“Čim sam počela sustavno češljati arhivske fondove koji bi mogli dolaziti u obzir za praćenje odnosa komunističkih vlasti prema podržavljenju židovske imovine, već nakon uvida u prve materijale shvatila sam da je i poslije 1945. ova imovina prijašnjim vlasnicima vrlo rijetko nadoknađena, a njihove nekadašnje slike i umjetnička djela otkupljivana su od ‘novih-starih’ ravnatelja koji su radili pod ustaškim režimom, pa nastavljali i poslije 1945. ako se nisu previše ogriješili o novu vlast ili o narodnooslobodilački pokret. Na djelu je bila smišljena politika nevraćanja židovske imovine, iako to nije bio ekskluzivno jugoslavenski, odnosno hrvatski, slovenski ili srpski specijalitet, nego sveeuropski”, priča Anna Maria Gruenfelder, austrijska povjesničarka i teologinja, koja već 45 godina živi u Hrvatskoj.
Anna Maria Gruenfelder nedavno je dobila prvu nagradu Saveza jevrejskih opština Srbije za svoja otkrića o tome što se dogodilo s opljačkanim židovskim blagom u Hrvatskoj. Riječ je o židovskom novcu, umjetninama i dragocjenostima opljačkanima u NDH, za kojima i dalje tragaju stručnjaci Strossmayerove galerije starih majstora u Zagrebu i povjesničari umjetnosti u Zadru, kamo su Talijani odnijeli oduzete umjetnine. U najkraćim crtama, njezino dugotrajno istraživanje arhivske građe Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu otkrilo je kako je pozamašan dio opljačkane imovine završio u institucijama jugoslavenske države.
Visoki standard kulture
Pod pokretninama oduzetim Židovima u vrijeme NDH podrazumijeva se obiteljsko blago, predmeti koji predstavljaju uspomene, baštinu i tradicije, najprivatnije i najintimnije obiteljske vrijednosti – a židovski su domovi, ne samo oni najimućnijih obitelji, poduzetničkih i intelektualnih “dinastija”, nego i obitelji u manjim gradovima diljem NDH, posjedovali blago koje je svjedočilo o visokom standardu kulture svakodnevice: vrijedni nakit, umjetničke predmete za kućanstvo i svakodnevnu uporabu, slike, umjetnine i antikvitete. Poslije 1990. godine banke u europskim zemljama, koje su se za vrijeme Drugoga svjetskog rata držale neutralnima, suočile su se s optužbama zbog profitabilne kolaboracije s nacistima i nacističkim satelitima te sudjelovanju u pljački i utaji židovske imovine. Amerikanci židovskog porijekla, bivši emigranti iz Reicha i okupirane Europe, od Švicarske su tražili informacije o računima i dragocjenostima što su oni sami ili njihova rodbina deponirali u tamošnjim bankama, a za koje su švicarski bankari desetljećima tvrdili da ih ili nema ili da trebaju dokazivati njihovo porijeklo. Ali i Jugoslavija je imala svoje “spavajuće račune”, odnosno imala bi da nije 1945-1948/1949. rigorozno provodila likvidaciju nasljedstva ustaškog režima konfiskacijama i nacionalizacijom. A tu novu nacionalizaciju, otkrila je Anna Maria Gruenfelder, pratili su razni pravni trikovi kako izigrati ovlaštenike. Gotovo da nema grane industrije u kojima Židovi nisu imali značajan udio kao osnivači, ulagači, dioničari, zastupnici, većinski ili manjinski vlasnici. Potomci nekih značajnih industrijalaca – Paul Schreiner, nesuđeni nasljednik tvornice keramičkih pločica “Armin Schreiner”, “Zorka” u Bedekovčini kod Zagreba, i Zeev Milo (prije Vladimir Mueller ili Miller) svjedočili su o traumama uslijed definitivnog obezvlašćivanje u ime komunističkih ideala.
Arhivska građa pokazuje da dragocjenosti i novac nisu bile jedine vrijednosti što su ih razni organi vlasti i dužnosnici NDH nastojali izvući u ime “podavanje Židova za potrebe Države”. Recimo, ustaška vlast oduzela je velike količine namještaja: iz “Maršalata”, Ureda vojskovođe Slavka Kvaternika, stigao je zahtjev da stavi na raspolaganje pokućstvo za reprezentativne prostorije. “Maršalat” je dobio jednu kompletnu kožnu klub-garnituru, divan, četiri fotelje, stolić, a druga osoba darovala je kompletan ženski salon – stol, dvije fotelje, dvije stolice, “dva štokerla”, vitrinu, komodu, ormarić i tapeciranu klupu. Hrvatski Autoklub potvrdio je primitak za “Maršalat” šest uljanih slika namijenjenih majoru Verniću. Obitelj Aleksandar darovala je – također “Maršalatu” – svoju “jedaću sobu Holandski barok iz 18. stoljeća i slike”: jedna original Terniers, jedna “škola Brueghel”, jedna “holandska škola”, jedna “barokna škola”, a u njihovu se kuću smjestio Wehrmacht. “Maršalat” je pobrao još više garnitura stilskog namještaja. Lavoslav Arnstein ponudio je svoj pozlaćeni salon i uredski namještaj za 14 soba u ime “dobrovoljnog davanja, kako bi izbjegavao izravne rekvizicije”. Šest “Perzijskih sagova” darovao je “Maršalatu” Alfred Plan, uz kristal staklo i servise s cijelim salonom “Louis XVI” i jedan barokni salon. Ministarstvo domobranstva i Ustaško redarstvo preuzeli su namještaj od hrastovine, tri pisaća stola, stalke i šest stolica, a nekoliko ustaških ravnateljstava u manjim gradovima te ustaških logora u Zagrebu i drugdje dobili su pisaće strojeve. Tvrtka “Matador” – Specijalna trgovina namještaja, pisaćih strojeva, blagajna i kancelarijskog pribora, Generalno zastupstvo “Remingtona”, “Kardexa” i “Omige” (strojevi za računanje i za umnožavanje) isporučilo je vlastima NDH namještaj i uredsku tehniku naručene u ime nekolicine darivatelja, u ukupnom iznosu od 17.000 jugoslavenskih dinara.
Ratni pobjednici nisu marili
Slično je bilo i s umjetničkim blagom. “Radi zaštite od ratnih razaranja” svi su građani, Židovi i nežidovi, morali u roku od 48 sati prijaviti umjetnine na čuvanje, a ministar pravosuđa NDH Mirko Puk precizirao je na koja se djela odnosi obavezna prijava: umjetničke slike, crteže, kipove, predmete umjetničkog obrta, numizmatičke zbirke, stare povelje, isprave, stare knjige. Vlast je bila tako revna da je ravnatelj osječke “Gibsoteke” Antun Bauer utvrdio da su ustaški redarstvenici nakon pretresa židovskih stanova u Osijeku i okolici donijeli u muzej toliko predmeta da muzej nije imao ni adekvatnih prostorija za pohranu.
Namještaj kojim su ustaški dužnosnici opremili uredske i reprezentacijske prostorije i kuće dočekao je “narodnu vlast” u svibnju 1945. koja ga je nacionalizirala kao “narodno dobro od osobne važnosti za Republiku Hrvatsku”. Nova se vlast pritom nije opterećivala tko su bili stvarni vlasnici, općenito je ratnim pobjednicima malo značilo da se moglo raditi o protupravno zaplijenjenoj robi i ta okolnost jednostavno nije bila kriterij pri odluci o nacionalizaciji.
Uostalom, jugoslavenski Ustav donesen u siječnju 1946. godine stvorio je osnovu za nacionalizaciju, a na zahtjeve Židova da im se vrati oduzeto vlasništvo – pokazuju dokumenti koje je pronašla Anna Maria Gruenfelder – uobičajeni odgovori iz Saborskog odbora za peticije i predstavke glasili bi stereotipno: “Povrat nacionalizirane imovine principijelno nije moguć. Prije mogućih izmjena zakona o nacionalizaciji oštećeni će biti pravovremeno pozvani da podnesu nove molbe.”
Bilo je banalnih primjera. Dr. Norbert Tritsch, kasniji major JNA i likvidator Hrvatske zemaljske banke d. d. Zagreb, preuzeo je na čuvanje dragocjenosti svojega brata Roberta iz Beča, koji je 1938. pobjegao u Zagreb. Robert Tritsch je 1941. nastavio bijeg – u Drugu zonu pod talijansku vlast, a kada se i Norbert odlučio na bijeg u Mostar, pohranio je bratove vrijednosti kod svojeg zagrebačkog zubara. No, kad se i zubar odlučio na bijeg, predao ih je zagrebačkom odvjetniku, koji je imao potrebne propusnice. Odvjetnik je doista pokušavao prebaciti dragocjenosti iz Zagreba u Mostar, međutim na Glavnom kolodvoru “kurira” je zaustavio ustaški redarstvenik i sve oduzeo. Norbert Tritsch se nakon povratka iz partizana obratio Ministarstvu financija Narodne Republike Hrvatske radi povrata, navodeći da bi se dragocjenosti njegova brata mogle naći zapakirane i zajedno s drugim paketima pohranjene u podzemnoj grobnici Franjevačkog samostana u Zagrebu, Kaptol 9, gdje su službenici Ministarstva financija NRH u siječnju 1946. pronašli kutije s nakitom, zlatnicima i srebrnim predmetima te 31.000 dinara u gotovini. Komisija za dragocjenosti Ministarstva financija zaplijenila ih je i deponirala u Narodnoj banci – Filijala u Zagrebu, u korist Državne uprave narodnih dobara u Beogradu. Tritsch je tvrdio da su pronađene stvari bile “ne vlasništvo nekakve ustaške službe, nego imovina opljačkana od žrtava fašizma”, pa je čak apelirao na nove vlasti da u ime zakonitosti, pijeteta prema žrtvama fašističkog terora i u znak priznanja njegove partizanske zasluge i one svoje supruge njegovu bratu vrate imovinu. Ali Ministarstvo financija NRH vadilo se na nemogućnost identificiranja vlasništva Roberta Tritscha, “budući da su se u paketima nalazile stvari bez navoda prijašnjih vlasnika”.
U arhivskoj građi koju je otkrila Anna Maria Gruenfelder postoje dokazi kako je pokretnu imovinu što ju je ustaški režim koncentrirao u Hrvatskoj državnoj banci, a nije ju stigao prebaciti u inozemstvo, već 8. svibnja 1945. preuzeo predstavnik novog Ministarstva financija federalne Hrvatske, baš kao i bankovne uloge, račune, sefove i cjelokupno bankovno poslovanje. Pravi vlasnici od toga nisu imali koristi jer je Kotarski sud za I. i IV. rajon u Zagrebu, 26. svibnja 1948., odlučilo da se kod depoa u bankama, za koje se ne zna vlasnik, ili se vlasnik nije javio, radi o “ošasnoj imovini” i da, prema tome, ne postoje ni ovlaštenici koji bi mogli preuzeti ili podnijeti zahtjev za povratom, nego da pripada državi.
Tako je u sefovima što ih je republička komisija 24. lipnja 1946. dala nasilno otvoriti pronađen nakit, srebrne garniture jedaćeg pribora, predmeti od srebra te talijanske lire i napoleondori s imenima prijašnjih vlasnika: u jednom sefu u Hrvatskoj zemaljskoj banci komisija je otkrila, “u omotu neotvorenom još od prije rata” – slike, ulje na platnu, glaseći na Eugena Kaufmanna i Ilonu Bey. Međutim, Bečanin Leopold Bondy-Bey, prijavljen na adresi “Hotel Central”, Zagreb, ali “nepoznatog boravišta”, nije preuzeo svoj sef. Bračni par Jungmann Hugo i Marija, “emigranti iz Austrije”, ostavili su briljante, nakit, satove, korale, bisere, srebrni jedaći pribor te 45 slika, ulja na platnu, a sadržaj njihovih sefova u više banaka procijenjen je na 87.000 dinara. Jedaći je pribor Zemaljska uprava narodnih dobara prodala Ministarstvu unutarnjih poslova NRH, a nakit i dragulje Trgovačkom poduzeću. Imovinu nije uspjela dobiti natrag ni Maria Müller iz Beča, nastanjena na Sušaku, koja je u sefovima banaka u Zagrebu ostavila zlatni nakit i ukrasne predmete od srebra procijenjene na 1098 dinara.
Tepisi i vaze
Osim toga, Židovi koji su se iselili i optirali za odlazak u Izrael morali su se odreći jugoslavenskog državljanstva, čime su automatski izgubili pravo na privatnu imovinu ostavljenu u Jugoslaviji. Vladimir Rehnitzer nije dobio odobrenje ponijeti sa sobom vrijedne sagove, Shiraz i Beludžistan, jer je Muzej za umjetnost i obrt (MUO) “bacio oko” na njih. Artur Polić morao je ostaviti u Zagrebu kineske vaze, slike i tepihe Buhara. Bilo je i suprotnih primjera: Zagrepčanka Vera Nikolić nastanjena na Pantovčaku dobila je izvoznu dozvolu za renesansni namještaj iz 1626. godine i srebrne ukrasne predmete iz Petrovgrada 1827. godine kad se iselila u Švicarsku – i to unatoč protestu Konzervatorskog zavoda, koji je taj namještaj htio zadržati u zemlji.
U svemu je bilo i tragikomičnih situacija, otkrivaju arhivi. Poslije 1945. neki Židovi igrali su na opciju da će kao zatvorenici zbog sitnog kriminala – kao što je krijumčarenje deviza ili ilegalna trgovina – lakše doći do izlazne dozvole iz Jugoslavije, pa su se dali zatvoriti, samo da se domognu tih dozvola. I tako je Jugoslavija u Izrael “izvozila” svoje sitne židovske lopove, a zadržavala njihovu imovinu.
wpDiscuz
