Sarajevska sećija laže kada tvrdi da je Haris Silajdžić dokrajčio Herceg Bosnu. Bivši šef hrvatske diplomacije dr. Mate Granić opet upozorava kako mu je upravo Silajdžić priznao da je jedva izglasano potpisivanje Washingtonskog sporazuma.
Hrvatske stranke sa sjedištem u stolnom gradu Mostaru, tek ih nekoliko stoluje izvan ‘prijestolnice’, svake godine obilježavaju obljetnice utemeljenja Herceg Bosne, Hrvatske zajednice i Hrvatske republike.
_______piše: “I. Marić” l Dnevni list
I uvijek Herceg Bosna izazove burne debate o povijesnom konktekstu i značaju između hrvatskih i bošnjačkih političkih i intelektulanih krugova. Za tvorce i ‘čuvare’ Herceg Bosne ona i HVO su značili spas i opstanak Hrvata, ali i države BiH. Za nacionalnu bošnjačku i tzv. građansku scenu Herceg Bosna je oličenje zločinačkog udruženog pothvata, sinonim za etničko čišćenje Bošnjaka i podjelu države BiH. Ti su objedi naročito postali agresivni nakon presude Haaškog sud šestorici čelnika Herceg Bosne i Hrvatskoga vijeća obrane.
Održavanje mržnje
Nakon prijeratnog rušenja komunističkog režima i vezivanja nacionalnih stijegova Hrvati i Bošnjaci su vodili neviđeno brutalni međusobni rat za teritorije. I 25 godina od zaustavljanja krvoprolića dvije najjače nacionalne stranke nisu prošle katarzu, ne priznaju svoje grijehe i odgovornost i nemaju odgovor i ključ na teško zatrovane hrvatsko-bošnjačke odnose.
Dapače, trude se svim silama održavati mržnju između, povijesno bliska, dva naroda i da je rasprostranjuju na mlađe naraštaje. Paradoks je neviđeni, ti isti protagonisti netrpeljivosti gotovo u kontinuitetu zajednički vladaju ovom državom, naročito većim entitetom, Federacijom BiH.
U vječitom razračunavanju i mrcvarenju suport HDZ-u BiH je perfidni lukavac Milorad Dodik, a vrh SDA po potrebi u nasrtajima na najjaču hrvatsku stranku, pod krinkom patriotizma, vrlo vješto koristi nedorasle lijeve ili tzv. građanske opcije i jastrebove. I to raspamećivanje traje desetljećima. Kad god se približi obljetnica Herceg Bosne pojedini maliciozni svjedoci tih dramatičnih vremena, ali i nostalgičari za dobrim hrvatsko-bošnjačkim odnosima se prisjete tih dana, uvertire pred zaustavljanje rata i preslagivanje poliitčkih odnosa i trasiranja puta države BiH.
Alija, Franjo i Bill
Famozna Herceg Bosna, ali i Republika BiH su ugašene nalivperom dvojice pokojnika, tadašnjeg bošnjačkog vođe Alije Izetbegovića i hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a pod patronatom ili bolje kazati zavrtanjem ruku od strane američkog predsjednika Billa Clintona i njegovih ovlaštenih pregovarača.
Te su dvije tvorevine prvo transferirane, a onda i eutanizirane čuvenim Washingtonskim sporazumom potpisanim na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Dakle, Amerika je priznala Herceg Bosnu i to je notorna, povijesna i neoboriva stvarnost. Presuda šestorici u Haagu je zasigurno bacila mrlju na Herceg Bosnu, ali ničim ne može negirati njezino legitimno postojanje.
Dosadašnje i buduće izvjesne presude zapovjednicima i vojnicima bošnjačke ABiH bacit će posve novu sjenu na Alijinu ratnu politiku u BiH.
Jednako, nitko ne može negirati povijesnu težnju ogromnog broja Muslimana, tih ratnih godina još nije službeno bilo Bošnjaka, da na tlu BiH naprave svoju muslimansku, fildžan državicu. O tome svjedoče i brojni Bošnjaci iz samog vrha bošnajčke hijerarhije, sudionici nekih burnih sastanaka.
Kad god lider SBB-a Fahrudin Radončić upozori i optuži sadašnjeg vođu SDA Bakira Izetbegovića i sve druge bošnjačke radikale na traumatična ratna zbivanja u sarajevskom hotelu ‘Holiday in’ na kojima je u zadnji trenutak spriječeno donošenje odluke o javnom otvaranju procesa stvaranja muslimanske državice, dakle i podjele države BiH, mlađem Izetbegoviću navali pjena iz usta.
Skriveni scenarij
Tadašnji najabliži suradnik bošnjačkog mecene Alije Izetbegovića, karizmatični Haris Silajdžić je svom kolegi iz Zagreba Mati Graniću otkrio taj skrivani scenarij. Naime, u nekim sarajevskim krugovima se ponekad i danas može čuti kako je tadašnji šef diplomacije dr. Haris Silajdžić ugasio Herceg Bosnu.
To naprosto nije istina, možda više obično hvalisanje i sujetna promocija. Bivši Tuđmanov ministar vanjskih poslova Mate Granić tako piše kako mu je posljednje večeri washingtonskih pregovora sam Haris Silajdžić priznao kako je dan prije njegova odlaska u Ameriku održana tajna sjednica vodstva SDA na kojoj je ‘tijesnom većinom prihvaćena mogućnost uspostave Federacije, a između 40-45% članova najvišeg tijela SDA bilo je za samostalnu bošnjačku republiku utemeljenu na Islamu.’
Izvor za tu bošnjačku republiku je Islamska deklaracija autora Alije Izetbegovića. Ona je, po mnogima, svojevrsni vodič za Islam – vjeru tolerancije i mira u BiH, dok su neki drugi pak, predvođeni s onih 45% visokog tijela SDA na Deklaraciju gledali kao na svojevrsni islamski „Mein Kampf“ kako podsjeća jedan bošnjački intelektualac na pomalo duhovite opaske francuskog istraživača i povjesničara s osobitim afinitetom za rat i događanja na području bivše Jugoslavije, Dr. Xaviera Bougarela.
Kad god se povedu polemike oko Washingtosnkog sporazuma, koji je uzgred trebao biti model ustroja cijele BiH, dakle kao federacije, onda se zaboravlja ili svjesno prešućuje jedna vrlo bitna stvar. Naime, tadašnji predsjednici Izetbegović i Tuđman su potpisali i jedan svojevrsni aneks na Washingtonski sporazum, a koji je predviđao uspostavu Konfederacije između te novostvorene Federacije i Hrvatske države.
Ta je konfederacija zapravo bila uvjet za potpis u glavnom američkom gradu, ali je istodobno trebala smiriti uzavrele negativne strasti među tvorcima Herceg Bosne. Znao je Tuđman da ta Konfederacija nikad neće zaživjeti, a neki kažu da on to zapravo i nije u dubini duše želio iz više razloga.
Toliko godina nakon uspostave Federacije mnogi s nostalgijom se prisjećaju toga potpisa na Konfederaciju i skloni su tezi da bi možda odnosi između Hrvata i Bošnjaka danas bili makar podnošljivi.
Danas nitko u sarajevskim, ali niti hrvatskim, političkim centrima odlučivanja i ne spominje Konfederaciju. Najjača bošnjačka stranka SDA se, ovisno o dnevno-političkim interesima, verbalno odriče čak i konstitutivnosti.
Naravno, perfidno u te avanturističke inicijative upregne vijerne sluge poput Željka Komšića, kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH i aspiratora na bošnjačke glasove. Njemu čak oponira i zakleti ortodoksni ljevičar, bivši stranački šef dr. Zlatko Lagudmžija.
“Komšić je ponovo (ne)svjesno odigrao za Čovića. Da ima drżavotvorne volje i pameti, usmjerio bi sve na domove naroda gdje se formiraju vlade i mijenja Ustav, a ne na “svoju” fotelju u Predsjedništvu.Da bi imali građansku državu po europskim standardima, a ne po komunističkoj konstitutivnosti ili unitarizmu, potrebno je graditi građansko društvo zajedničkih vrijednosti. Predizborni populizam to ruši”, očitao je lekciju svome učeniku Lagumdžija.
I dok je donekle razumljivo da se vrh SDA pere od povijesnih zbivanja u ‘Holiday inu’ i pravi deklarativni otklon od stvaranja muslimanske državice, makar će neki poput Radončića primijetiti da ta ideja nije zamrla, totalno je neshvatljiva ta indolentnost građanskih aktera oko sulude ideje o stvaranju muslimanske državice u srcu Europe.
Oni tek stidljivo optužuju Izetbegovića za očigledno pretvaranje države BiH u tursku koloniju, no zato koriste svagu zgodu da nasrnu na tvorevinu, Herceg Bosnu, koje više nema.
wpDiscuz