Kraljeva je bila, franjevcima ostala, a čija će sutra biti Kraljeva Sutjeska?

Kako i sam toponim otkriva, Kraljeva Sutjeska zajedno s utvrdom Bobovac bila je sjedište dvaju bosanskih kraljeva dinastije Kotromanića – Tomaša i Tvrtka.

Ali sam pridjev „kraljeva“ u imenu mjesta službeno je potvrđen tek dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878.

Do tada je ovo područje koristilo neke druge nazive poput Trstivnica, Sutjeska i Curia Bani/Regis što bi u prijevodu značilo banski/kraljevski dvor. Danas je župa u sastavu općine Kakanj od čijeg je središta udaljena 12 kilometara, kao i prije nekoliko stoljeća, kolijevka jednog od najstarijih franjevačkih samostana Provincije Bosne Srebrene koji čuva drevno materijalno i nematerijalno blago stoljetne vjere, pod okriljem Sv. Ivana Krstitelja.

O ovom velebnom samostanskom i crkvenom zdanju koje okuplja vjerujući puk, kao gvardijan i župnik brine fra Željko Brkić, inače ove gore list, zajedno sa subraćom: fra Mariom Jurkovićem, župnim vikarom, i fra Stjepanom Duvnjakom.

Prvi samostan u Kraljevoj Sutjesci, koji je izgrađen negdje polovicom 14. st., podignut je zahvaljujući bosanskim banovima ili kraljevima. U blizini, na lokaciji koja se danas naziva Grgurevo, po kapelici Sv. Grgura Čudotvorca koja se ondje nalazila, nekoć je bio kraljevski dvor.

Stanje zdanja kroz povijest

Od osnutka su crkva i samostan bili u znatno manjim gabaritima negoli danas. Godine 1889. donesena je odluka o gradnji novog samostana. U to vrijeme u opticaju su bile dvije varijante: da ostane na prvotnom mjestu gdje je i izgrađen polovicom 14. st., ili ga izmjestiti na jednu sasvim drugu lokaciju. Ipak, na samostanskom kapitulu fratri su odlučili kako samostan treba ostati na prvotnom mjestu. Tako je prvo samostansko krilo obnavljano od 1890. do 1897., a crkvu se počelo graditi nekih 10-ak godina kasnije, u razdoblju od 1906. do 1908.

Treba spomenuti i ona teška razdoblja kroz koja je prošlo ovo zdanje koje je nekoliko puta paljeno i rušeno. Prvo je bilo padom Bosne pod Turke 1463. Tada je bio srušen kraljevski dvor dinastije Kotromanića koji se nalazio u blizini i pretpostavlja se kako je tada morao biti srušen i samostan jer su bili naslonjeni jedan na drugi. Međutim, zahvaljujući svećenicima franjevcima s ovih prostora koji su vrlo brzo uspjeli isposlovati dozvole, podignut je novi samostan, kako o tome svjedoči jedan turski popis iz 1469. Sljedeće razdoblje, i ono najteže, bilo je u 17. st. koje je zahvatilo, ne samo Kraljevu Sutjesku, nego i cijelu BiH: vrijeme Bečkoga rata kada je Eugen Savojski poduzeo vojne pohode…

Aktualno župno/samostansko crkveno zdanje Sv. Ivana Krstitelja posvećeno je 16. srpnja 1911. Rađeno je prema projektu tadašnjeg poznatog arhitekta i projektanta Josipa pl. Vancaša u stilu trobrodne bazilike, i ono što se sada nalazi u ovoj crkvi potječe upravo iz tog vremena gradnje. Sam enterijer oslikao je poznati talijanski slikar Marko Antonini.

Ipak, na osobit način valja ukazati na male orgulje koje se smatraju najstarijim sačuvanim orguljama u BiH, a datiraju iz 1865. Rađene su u Budimpešti, u poznatoj mađarskoj orguljaškoj obitelji. „Fojničke orgulje su, kažu, bile nešto starije, nažalost evo nisu se uspjele sačuvati“, spomenuo je gvardijan.

Neprocjenjiva vrijednost složena na police

Fra Željko nas je potom samostanskim hodnicima – koji odaju poseban dojam i „tjeraju“ na zamišljanje vremena kada su njima koračali istaknuti bosanski fratri stoljećima prije nas, rado poveo i do knjižnice. Ona je po strukturi podijeljena u tri dijela. „U najstarijem dijelu, gdje smo sada, su knjige koje su uključivo tiskane do 1850., oko 5 000 knjižnih naslova. Naravno, najviše su zastupljene teološke i filozofske, ali osim njih zastupljene su i druge znanstvene discipline poput matematike, fizike, kemije, biologije…

Moram spomenuti podatak da je 1658. veliki požar zahvatio ovo krilo samostana kada je stradalo dosta te knjižnične i arhivske građe, ali uspjelo se nešto sačuvati i nakon toga prikupiti još građe. Sve knjige su, kako vidite, vrlo stare. Nalaze se pod zaštitom države, i cijeli samostan kao nacionalni spomenik kulture BiH. Međutim, posebno trebamo izdvojiti dvije skupine među ovim knjigama. Prvu i najvrjedniju skupinu sačinjavaju inkunabule – prve knjige tiskane do 1500. Kažu da njih u svijetu postoji oko 400 000, kod nas u BiH ima ih svega 53, a 31 se nalazi u našoj knjižnici. Druga vrijedna skupina koju nazivamo franciskali zapravo su djela poznatih bosanskih franjevaca koji su bili pisci, počevši od fra Matije Divkovića, koji se smatra začetnikom bosanske književnosti, pa sve do fra Martina Nedića iz 19. st.“, iscrpno je objasnio župnik Brkić

Riznica za se

Iz knjižnice smo se uspeli do muzejskih prostorija koje su otvorene prije nekoliko godina jer nije bilo dovoljno prostora gdje bi se mogli izložiti svi muzejski izlošci. „Muzej smo podijelili u nekoliko cjelina. Tako su tu predmeti od: metala, drveta, keramike; zatim imamo etnografsku zbirku narodne nošnje – muške i ženske sutješkoga kraja. Ono posebno što glede narodnih nošnji i etnografije treba istaknuti jest ženska sutješka narodna nošnja koja je prepoznatljiva po onim crnim maramama koje žene ovdje i dandanas nose. One se inače zovu katarinke i simboliziraju znak žalosti za pretposljednjom bosanskom kraljicom Katarinom.

U ovom dijelu u kojemu se mi sad nalazimo izloženi su predmeti sakralnog karaktera koji su također podijeljeni u nekoliko cjelina – od liturgijskog posuđa gdje treba izdvojiti oltarne križeve, kadionice, bogatu kolekciju kaleža (kasnogotičkih, filigranskih, baroknih), zatim procesionalni križevi… Imamo kolekciju umjetničkih slika koje datiraju od 15. do početka 19. st., među njima su uglavnom djela talijanskih slikara. Treba izdvojiti i tri najstarije sačuvane slike u BiH koje su se u početku pripisivale jednom domaćem majstoru Stjepanu Dragojloviću, međutim kasnije su povjesničari umjetnosti utvrdili kako ih nije on naslikao (bio je samo naručitelj), nego Baldassare D’Anna. Riječ je o slikama Kristova raspeća, Naviještenja ili Blagovijesti te Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije.

Zatim, tu je kolekcija tekstila, uglavnom liturgijsko ruho – ručni radovi: sitni vez, zlatovez… Ono najvećim dijelom potječe iz Italije i Francuske od 16. do 18. stoljeća“, ispričao nam je naš sugovornik s kojim smo prošetali do obližnje lokacije Grgurevo – mjesta nekadašnjeg kraljevskog dvora. Ondje smo u ugodnom razgovoru i razgledavanju lijepo održavanog župnog dvorišta progovorili i o živoj Crkvi.

Naša opstojnost

Na kraju smo se s fra Željkom dotakli i tih nezaobilaznih odseljavanja koja su postala, možemo slobodno reći, masovna. „Kada malo pogledamo aktualnu situaciju ovdje u Kraljevoj Sutjesci i u razgovoru s ljudima, previše je zavladalo to neko beznađe i ja bih želio i nadam se da će i na ovim prostorima doći oni bolji, ljepši dani. Uvijek ponavljam, i često održavamo veze s našim iseljenim župljanima, da naša opstojnost na ovim prostorima ovisi o njima samima. Koliko mi budemo željeli nastaviti živjeti na ovim prostorima, nas će ovdje i biti. Moja želja je da se ti ljudi koji su vani, za koje znamo da ulažu puno materijalnih sredstava i po Hrvatskoj i po Europi, nekako odvaže početi i ovdje ulagati, u svoj rodni kraj.

Ono što je mene osobno obradovalo ovdje ljetos – možda smo zaboravili istaknuti kako Kraljeva Sutjeska ima puno poznatih osoba koje ju promoviraju, od sportaša, glazbenika, umjetnika itd. – jest ideja našega Dejana Lovrena koji je ovdje rekao kako planira graditi starački dom. Mislim da bi to bio jedan korak naprijed koji će možda ohrabriti i druge ljude krenuti tim stopama“, zaključio je župnik Brkić i na ovaj način poslao svojevrsnu poruku koju će razumjeti oni koji žele i, nadamo se, zamisliti se nad njom.

A za one koji nekim slučajem nisu posjetili ovaj, usuđujemo se reći, bajkoviti kraj, preporučamo da to učine.

nedjelja.ba