Hrvatski znanstvenik i politolog, profesor dr. Dragutin Lalović s Fakulteta političkih znanosti, bio je član redakcije Studentskog lista, suradnik, a potom član redakcija i glavni urednik časopisa Pitanja i Naše teme. Doktorirao je na temi Rousseau i politička teorija, prevodi sa slovenskog, francuskog i talijanskog jezika, pokrenuo je biblioteku Pitanja, pisao za časopise Politička misao, Međunarodne studije, Croatian Critical Law Review…
Profesor Lalović godinama je na Fakultetu političkih znanosti, među ostalim, predavao Uvod u političku znanost, Filozofiju povijesti, Povijest političkih ideja, Povijest političkih doktrina, Teoriju države… Preveo je i uredio cijeli niz knjiga, a autor je, među ostalim, knjiga Društveni čovjek i njegovo vlasništvo, Preko građanina ka čovjeku, Države na kušnji, Hrvatsko i jugoslavensko proljeće 1962.-1972.
Most uopće ne bi bio zamisliv i moguć da se u znatnom dijelu javnosti nije učvrstilo uvjerenje da su HDZ i SDP samo frakcije iste interesno klasne formacije koja se smjenjuje na vlasti.
Na početku razgovora s profesorom Lalovićem zanimalo nas je kako on ocjenjuje pojavu Mosta na političkoj sceni u Hrvatskoj?
“Vrlo pozitivno. Pojava Mosta budi nadu u mogućnost izlaza iz besperspektivnosti i apatije u koje su nas sunovratile dvije glavne političke opcije. Nije pretjerano ustvrditi kako je Most svojom pojavom i ponašanjem postao civilizacijska alternativa belicističkoj političkoj paradigmi. Do sada je, naime, dominiralo ratnohuškačko ozračje tko će koga, političke protivnike se tretiralo i tretira kao smrtne neprijatelje. Pojava Mosta je također dokaz da se udružena pamet, idealizam i međusobno povjerenje skupine građana, koji su se odlučili baviti politikom na ozbiljan način, mogu uspješno uhvatiti u koštac sa stranačkim oligarhijama i njihovim klijentelističkim mrežama. Most uopće ne bi bio zamisliv i moguć da se u znatnom dijelu javnosti nije učvrstilo uvjerenje da su HDZ i SDP samo frakcije iste interesno klasne formacije koja se smjenjuje na vlasti. I da su, zapravo, glavna zapreka razvoja demokracije i optimiziranja razvojnih potencijala našeg društva. HDZ i SDP se godinama lažno predstavljaju kao reformske stranke, a zapravo održavaju status quo i uzajamno se štite tko god da je od njih na vlasti”.
TELEGRAM: Dio javnosti smatra da je Most iznevjerio predizborna obećanja, da od reformi neće biti ništa pa je vjerojatno to razlog zašto se rejting Mosta već gotovo prepolovio. Zbog svega toga predviđaju skori krah i nestanak Mosta?
LALOVIĆ: Za ključne reforme treba imati strategijske pameti, političkog umijeća i ljudskog integriteta. Sve su dosadašnje vladajuće garniture ustuknule pred težinom zadaće. I pred elementarnom političkom računicom da reforme, koje znače provedbu nepopularnih mjera i oštrih rezova, reformatore izlažu velikim kušnjama i opasnostima. Reformator može biti samo onaj čija se politička pamet ne svodi na izborne kalkulacije.
Most je svoju političku sudbinu vezao uz politiku reformi. Kad je velika koalicija postala nemoguća, odlučio se za suradnju s HDZ-om točno prosuđujući da se jedino s njim mogu provesti promjene koje su eminentno političke. Budući da je cijeli ideološki i represivni aparat u rukama HDZ-a, Mostova je najvažnija zadaća obraniti hrvatsku pravnu državu od skrbničkih pretenzija HDZ-a. Privoljeti HDZ da se podvrgne hrvatskoj državi, da shvati i prizna da je samo jedan od aktera političkog života. Most se u pregovaračkom procesu uspio izboriti da Tomislav Karamarko ne bude premijer i da HDZ prihvati većinu njegovih uvjeta, što je za početak sasvim dovoljno.
Ako Grmoja i Petrov i jesu politički amateri, ipak su se pokazali u svakom pogledu superiorni Karamarku i Milanoviću kao političkim diletantima.
TELEGRAM: Hoće li članovi Mosta, kao politički amateri, izdržati pritisak političkih profesionalaca iz HDZ-a?
LALOVIĆ: Mostovci su tijekom pregovaračkog procesa efektno iskazali svoju političku razboritost i umijeće. Naš je paradoks da su mostovci znatno manji provincijalci od ovih naših navodnih nacionalnih veličina. Političari u našim velikim strankama nisu europskog formata, oni su sitni lokalni političari. Ako Grmoja i Petrov i jesu politički amateri, ipak su se pokazali u svakom pogledu superiorni Karamarku i Milanoviću kao političkim diletantima. Provincijalizam nije geografski pojam nego palanačko stanje duha, a upravo Grmoju i Petrova krasi takva politička samosvijest. Most je također pokazao da u Hrvatskoj postoji “ljudski kapital” koji je znatno širi od onoga što nude HDZ i SDP. Ljudi iz Metkovića i Omiša kao da su na našu političku scenu banuli iz nekoga europskog centra. Društvo koje su tu zatekli obični su balkanski političari, kako je to svojedobno rekao Miko Tripalo. Most je, dakle, konkretno rješenje za naše sadašnje ključne probleme, most prema pristojnoj Hrvatskoj. Ništa ne jamči da će u tome uspjeti, ali ako i podbaci, sada znamo kako je moguće da se pojavi neki drugi Most.
TELEGRAM: Kako biste definirali njihovu političku i ideološku poziciju?
LALOVIĆ: Most nije politička stranka, odbija se politički i ideološki samodefinirati. S obzirom na svjetonazorsku heterogenost svojih članova, to je i posve legitimno. Ali takva redukcija političke profilacije sadrži realnu opasnost da izvan kontrole Mosta izmaknu, što se i događa, striktno ideološki problemi, pa čak i simbolička dimenzija politike. Nakon formiranja Vlade, preuzeo je važna ministarstva, i u svojim je domenama brana revanšizmu i partijskoj podobnosti. Suzio je područje svoje odgovornosti i napose u kulturnom sektoru pušta Domoljubnu koaliciju da djeluje kako jedino i zna, vitlajući ideološkom toljagom. Uz poneki razuman komentar, kao kad Petrov izjavljuje da bi u slučaju lustracije trebalo lustrirati obje strane. Očito je Most, većinski barem, građanska desnica demokršćanskog tipa. Ostaje otvorenim hoće li prerasti u neku političku stranku ili će se “ograničiti” na pokušaj spašavanja HDZ-a od njega samoga kao deklarativno demokršćanske stranke.
Ne čude me optužbe na račun Mosta koje su došle iz naših etabliranih stranaka: Most je sve ono što oni politički i civilizacijski nisu. U politici je, znamo, percepcija važnija od same stvarnosti.
TELEGRAM: Iz SDP-a su Mostu zamjerali da su ih u pregovorima jedino zanimale funkcije, da su klijentelistička stranka koja se želi dočepati što više fotelja. Iz Domoljubne koalicije i HDZ-a optužuju pak Most da je postao remetilački faktor i prepreka učinkovitijem funkcioniranju nove Vlade.
LALOVIĆ: Riječ je o negativnoj, katkad zluradoj, katkad malodušnoj percepciji u javnosti – ne samo da Most neće uspjeti, nego da se uopće ne može uspjeti u politici ključnih reformi. I to prije nego što je Vlada i počela djelovati. Ne može se od Mosta očekivati previše, on je samo korektiv, uspješan ili manje uspješan, Domoljubne koalicije. U izboru između brzih, odlučnih i promišljenih reformi, koje nisu realne, brzih i nepomišljenih, koje su opasne, te pažljivo pripremljenih i promišljenih “sporih” reformi, izgradnjom maksimalnog društvenog suglasja o njima, koje su jedino moguće – Most se odlučio za treću mogućnost i ne odustaje od toga. U tome su pronašli srodnu dušu u novom premijeru, koji ništa ne želi lomiti preko koljena te pametno gradi prostor vlastita autoriteta i samostalnosti kao prvi među jednakima. Simptomatično je da takve zlovoljne i trivijalne prigovore i objede na račun Mosta obilato podupiru i mediji, premda su inače veoma kritični i prema SDP-u i prema HDZ-u. Optužbe na račun Mosta najčešće su jednostavno groteskne: kad Most inzistira na reformama, zamjera mu se da je to prodavanje magle, poručuje mu se da preuzme izravnu odgovornost za njihovu provedbu; kad u drugoj fazi Most inzistira na kvalitetnom personalnom sastavu vladinog aparata, predbacuje mu se da je zaboravio na reforme i da se brine samo za fotelje. Koliko je optužba za foteljaštvo isprazna najbolje ilustrira činjenica da ključni čovjek Mosta, i po intervjuima članova stranke i po tijeku pregovaračkog procesa, Nikola Grmoja, nije zasjeo ni u jednu fotelju, nego se vratio u svoj Metković.
Više sam idealizirao novi SDP kada je prije četiri godine dolazio na vlast u koalicijskoj formaciji. Personificirao ga je mlad, energičan, ambiciozan čovjek za kojega sam vjerovao da će znati okupiti ljude i smiono iskoračiti iz jalovosti prethodnoga stranačkog vodstva.
Most je jedna vrsta demokratskog zrcala koje je stavljeno pred nas da se u njemu ogledamo koliko smo demokrati. U postizbornom odmjeravanju snaga doslovno su svi, i političari i mediji, mislili da mogu razbiti Most zbog njegovog heterogenog sastava. U organiziranoj hajci, orkestriranim akcijama te difamacijama članova Mosta, u kojima su sudjelovale obje velike stranke, krije se kombinacija nemoći i nedostatak političke imaginacije. Ne čude me optužbe na račun Mosta koje su došle iz naših etabliranih stranaka: Most je sve ono što oni politički i civilizacijski nisu. U politici je, znamo, percepcija važnija od same stvarnosti. Stoga se svim silama nastojala graditi negativna javna percepcija o Mostu: što god da je pokrenuo, sve se pokušalo prikazati pogrešnim. To najbolje pokazuje u kojem tipu kulture živimo, na kakav se sve način mogu ljudi diskreditirati. Pojava Mosta pokazala je da dijelu naših građana i političara ne odgovara, ili je a priori sumnjiva svaka demokracija, kao politički proces u kojemu morate saslušati sugovornika, razmisliti o tome što govori, imati argumente za raspravu, diskurzivno oblikovati zajedničku političku volju. Za Most se nije glasovalo samo iz protesta: bilo je to glasanje za alternativu.
TELEGRAM: Ne idealizirate li pojavu Mosta?
LALOVIĆ: Moguće je, ali vjerujte da moje ocjene proizlaze iz pomnog praćenja i konkretne analize programa i ponašanja članova Mosta, a ne iz mojih očekivanja kao građanina. Istina je da uživaju moje političke simpatije, da mi se čine vjerodostojnima, pri čemu nastojim da u svoju prosudbu ne prošvercam svoje nade. Jednostavno ih shvaćam onako kako zaslužuju, a to znači ozbiljno. Ako se i varam, ne bi mi bilo prvi put. Više sam idealizirao novi SDP kada je prije četiri godine dolazio na vlast u koalicijskoj formaciji. Personificirao ga je mlad, energičan, ambiciozan čovjek za kojega sam vjerovao da će znati okupiti ljude i smiono iskoračiti iz jalovosti prethodnoga stranačkog vodstva. Milanovićevu vladu smatrao sam primjerenom za pronalaženje izlaska iz krize, ali sam bio temeljito i neopozivo demantiran.
HDZ je preuzeo od SKH model vladanja u kojem je stranka iznad države. Kao što se hrvatski radnici nisu mogli osloboditi tutorstva partije, tako se hrvatska država i njezini građani ne mogu osloboditi tutorstva stranke.
TELEGRAM: U tekstu u listu Universitas istaknuli ste da je funkcioniranje političkog života u Hrvatskoj vrlo slično načinu na koji je sustav djelovao u Jugoslaviji? Na što ste pritom točno mislili?
LALOVIĆ: Premda su politički i ustavnopravni okviri potpuno različiti, postoji fatalni kontinuitet u strukturnoj sličnosti dvaju režima. Savez komunista Hrvatske jednom je rukom zagovarao radničko samoupravljanje, a drugom ga je sputavao i gušio. HDZ je po samorazumijevanju državotvorna stranka, najzaslužnija za ostvarenje suverene hrvatske države, ali je iskustvo dokazalo kako je i glavna zapreka da se hrvatska država uspostavi kao demokratska i pravna zajednica. HDZ je preuzeo od SKH model vladanja u kojem je stranka iznad države. Kao što se hrvatski radnici nisu mogli osloboditi tutorstva partije, tako se hrvatska država i njezini građani ne mogu osloboditi tutorstva stranke. Za HDZ je stranački pluralizam ukrasni legitimacijski višak. Karamarko uopće nije svjestan što je rekao kada je izjavio da je napad na HDZ, napad na hrvatski narod. Komunisti su pak govorili da je napad na SKH, napad na radničku klasu. Kako partija, tako i stranka, posrijedi je isti mentalni sklop. Dakle, u strukturnom smislu HDZ je pravi i jedini sljednik SKH: nije slučajno da je karijeristička masa članova partije prešla naglavce u stranku, njima ideološka i politička uvjerenja ništa ne znače.
U današnjoj Vladi “pritisak” Mosta, kao slabijeg partnera, principijelan je i smiren, ne pristaju na diktat. No, za HDZ je to posve nova situacija, na koju se s teškom mukom privikava.
TELEGRAM: Do sada su praktički svi manji partneri u koalicijama s HDZ-om i SDP-om s vremenom gubili svoj politički identitet, veće su ih stranke razbijale i progutale, pa su praktički nestali s političke scene. Ta sudbina zadesila je, među ostalim, HSLS, HSS, sada će i HNS. Može li se to dogoditi Mostu?
LALOVIĆ: Što god da se Mostu dogodi, on je već do sada svojevrsno malo čudo političkog samoodržanja. Možete li, molim vas, naći nekih drugih 15 ljudi koji bi izdržali sve te napade, podmetanja i manipulacije? Mostovci se ne daju impresionirati pritiscima, superiorno su hladnokrvni. Da to nismo doživjeli, ne bih vjerovao da je uopće moguće. No, ja bih radije okrenuo vaše pitanje te upitao može li HDZ izdržati pritiske Mosta? Pritisci sami po sebi nisu loši kada imate dva partnera koji se poštuju u različitosti, to može biti dobitna kombinacija. U današnjoj Vladi “pritisak” Mosta, kao slabijeg partnera, principijelan je i smiren, ne pristaju na diktat. No, za HDZ je to posve nova situacija, na koju se s teškom mukom privikava.
Povremeno se ponaša kao i da nije na vlasti, a povremeno njegov lider grmi da ovo ili ono neće dopustiti. Što je sve isprazna retorika, kao u, recimo, slučaju Lozančić. Izborena samostalnost Mosta u funkcioniranju Vlade omogućuje onda i premijeru da se se izbori za status doista prvog čovjeka u izvršnoj vlasti. Vodstvo HDZ-a prinuđeno je prihvatiti takva pravila demokratske igre. Zbog toga mu barem djelomično izmiče kontrola nad malim strankama u Domoljubnoj koaliciji. Kada koalicijski partneri vide kako Petrov na ravnoj nozi pregovora s Karamarkom, opravdano postavljaju pitanje zašto se i oni ne bi postavili kao članovi Mosta. Time je Karamarko učinio veoma ranjivim i svoje vodstvo u HDZ-u, jer ni njime više ne može vladati autokratski, nego barem onoliko demokratski koliko i prema Mostu. HDZ se stoga nalazi pred velikim kušnjama.
TELEGRAM: Predsjednik SDP-a Zoran Milanović često je isticao da su mu bliže liberalne ideje od socijaldemokracije, dok Tomislav Karamarko stalno ističe kako želi vratiti HDZ izvornim načelima predsjednika Franje Tuđmana? Kako biste vi politički i ideološki definirali Milanovića i Karamarka?
LALOVIĆ: Da se ipak lažno predstavljaju. Milanović nije ljevičar, ali ni liberal, on je jednostavno pragmatičan političar, goli tehničar vlasti. Karamarko je pak iskreni desničar: takvog još nije bilo na čelu HDZ-a. On ne zaslužuje voditi HDZ, koji je svojedobno bio općenacionalni pokret, za koji je Tuđman tvrdio da je sinteza hrvatske povijesti. Tuđman se nije odricao niti jednog njenog dijela, imao je najviše, upravo providencijalne ambicije. Primjerice, za Tuđmana je Tito bio najveći državnik u hrvatskoj povijesti, kako je višekratno ustvrdio – do njega razumije se – dok je za Karamarka Broz obični diktator i zločinac. Karamarko je iznevjerio Tuđmana u svim strateškim elementima političke pameti. Karamarko je, sa stajališta HDZ-a, elementarna nepogoda: ništa se HDZ-u gore nije moglo dogoditi.
Za razliku od Milanovića koji je mnogo obećavao i još više razočarao, Karamarko je od samog početka lider bez političkog kapitala, rezultat psihološkog stanja iznudice vodstva HDZ-a pred prijetnjom da bude kolektivno zakonski sankcionirano.
TELEGRAM: Kako tumačite činjenicu da će Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, iako su daleko najnepopularniji političari u državi, i to već godinama, ipak, po svemu sudeći, pobijediti na skorim unutarstranačkim izborima?
LALOVIĆ: Milanović je došao na čelo SDP-a nakon Račanove smrti, koji je tom strankom vladao predugih 17 godina, a da je živ zacijelo bi i dalje bio predsjednik SDP-a. Izborom “mladića koji obećava” stranka je barem naknadno izrazila svoje veliko nezadovoljstvo dotadašnjim vodstvom stranke. Milanović je bio personifikacija diskontinuiteta. Još je prije pet godina sveudilj obećavao, i u očima najšire javnosti, po čemu treba odmjeriti dubinu njegova političkoga i ljudskog sunovrata posljednjih nekoliko godina. Karamarko je pak izabran nakon debakla sa Sanaderom, pravosudnog procesuiranja cijelog vodstva stranke zbog koruptivne privatizacije države kao bankomata.
Za razliku od Milanovića koji je mnogo obećavao i još više razočarao, Karamarko je od samog početka lider bez političkog kapitala, rezultat psihološkog stanja iznudice vodstva HDZ-a pred prijetnjom da bude kolektivno zakonski sankcionirano. Bili su zdvojni: bolje da nas čuva nego da nas progoni. Stoga se za njega i ne može reći da je razočaranje: nitko od njega i nije imao pravo išta očekivati na planu ozbiljne državne politike. Kad je Most predlagao tripartitnu vladu nikoga imalo razumnog nije moglo iznenaditi da na njenu čelu ne mogu biti ni Milanović ni Karamarko. Ni SDP ni HDZ nisu zaslužili takve politički netalentirane lidere, njihovo će članstvo prije ili kasnije to morati shvatiti, bez obzira na stranačku osvjedočenu tvrdokornu naviku kolektivnog samoobmanjivanja. Što prije, možda već na prvim unutarstranačkim izborima, bit će nam svima bolje.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 26. ožujka 2016.
wpDiscuz