Leona Šiljeg: Bilo jednom u Nepalu

Bilo je nemoguće zaspati tu večer. Srijeda i rano jutro najbolji su za krenuti na put dalek više od šest tisuća kilometara. Sjedamo u kombi – pravac Beograd. Aerodrom Nikola Tesla i pokušaji prepoznavanja dvojca koji nam se treba pridružiti na dalekom putu. Nas petero napokon na okupu. Napetost u želudcu.
Sjedamo u avion. Beograd – Ankara – Doha – Kathmandu.
Zračna luka Kathmandu. Sve je nekako smeđe. To je bar bio prvi dojam. Sreća i radost dok mi Nepalac narančaste kose lijepi vizu u putovnicu. Pronalazimo našu vodičku, sjedamo u kombi koji je uzak i kratak (čudnog li opisa). Unutra nas je ni manje ni više nego osam. Dobrodošlica toliko srdačna i topla da mi je i danas toplo oko srca kad se sjetim nekog narančastog napitka koji smo tada ispijali. Kathmandu i Buddha Land, naš prvi hotel. Bilo je neobično čisto. Očekivala sam derutniji smještaj, više buba i komaraca. Pojavili bi se neki veliki samo navečer, ali znali smo i kako s njima na kraj. Ma nije mene bilo strah komaraca, pitome su to životinje. Pojavio se neki čudan strah od vode. Znamo da smijemo piti samo flaširanu, ali prilikom tuširanja (za sve one koji vole tušem puniti usta, zna biti problematično) sam grčevito pazila da vodu ne pijem.

Dobili smo vodiča, lokalca. Ari Sudan. Ime mu znači „Uništitelj Neprijatelja“. Zanimljivo, naučila sam da je Sudan = Neprijatelj, pa sam mogla dalje. Njegov engleski je nešto predivno. Osim što Nepalci čudno izgovaraju neke riječi, Ari ih je doslovno izmišljao. Ondje gdje nešto nedostaje, samo ubaciš bilo što. Neka nema tišine, to je najbitnije. Ne izmišljaju se samo riječi, nego i brojke. Upozorili su nas da je u Nepalu sve otprilike. Pa tako oko godina, visina, širina i dubina se nitko nije usuglasio. Od koliko kraljevsta je Nepal ujedinjen?
Dvjesto, sto dvadeset i četiri, sedamdeset. Svaki dan bio je neki novi podatak.

Kroz Kathmandu neprestano teče neka posebna vrsta energije. Osmijeh je na licu svakoga čovjeka. U zraku su izmiješani mirisi curryja, prašine, mirisnih štapića i jedan poseban miris. Miris života Nepalaca. Osjećaj da rukama možeš dirati nepalski zrak koliko je poseban i čaroban nešto je što ostaje. Ulice su žive. Rikše, tuk tukovi na tri kotača, motori, kombiji, krave, policajac na konju i prašina; sve na jednom mjestu. Prometni harmonični kaos. Oksimorn, da. Ali, jednostavno, to je opis onoga što se događa na ulicama. Šarenilo. Osim mirisa ugodnih i neugodnih nosu, oko je poludjelo na tom putovanju. Sve je puno boja. Odiše pozitivnom energijom. Od zelenih polja riže preko plavog neba do guste šume i snježnih Himalaja.

Thamel je dio Kathmandua u kojem je bio naš hotel. Žila kucavica grada. Sve je puno. Na ulicama stotine štandova. Prodaje se sve: od nakita do hrane. Svježe cijeđeni sokovi i hrana koja se služi u savijenim listovima bilježnice. Na listovima su kemijskom iscrtani geometrijski likovi i vidi se računanje dužine hipotenuze i Pitagorin poučak koji se cijedi jer masnoća nagriza list.
Durbar trg, Lalitpur (Patan), Bhaktapur. Ogromni hramovi, a na svakom kutu netko od Nepalaca sjedi, stoji i postoji. Rečeno nam je da još uvijek stariji ljudi na ulicama razgovaraju o problemima i teškoćama koje imaju u svojim obiteljima. Tako se mudro savjetuju sa svojim prijateljima i dogovaraju najbolja rješenja za svoje probleme. Ono što me potreslo u kraljevskom gradu je Kumari, živuća boginja. Riječ je o djevojčici, desetogodišnjakinji, koja je izabrana za živuću boginju. Odvojena od obitelji, živi s učiteljem. Dolaze joj vjernici i turisti. Nakon što me posvetila, odnosno po čelu pomazala crveno obojanom rižom i cvijećem, osjećala sam se nelagodno. Njezin pogled i tamne oči su toliko upečatljivi da su i, nakon što sam napustila skromne odaje, ostali urezani u sjećanje. O procesu izbora živuće boginje, samoj legendi te borcima za ljudska prava nekom drugom prilikom. Nakon prve mjesečnice ili bilo kakvog većeg krvarenja ova djevojčica se vraća u društvo jer je onečišćena. Njoj i njezinoj obitelji sve ovo služi na čast.

Pravilo kretanja u smjeru kazaljke na satu prilikom posjeta budističkim stupama Swayambhunath i Boudhanath me ponekad zbunjivalo. Smjer kazaljke na satu je jedini smjer u kojem se smiješ kretati, pa tako ako se poželiš negdje vratiti – napravi puni krug i vrati se.
I u krugu ovih budističkih stupa sve vrvi. Još vidim ono ritualno ispijanje čaja, vrevu i molitvu starih Nepalaca. Swayambhunath je poznat kao hram majmuna. Osim nas europskih majmuna, uistinu je bilo i onih pravih koji jedu banane i sve što im se nađe pod rukama.
Nebom, plavim i predivnim, svugdje se vijore šarene zastavice ispisane molitvama. Prema vjerovanju budista, molitve koje su na zastavicama odletjet će kada vjetar zapuhne. Tako će se i ispuniti. Boudhanath je najveća stupa u Nepalu i, nakon Tibeta, budistima najsvetije mjesto. Stupa je podijeljena tako da svaki od dijelova simbolizira zemlju, vodu, vatru, zrak i prazan prostor. Na samom vrhu nalaze se Budine oči koje su poluzatvorene. Ili poluotvorene, kako vam drago. Simboliziraju pogled u budućnost, ali ne u onu daleku (jer se s tim nije potrebno zamarati). Dovoljno je gledati samo sedam koraka naprijed, točno onoliko koliko je Buda napravio čim se rodio.
Osim budističkih stupa, dah je zastajao i na hinduističkim hramovima. Pashupatinath i Cangu Narayan. Mali kulturni šok se može doživjeti na svakom koraku, pa tako je bilo i u Pashupatinathu. Obred spaljivanja mrtvih. Dok uranjaju mrtvo tijelo u rijeku Bagmati, rodbina i prijatelji dijele tugu zbog gubitka najmilijijih. Tijelo se potom zavije u narančastu dugu tkaninu i onda se spali na obali rijeke. Tijelo gori i nitko ne ispušta nikakav zvuk. Europljanin, kojem je sve to čudno, ostane šokiran. Nakon nekoliko trenutaka obrnem sliku u glavi. Sigurna sam da bi Nepalci bili prestravljeni pokapanjem mrtvih, spuštanjem tijela u zemlju i zakopavanjem. Vjeruju u reinkarnaciju, spaljivanjem oslobađaju dušu koja rijekom putuje do oceana i tako je bliže svemiru. Jednom će se vratitit u nekom drugom obliku i ponovno živjeti. Ukoliko tijelo bude pokopano, duša je zarobljena pod zemljom, pa je to najsličnije nekoj vječnoj kazni.

Put prema Pokhari – najdivnijoj tvorevini i plodu majke prirode. Dvjesto kilometara, vožnja od gotovo 8 sati, put pun rupa i autobus je doslovno doskakutao do odredišta. Tri jezera: Phewa, Begnas i Rupa. Nekoliko trekinga i ustajanje prije svitanja. Pješačenje po nekoliko desetaka kilometara. Izlazak sunca na krovu svijeta. Na istoku. Nešto čudesno.
Vrijeme kao iz bajke, a pogled se ne može odvojiti od mističnih i gorostasnih Himalaja.
Dok razmišljam o svim onim odvažnima koji su odlučili osvojiti Everest, zatvaram oči i divim im se. Zadovoljna sam i sa svojih nešto više od dvije tisuće metara, dva bolesna koljena i tablom andola. Vraćamo se u grad koji još spava, čamcem preko jezera. Veslačica valjda ima sto godina, ali je žilava i uporna. Upitah koliko je jezero duboko. Prvi odgovor: dvije tisuće metara, nakon toga dvjesto. Na kraju, jezero je duboko dvadesetak metara, ali više nije ni bitno. Zamaranje brojkama je zbilja suvišno. Zapravo, predivno je samo onda kad ispijam Everest, Gorkhu ili Nepal Ice u boci od 650 mililitara. Veliko pivo za male ljude koji ne vole brojeve.
Nakon Pokhare, zraka koji bih na kruh mazala i hranila se kao boginja, krenuli smo u Nagarkot. Selo koje se nalazi pod oblacima, na dvije tisuće i nešto metara nalazi se i naš hotel. Plinski bojler za koji sam svaki trenutak mislila da će eksplodirati grijao je ledenu vodu. Proizvodio je čudne zvukove pa sam umjesto nekoga s recepcije htjela zvati policiju.

Buđenje prije 5, samo kako bismo po tko zna koji put vidjeli čaroban izlazak sunca. I uistinu jeste čaroban i moćan.
Šesnaest dana proletjelo je brzo. Kako mi reče jedan prijatelj, s putovanja se tijelo fizički vrati, ali duša još ostaje. Vratit će se, ali kasnije. Tek onda kad njoj bude dovoljno svega što je vidjela i doživjela. Ponekad mislim da moja, nakon dva mjeseca, još luta ulicama Kathmandua. Cjenka se za neki nakit, druži se s nasmijanim klincima, uči razliku između koze i ovce, jede sva začinjena jela, gleda svete ljude, plače nad siromaštvom i divi se pozitivnoj energiji koju ima ta mistična zemlja puna legendi, ispisane i neispisane povijesti negdje daleko na istoku. NAMASTE!
 
Leona Šiljeg | Studentski.