nagodba također bila plod mutnih poslova.
Nije imao s čim pokopati sina
Gaj je, naime, vjerovnicima poslao svoje predstavnike koji su im objasnili da on nikad neće moći isplatiti iznose koje duguje, te da bi u svemu uspio kad bi ti iznosi bili manji.
Na neki način to je bila preteča današnjih predstečajnih nagodbi. Tako su predstavnici nagovorili vjerovnike da potpišu priznanice prema kojima im više ne duguje 10.000 forinti nego samo 2000. Na taj način je ukupni dug od 240.000 forinti Gaj uspio svesti na samo 60.000, ali ni to nije kanio platiti.
“Pratile su ga i privatne nesreće. Supruga Paulina mu je rodila petero djece, među njima sina Bogdana, koji je umro u četvrtoj godini. Uskoro, 1868., umrla je i supruga. Morao se dodatno zadužiti kako bi je pokopao. Nakon nje imao je vezu sa ženom koja se zvala Anka”, priča dr. Gračanin.
Preminuo je iznenada 20. travnja 1872. u tiskari. Imao je 62 godine. Pogrebnoj povorci iskazana je počast jer su u ulicama kojima su prolazili bile uključene plinske svjetiljke.
Uzimao novac od naivaca
Gajevo posljednje počivalište bilo je na Jurjevskom groblju do 1883., a tad su njegove ostatke prenijeli na Mirogoj.
“Gaj je putovao po zemlji i ljude uvjeravao kako sakuplja građu za buduću nacionalnu biblioteku. Od naivnih je pojedinaca na taj način dobivao vrijedna djela, rukopise i knjige iz 15. stoljeća. Nije im ništa platio, oni su mu to darovali računajući da će knjige završiti u fundusu kao vrijedni artefakti. U ime stvaranja nacionalne biblioteke Gaj je uspio od cara ishoditi donaciju, država mu je to već platila, no ideju nije realizirao, a novac i vrijednu građu zadržao je za sebe. Nakon njegove smrti nasljednici su sve pronađeno proglasili Gajevom ostavštinom. Tako je njegov sin Velimir u vrijeme kad je ban bio Ivan Mažuranić, inače prijatelj oca Ljudevita, ishodio nešto nevjerojatno. Svu tu građu koju je otkupila prije 30 godina, zemaljska vlada ponovno je otkupila od Gajevih”, zaključuje Laljak.
wpDiscuz