Zamislite čovjeka koji živi od rušenja.
Koji zarađuje kruh na tuđoj dezintegraciji. Koji je svoju političku karijeru izgradio kao privjesak moralnog krivotvoritelja Željka Komšića, čovjeka koji je Hrvatima uzeo glas, a Bošnjacima prodao iluziju demokracije.
To je Slaven Kovačević – savjetnik samozvanog predsjednika, vječni “Ostali”, lutak bez konaca koji se pravi slobodnim.
Jučer je propao.
Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava – njih 17, sa svih strana Europe – odlučilo je da nije žrtva. Da je manipulator. I da je njegov pokušaj političkog performansa u Strazburu obična zlouporaba prava. Službeno i nepovratno.
I ne, Slaven nije izgubio samo presudu. Nego je priču. Pukla mu je maska.
Predstavljao se kao glas “građanske BiH”. U stvarnosti je bio glas etničkog preglasavanja – čovjek koji je pokušao međunarodnom sudu podmetnuti političku bombu da raznese Dayton i sve što je u BiH još imalo trunke ravnoteže.
Njegova prijava nije bila iz očaja, nego iz proračuna.Nije se žalio jer je ugrožen – žalio se jer nema moć koju želi. Slaven, koji je danas “Ostali”, jučer je bio Hrvat, prekjučer Srbin, a sutra – što god treba da dođe do medijskog termina. On nije žrtva sustava, nego njegov parazit. Mali birokrat s velikim snovima o BiH koja će imati samo jednu boju, jedan narod, jednu istinu.
Sud je bio jasan:
Kovačević nije žrtva. Nije dokazao ništa. I najgore od svega – zaobišao je vlastite sudove u BiH. Nije iskoristio domaće pravne lijekove, nije se potrudio doći do Ustavnog suda. Nije ni trepnuo, samo je potrčao u Strazbur. Kao dijete koje viče “nepravda!” dok šamara slabije. I onda se čudi što ga je odrasli svijet – odbio saslušati.
U toj tužbi nije bila samo njegova frustracija nego i politička strategija: Zaljuljati temelje konstitutivnosti, razoriti daytonsku BiH, srušiti ključ koji drži ovu zemlju na okupu.
Da, on nije bio sam. Pomagao mu je sudac Vehabović, bošnjački politički aktivist pod plaštom europskog prava. Iza njega je stajala Komšićeva propagandna mašinerija, tisuće plaćenih botova, desetine portala koji su od njega pokušali napraviti građanskog mučenika. Ali kad nema istine – nema ni pobjede.
Ova presuda nije samo pravna stvar. To je moralna šamarčina svima koji su vjerovali da se može trgovati identitetima, da se Hrvate i Srbe može preglasati pa proglasiti – građanski odabranima. Slaven Kovačević je postao simbolom arogancije jednog projekta koji nikad nije želio BiH svih naroda, nego BiH većinskog naroda u građanskoj uniformi.
Ali ne ide to tako, Komšonjo. BiH nije kafana u kojoj svaki put naručiš drugo nacionalno jelo, pa se praviš da ti je sve fino. Ovdje ljudi krvare za svoje prezime. I sjećanja. I pravo glasa.
I zato ova presuda nije samo kraj jedne lažne priče. Ona je i početak – vraćanja zdravog razuma u europski sudski sustav. Dokaz da istina ipak ima šansu, čak i kad je zakopana pod tonama etiketiranja, spinova i sponzoriranih intervjua.
Slavene nije Ostali . Nego ostavljeni. I od prava. I od naroda.
A najviše – od istine.
Ivan Urkov l POSKOK
wpDiscuz
