I ove godine Vrhbosanska nadbiskupija organizira, 24. listopada, uz smrtni dan kraljice Katarine Kosače-Kotromanić, molitvu za domovinu na kraljevskom gradu Bobovcu.
To je već 19. put kako se hodočasti na mjesto nacionalne, kulturne i vjerske povijesti. Ponovno će dijelom hodočašća biti i hrvatsko-katolička komponenta Oružanih snaga BiH i policije predvođena Vojnim ordinarijatom.
Mnogi koji su već sudjelovali znaju da vojna komponenta kreće od rijeke Bukovice na Bobovac moleći krunicu. Tko god može dobro je da se pridruži toj hodočasničkoj povorci.
U 9:30 sati je okupljanje kod rijeke Bukovice podno Bobovca, u 9:45 je polazak u procesiji i molitvi prema Bobovcu, a u 11 sati je euharistijsko slavlje nakon kojeg je tradicionalni ručak za nazočne: vojnički grah.
Pozivaju se svećenici koji će koncelebrirati da ponesu albu i štolu bijele boje.
„Potičem sve, koji će toga dana doći na Bobovac, da se pridržavaju svih epidemioloških mjera kako bi se spriječilo širenje koronavirusa. Radosno vas iščekujem na tom molitvenom susretu za domovinu, te vas srdačno pozdravljam i zazivam obilje Božjeg blagoslova“, poručio je u svom pozivu vrhbosanski nadbiskup metropolita Vinko kard. Puljić.
Inače kraljica Katarina rođena je u Blagaju, kao patarenka. Kćer Herceg Stjepana, patarena. Udajom za Stjepana Tomaševića, katolika, posljednjeg hrvatskog kralja i ujedno i srpskog despota prešla je na katoličku vjeru. U to doba vjeru u naponu Inkvizicije. Naime te godine godine su velike papinske pogreške – ubijanja krivovjernih. Taj posao u Bosni su radili dominikanci, potom dolaze Franjevci koji od Pape traže izgon dominikanaca i potpuni monopol na Inkviziciju. Htjeli su biti jedini “uz svoj narod”. Koji bi povremeno naložili na lomači.
No u Katarini, iako je prešla na katoličanstvo, kasniu vjeru služanjstva i trpnje, u njoj je i dalje tinjao prkos njenih predaka. Oca Herceg Stjepana. Patarena.
Kad je osmanlijska agresorska vojska prodrla u Bosnu Katarina je okupljala vojsku na Kupresu. I dizala pobune. Odbijala je pokoriti se. Unučad su joj odvedena u ropstvo. Sinu odrubljena glava.
Kao nositeljica papinske krune bila je u hijerarhijskom smislu nadređena svim redovima u BIH kao i biskupima. Tako i Franjevcima.
Tražila je od njih da pozovu narod na otpor. To je bila naredba na koju se nije smjelo reći Ne. Na kraju krunu ostavlja Papi, uz uvjete da se ona ima vratiti u Bosnu ako njeno potomstvo bude vraćeno od Osmanlija i vrati se na vjeru katoličku. Ako to ne budu htjeli učiniti krunu ostavlja drugom srodniku. Nećaku, katoliku. Umrla je u Rimu. Pape su se o njoj brinule do kraja života. O njenoj pratnji, nekolicini djevojaka iz Bosne koje su je pratile u svim javnim istupima , spjevane su i neke pjesme. Spominju je se i u renesansnim pričama.
Katedrala Santa Maria in Aracoeli u Rimu, grob kraljice Katarine
Umjesto toga , pokorstva kraljici, ta neka kreatura, Fra Anđeo Zvizdović , kazao joj je Ne. Potpisao je u Milodražu s osmanskim kalifom El Fatihom tadašnji Daytonski sporazum. Prevaru našeg naroda.
U njemu je turski kalif “zajamčio” da će Fratrizani uživati sva prava, i da im nitko neće smijeti odbiti pera s glave, sve dok narod naš budu uvjeravali kako je život u stadiju amebe, osmanske životinjice, dostojan život. I da je šutnja i trpnja kad ti Osmanlija siluje majku ili odvodi sina pred tobom u janjičare, dostojan život “svete trpnje”. Tako su oni , fratrizančad, okot kalifata, dobili svoju prokletu redodržavu, a narod uz koji su kako rekoše “bili cijelo vrijeme” dobio je 400 godina ropstva.
Tamo gdje su bila najjača franjevačka uporišta (Srebrenica, Olovo, Foča, Hodidjed) tamo više katolika nema. Tamo gdje ih nije bilo tamo su katolici opstali.
Narodna izreka “Kud Turčun ćordom (mačem) tu i fratar s torbom, nije ono što fratrizani danas tvrde. Oni tvrde da narod tom izrekom slavi franjevačku hrabrost. Laž. Nisu se poslovice kovale poradi pohvala nego poradi kritike.
Njome su naši pradjedovi izrugivali fratarski parazitski stadij i služanjstvo Turčinu. Ćorda znači mač i palež. Kud Turčin mačem/sabljom tud Fratar s torbom – narodna je poslovica, jedna od rijetkih koje nisu uspjeli izbrisati koja opisuje fratarsko lukavstvo i mučenje vlastitog naroda. Ono što Turčin ne bi uspio popljačkati sabljom, to bi fratar dokrajčio jednostavno torbom. Porezom na porez. Desetinom na desetinu. I to je istina koju vam ne žele reći.
Tim sustavom dvostruke pljačke katolika, proces islamizacije stanovništva dodatno se ubrzavao. Fratri su gledali kako im tisuće katolika preko noći postaju muslimani i nisu se bunili protiv tog. Ako itko treba dobiti nagradu od saveza islamskih država za širanje Islama u Europi trebaju BH Franjevci. Nitko toliko nije zaslužio ideje kalifata kao oni.
Kasnije ide njihovo šurovanje s austrijskim režimom, pa s jugoslavenska obadva. Uopućeniji ljudi tvrde kako ih se narod bojao u doba Karađorđevićeve i austrijske diktature.
Iako su ih Titovi pioniri poubijali ko zečeve na Širokom,u osvetničkom pohodu zbog genocidne uloge Fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH, već 1956 2/3 fratrizana članovi su UDBA-e dok 1990 , pred sam rat i napad na Vukovar, oni na Širokom rade kontroverznu izložbu Fra Yu Kult. I naravno da ti oni o tome neće ništa reći. Jer tko si ti da bi mislio kad oni misle za zebe?
90-ih su ubijena dva njihova brata, kao životinje usred samostana, od strane Armije BIH u Fojnici. Slučaj je zataškan a oni koji su tražili istragu su naglo ušutjeli da bi preko noći osvanuli kao direktori nekih muzeja. Danas kada Bakir Izetbegović govori kako ABIH nije ubijala po Crkvama i nije ubijala iz mržnje oni također šute. Djeca kukavičluka. Djeca Anđela Zvizdača. Izdajice.
Muslimani takve fra daidže, i danas koriste kao živi politički štit kada treba pucati u glave politički mislećih Hrvata koji se usuđuju ne misliti kao Erdoganove franšize u Bosni.
I oni, fratrizani, na to pristaju. Suprotno sakramentu koji su dali pred Isusom da se ne čini drugome što ne želiš da tebi drugi čine. Suprotno crkvnom pravu. Raznorazni Markešići, Šarčevići, Vujice, pizde materine.
Prije nekog vremena i Hercegovačka franjevačka provincija otrčala je u Bosnu proslaviti 555 godina od dana kada je Fra Anđeo Zvizdović odbio poslušati naredbu Kraljice Katarine, njoj i njenoj unučadi, spremio progonstvo a sebi i svojoj sekti osigurao lahki anadolski povjetarac pod haljinicama.
80-ih godina oni ponovno odbijau poslušati naredbu Pape. Za potrebe jačanja svog reda i borbe s dijecezenskim svećenicima, a sve kako bi zadržali novac, moć i utjecaj na narod, isti taj narod okreću protiv biskupa i Pape. Papu nazivaju Sotonom. Zazidavaju njegove Crkve koje potom okupiraju kao svoje. Biskupa otimaju kao zadnje pseto. Tako je nastao projekt Međugorje. Ideja spušćanja BDM petkom u 17:45 u Vicikinu i Jakovljevu avliju. Osim kad Jakovljevoj ženi kasni avion u Splitu. Onda Gospa odgodi ukazanje. Ili kad je korona. Onda ode u samoizolaciju.
Bez obzira na sva zla koja su nam učinili, bez obzira što osjećamo da smo narod kojima je zbog njih izbrisana povijest, Hrvati u BIH još uvijek nisu zatražili od Franjevaca iz BIH da se maknu od politike niti od Pape da ih makne iz BIH ili im barem oduzme monopol evangelizacije u BIH. Inkvizicija je davno naime završila a oni su i dalje alfa i omega “Božje riječi” u BIH. Koju tako rado prilagođavaju svojim potrebama.
Tu su su došli s namjerom da ubijaju i iskorijene krivovjerce. Dolaze službeno kao Inkvizicija. I to na poziv srpskih vladara. Što naravno kriju. Odavde će otići s uspješno završenim poslom. Ako se katoličanstvo shvati kao krivovjerstvo, iz pozicije Porte i Istanbula, oni su, može se reći , pretvatajući ponosan narod u preplašeno molitveno stado bez ponosa i prkosa, doista iskorijenili krivovjerstvo. I pripravili put kalifatu.
Upravo zahvaljujući njima, koji su se pretpostavili nad svim porama našeg društva, pa čak i nad politikom i političarima, Hrvati u BIH nisu politička nacija. Oni su naprosto glupa molitvena zajednica. Franjevačka mladež i starež.
Djeca pobijenih očeva. Kojima su se Franjevci ponudili kao zamjena za njih. Djeca smo kojoj su očevi ubijani iz režima u režim. Djeca bez narodne elite.
Posljednji političar koji je upozoravao na pogubnost žrtvovanja narodne politike , na pogubnost predaje svoje sudbine jednom korumpiranom i sumnjivom klerikalnom redu, posve željnim profita i slave a opet neukom, bio je pokojni Stjepan Radić.
Mrzili su ga. Oni Franjevci ga nisu mogli smisliti. Njegovu smrt nisu oplakivali. Odahnuli su kad je ubijen. No kad je ubijen Aleksandar na crkvama našim u Hercegovini izvješene su velike crne krpe. I naravno da ne znate za to.
Kao što ne znate niti da su vaši očevi, 5000 njih u Ljubuškom 20-ih godina s ovacijama pozdravljali Radićeve antiklerikalne govore u kojima im je pojašnjavao da je Bog jedini iznad nas i da nikakav franjevac nije bliži njemu od tebe.
Što vi uostalom znate o svojim očevima i djedovima? Osim onog što su vam oni kazali da smijete znati? Glupa Molitvena zajednico. Koja i nemaš pojma od kakvog si ponosnog naroda proizišla, i kakvu sramotnu stvarnost živiš.
Iz govora Stjepana Radića:
Otkad su se fratri udružili sa žandarima, a naročito sada u zadnjih nekoliko dana otkad se policija udružila sa jezuitima, ove su pritužbe još oštrije i strašnije… Po čitavoj Dalmaciji, a još više po Bosni i Hercegovini župnici, svećenici neće da krste, neće da vjenčaju, neće da pokopavaju dok im se ne plati dužna redovina za pet, šest, sedam i osam pa i više godina… Taj naš svijet u Bosni i Dalmaciji kome je religija čista kao biser, onaj vukodlak dođe i u ime Isusa kaže: Daj deset hiljada dinara, inače te neću vjenčati… I to vlasti gledaju mirno, a najgori su oni koji su bili radikalni korteši, kandidati, oni su išli sa deset-dvanaest žandarma i tri do četiri fratra. Ala ih je krasno bilo vidjeti, kada dođu zajedno da rasturaju naše zborove. Svuda gdje sam išao po Dalmaciji išli su zajedno fratri sa žandarmima… Gdje svećenik nije agent, agitator i huškač klerikalac, ljudi se s njim sa nadčovječnim naporom slože i daju mu često više nego on i traži. Ali tamo gdje je sukob, gdje oni dođu u sukob, prva im je riječ: Badava se vaš Radić i vi radićevci križate, nećete Boga niti jedan od vas vidjeti. To ide tako redovno u cijeloj Hrvatskoj i Dalmaciji. Kad smo osnivali Seljačku stranku, mi neznabošci protiv kojih još i sada vrijede okružnice da smo bezbožnici, mi smo kazali: Vjeru u katoličku crkvu primamo onako kako je do nas došla. Primamo je i priznajemo. Samo podavanja koja narod ima da daje imaju se urediti prema novim prilikama i novim potrebama. Eto, to je naše bezboštvo.
wpDiscuz
