Kritička analiza članka “Propali mirovni plan poslužio za stvaranje paradržave: Kako je proglašena Herceg-Bosna”

Članak koji analizira proglašenje Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) iznosi perspektivu koja se fokusira na negativne aspekte postojanja ovog hrvatskog ratnog entiteta tvorca današnje hrvatskobošnjačke federacije, posebice kroz prizmu zločina počinjenih tijekom rata i pravnih procesa koji su uslijedili. Međutim, kada se promatra složena povijesna situacija u Bosni i Hercegovini, važno je uzeti u obzir širi kontekst, uključujući i pozitivne aspekte koje su proizlazile iz djelovanja HRHB-a, ali i kompleksnost odnosa između različitih političkih i vojnih aktera u to vrijeme.

Iako se u javnom diskursu često preuveličava uloga HRHB-a isključivo kroz prizmu zločina, povijesni zapis otkriva i značajne pozitivne doprinose koje su hrvatske snage imale tijekom rata. Primjerice:

1. Deblokada Bihaća: Hrvatska vojska, zajedno s HVO-om, odigrala je ključnu ulogu u deblokadi Bihaća 1995. godine, čime je spriječena moguća humanitarna katastrofa i omogućeno preživljavanje tisuća Bošnjaka koji su bili pod opsadom.
2. Širenje teritorija oko Sarajeva: Hrvatsko Vijeće Obrane je također sudjelovalo u operacijama koje su rezultirale širenjem slobodnog teritorija oko Sarajeva, čime je smanjeno pritisak na glavni grad i omogućeno preživljavanje stanovništva.
3. Povrat Jajca: Obrana , pad i potom povratak Jajca bio je značajan jer je to bila prva značajna pobjeda HVO-a nad snagama Jugoslavenske narodne armije (JNA) i lokalnim srpskim snagama, što je imalo veliki moralni i strateški značaj za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Povrat bošnjačkih izbjeglica u grad koji je sam obranio HVO također je jedinstven primjer na tlu BIH. Šteta što ga US ambasada nikako da primjeti.
4. Zbrinjavanje bošnjačkih izbjeglica: Tijekom rata, mnogi Bošnjaci su našli utočište na teritorijima pod kontrolom HVO-a i Hrvatskoj. Zašto bi HVO brinuo o bošnjačkim izbjeglicama ako je cilj Hrvata bio istrijebiti Bošnjake autor članka ne pojašnjava. Iako su postojale teške situacije, brojne zajednice su preživjele zahvaljujući upravo hrvatskim snagama.

Ovi primjeri pokazuju da je HRHB, unatoč svom  statusu i zločinima koji su neosporno počinjeni, također doprinijela općem otporu protiv agresije i očuvanju teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine u ključnim trenucima.

Današnji narativi, posebno oni koji dolaze iz  islamocentričnog , turkofilnog, hamasofilnog Sarajeva, često zanemaruju ove aspekte i stvaraju jednostranu sliku u kojoj se Herceg-Bosna prikazuje isključivo kao paradržava s isključivo negativnim ciljevima. Da je ona bila ono što oni tvrde da jeste BIH danas vjerojatno ne bi postojala kao politički subjekt.

Međutim, valja napomenuti da se Sarajevo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 1994. godine obvezalo na zajednički suživot i suradnju s Hrvatima, čime je implicitno priznalo da su i Hrvati, uključujući HRHB, bili važan faktor u borbi protiv agresije. Jer ne potpisuješ mir s onima za koje tvrdiš da žele da te nema.

Ova tendencija da se događaji iz prošlosti koriste za jačanje trenutnih političkih pozicija dolazi do izražaja i u današnjim pokušajima da se čitav prostor koji je kontrolirao HVO prikaže kao “prostor zločina”, dok se ignoriraju kompleksnosti rata i uloga svih strana u njemu.

Potpisivanje Washingtonskog sporazuma nije značilo samo prekid neprijateljstava, već i dogovor o budućem suživotu i amnestiji za počinjene zločine. Ne ratuješ 1994 i 1995 s onim kojeg sutra planiraš izručiti na sud. Osim ako si Alija Izetbegović i imaš 1000 lica.

Nažalost, dok su Hrvati uglavnom poštovali dogovor o amnestiji, bošnjačke vlasti su u više navrata izručivale svoje bivše partnere sudovima, čime su se prekršile odredbe sporazuma i narušilo povjerenje između naroda a hrvatsko liderstvo se ponovno pokazalo naivnim. Skoro kao u svojim odnosima sa Zagrebom. Gdje su ispali potpuno naivni. Zagreb ih je iskoristio , prodao i uzeo si međunarodno tapšanje za izdaju vlastitog naroda. Cijele karijere su se gradile na tome principu izdaje.

Kao rezultat, neki od najtežih ratnih zločina, poput onih počinjenih u genocida Grbavici, infanticida Vitezu i Isil logora u Bihaću, ostali su nedovoljno procesuirani, a odgovornost za te događaje nije adekvatno razjašnjena. Ovakva selektivna pravda i revizionizam služe samo za daljnje produbljivanje podjela i otežavaju postizanje istinskog pomirenja.

Sarajevski narativ danas se često koristi kako bi se demonizirali Hrvati i Herceg-Bosna, uspoređujući ih s ekstremistima poput ISIL-a, što je apsurdno i opasno pojednostavljenje složenih povijesnih događaja. No Hrvatima svakako znak da je FBIH fejk i da taj entitet više nije naša kuća. Dakle sazrio je za rušenje. Naše federalne jedinice, kantoni, morali bi što skorije početi proglašavati neovisnost od FBIH te sve ovlasti islamističke FBIH prebacivati na državu BIH. To je legalistički i u skladu s međunarodnim pravom. Jer i prije Washingtona nad nama je bila samo država. Nikakva bošnjačka federalna jedinica u što se prometnula FBIH.

Istovremeno se ignoriraju stvarne pozitivne akcije koje su HVO i HRHB poduzeli tijekom rata.

Na kraju, svatko tko koristi ovu selektivnu retoriku za politizaciju povijesti i učenje novih generacija mržnji, bolje bi bilo da prestane iskorištavati tragedije za političke ciljeve i usmjeri se na izgradnju budućnosti.

PS: Novinara Klixa Belmina Herića stoga možemo poslati tamo gdje mu je mjesto – u školu objektivnog novinarstva. Ili u pizdu strininu. Kako vam draže.

Inače na naslovnici spornog članka je Dario Kordić kojem je džihad Sarajeva utrpao ovu rečenicu “Ponovno bih klao u Ahmićima”. Dario Kordić danas je slobodan građanin i svima je jasno da on nikada nije rekao tu rečenicu. I ne samo da to nije rekao. On nikada nije niti bio u Ahmićima.

Nuđeno mu je da prizna da je bio i da je suodgovoran za Ahmiće te bi iz zatvora izišao 10 godina prije. On je to odbio. I ostao ležati do kraja, s čvrstim uvjerenjem da ne želi iz zatvora izići kao čovjek kojeg su prisilili da prizna nešto što tvrdi da nije počinio.

Nakon izlaska iz zatvora sarajevski mediji utrpali su mu laž koju nije izjavio. “Ponovno bih klao po Ahmićima”. 

Nikada nam neće biti jasno zašto nije tužio medijsko smeće Face TV za ovu klevetu. Trebao je.