Hrvatska je prožeta mitovima o Titu. “Rekao je povijesno ne Staljinu”. “Oslobodio je zemlju od nacista”. “Ustavom iz ’74. omogućio nam je izlazak iz Jugoslavije”. “Privreda Jugoslavije je cvjetala”. No, Titom se nisu bavili samo domaći povjesničari, koji ga u pravilu gledaju jednostrano – nego i oni na zapadu, koji spram njega ne gaje nikakve emocije, piše Marcel Holjevac za Dnevno.hr.
No zašto se uopće baviti njime? Jer u Hrvatskoj jedva da prođe dan da na naslovnicama najvećih dnevnih novina ne osvane članak o čovjeku koji je mrtav već dobrih 35 godina – onoliko dugo koliko je i vladao zemljom koja ga nije nadživjela. Pobornici maršala kažu, “da nije bio manga ne bi se tako dugo pisalo o njemu”. Protivnici kažu da to tek potvrđuje razmjere kulta ličnosti i ispiranja mozga. Vjerojatno će i u Sjevernoj Koreji žaliti za Kim dinastijom jednog dana kad budu prisiljeni suočiti se sa stvarnim svijetom izvan “socijalističkog raja”. Pobornici Jugoslavije i diktature često ističu i to kako je Tito bio zaslužni antifašist, kako je oslobodio Jugoslaviju okupacije, pa ga to amnestira za sve što je uradio kasnije kao diktator tijekom 35 godina, što uključuje suspenziju demokracije i brojna ubojstva političkih suparnika. Ističu i njegov raskid sa Staljinom, Titovo “povijesno ne”. No, kad se pogleda bilo koja strana stranica koja se ozbiljnije bavi poviješću, stvari ne stoje baš onako kako “antifašisti” žele prikazati.
Jedan takav članak mogli smo pročitati pred nekoliko dana, a tiče se knjige povjesničara Vjenceslava Cenčića “Titova posljednja ispovijest”. Tamo se navodi kako je Tito pred samu smrt rekao kako je bio protiv ustava iz 1974., protiv davanja državnosti pokrajinama i protiv dijelova Ustava koji omogućuju republikama izdvajanje iz federacije bez dogovora sa ostalim republikama. “I tada, a i sada vam ponavljam da će to “zlo” od ovih ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu loše, ali nisam znao da su i odnosi naših republika pali na tako niske grane. Drugovi, moram reći, kad je u pitanju Kosovo da svi koji su glasali za Ustav 1974. godine bit će krivi za sudbinu Jugoslavije!”, navodno je rekao Tito.
Ovo je zanimljivo jedino zato što, ukoliko je točno, izbija iz ruku vrlo manipulativan argument pobornicima Jugoslavije kako je Tito “zaslužan za neovisnost Hrvatske jer je donio ustav iz 1974″. Ta tvrdnja, koju su često papagajski ponavljala dva bivša predsjednika, je i inače na klimavim nogama jer Hrvatska neovisnost nije dobila temeljem Ustava iz 1974., već isključivo temeljem odluke Badinterove komisije po kojoj se Jugoslavija raspala. Dakle, to što nam je Ustav “jamčio mogućnost otcjepljenja” je ionako nebitno iz bar dva razloga, prvi što JNA i Kadijevića taj Ustav nije uopće zanimao, pa da nismo dobili rat mogli bismo si ga staviti na jedno mračno mjesto, a drugi je taj što secesije u stvarnosti, a niti pravno, nije niti bilo – na čemu je inzistirao Milošević.
Brittanica: Staljin ga je postavio za sekretara partije
Možda najcjenjenija i najozbiljnija enciklopedija na svijetu, “Brittanica”, vrlo opširno obrađuje Tita, a ono što tamo piše u velikoj mjeri pobija raširene mitove o Titu. Oni navode da se boljševičkom propagandom zarazio još 1915. nakon što je kao ratni zarobljenik završio u ruskom logoru. 1917. je sudjelovao u demonstracijama u Petrogradu (danas St. Petersburg) i nakon revolucije se pridružio jedinici “Crvene straže” u Omsku u Sibiru, preteči “Crvene armije”. Nakon protuofanzive “bijelih”, pobjegao je u Kirgistan ali se vratio u Omsk, i pridružio se “južnoslavenskoj sekciji” partije boljševika. 1920. se vraća u Hrvatsku, tada dio kraljevine SHS, kao ruski agent. Vrativši se 1923. nakon što je dobio otkaz ilegalnom djelovanju unutar jugoslavenske kompartije, koju je tada kao i sve ostale kompartije u potpunosti kontrolirala Moskva, pokrenuo je kampanju protiv “partijskih funkcija” (tzv. “zagrebačka linija”), što je privuklo pažnju Moskve pa je nagrađen mjestom političkog sekretara partije u travnju 1928.
Malo je poznato da je pokrenuo demonstracije protiv ubojstva Radića i u “Komunistu” br. 5 objavio članak protiv velikosrspke diktature, no to jasno ne znači da je tada bio neki veliki Hrvat. Jednostavno, komunistima je kralj bio problem, neprijatelj broj jedan, pa je komunistička politika bila savezništvo sa svima koji su htjeli rušiti kralja. Nakon što su mu otkrili bombe u stanu, “Broz se branio s iznimnom hrabrošću i zadobio dalju naklonost partijskih autoriteta”, piše Brittanica. Naravno, radi se o autoritetima u Moskvi.
Njegova zatvorska kazna se poklopila s diktaturom kralja Aleksandra, “koji je pokušao ugušiti nacionalističke pokrete obespravljenih i nezadovoljnih ne-Srba”, kaže se, što je rezultiralo i uhićenjima većine lidera KPJ. Milan Gorkić, novi sekretar partije, je ipak uspio vratiti dio utjecaja KPJ, i po izlasku Broza iz zatvora pozvao ga je u stožer u Beču kako bi osigurao njegovu potporu i vratio ga u politbiro. 1935 i 1936 Tito – to je pseudonim koji je uzeo po izlasku iz zatvora – radi u Sovjetskom savezu kao aparatčik kominterne. To je bitno za dalji razvoj dogaš
“Kao vođa militanata profitirao je od političkih ubojstava, a vjerojatno je u njima i sudjelovao”
Iduće 1937. Tito postaje lider nove generacije militanata unutar KPJ. Staljin odlučuje provesti čistku ionako devastiranog vodstva KPJ, ubojstvom Gorkića i većine veterana. “Tito je profitirao od (a vjerojatno je bio i suučesnik u) represije i ubojstava, zadobivši mandat kominterne da popuni vodstvo KPJ vlastitim poručnicima koje je sam birao – Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Ivo Lola Ribar. On je bio izbor kominterne za novog generalnog sekretara KPJ”, kaže Brittanica.
Tito je tada napravio nacrt nove strategije, fokusiran na oružanu revoluciju i nasilno preuzimanje vlasti, i federalizaciju zemlje po sovjetskom receptu. Ta tvrdnja Engleza isto ruši neke mitove: Tito nije krenuo u borbu s primarnim ciljem oslobođenja od njemačke okupacije, odnosno nekog “antifašizma”, naprotiv, rat mu je došao kao naručen da pod firmom “antifašističke borbe” provede komunističku revoluciju i postane “kalif umjesto kalifa”, odnosno diktator umjesto diktatora, a federalizacija zemlje nije bila plod toga što je “bio Hrvat”, već je jednostavno slijedio Ruse i Staljinova rješenja.
“Mogućnost za oružanu revoluciju i preuzimanje vlasti se pojavila kad su sile osovine okupirale i raskomadale Jugoslaviju u travnju 1941.”, piše u Brittanici. “Njihov konačni cilj, pažljivo sakriven iza retorike o “borbi za nacionalno oslobođenje, je bio dolazak na vlast”. Razbija li išta bolje mitove domaće politike i “povjesničara” tipa Jakovine?
“Titovi partizani postali su prijetnja ne samo okupatorima i kolaboracionistima, nego i kraljevskoj vladi u egzilu i njihovim domaćim eksponentima, srpskim četnicima Dragoljuba Mihailovića. S vremenom, pritisak komunista odveo je četnike u taktičko koaliranje na terenu sa silama osovine, što ih je u konačnici odvelo u izolaciju i poraz.” Ova tvrdnja zapravo potvrđuje ono što je nedavno preminuli Dušan Bilandžić napisao u svojoj najvažnijoj knjizi, “Hrvatska moderna povijest”, u kojoj je napisao da je Drugi svjetski rat u Jugoslaviji po karakteru bio prije svega građanski (za razliku od Domovinskog, koji to nipošto nije bio iako ga se takvim proglašava), jer se borba vodila u konačnici tek za preuzimanje vlasti nakon rata, obzirom da su i četnici i partizani kalkulirali da će saveznici dobiti rat i da će doći do restitucije Jugoslavije. Stoga su se uglavnom borili međusobno, znajući da će vlast biti dana jednima od njih, dok je borba protiv Nijemaca bila tek sporadični cilj. Stvarni cilj je bio poraziti konkurente u borbi za vlast.
Na kraju su ga i saveznici prepoznali kao lidera pokreta otpora i “prisilili vladu u egzilu na suradnju s njim”.
“Sovjetska armija, potpomognuta Titovim partizanima, oslobodila je Srbiju u listopadu 1944, zapečativši sudbinu jugoslavenske dinstije, koja je imala najveću sljedbu u najvećoj jugoslavenskoj zemlji (Srbija). To je rezultiralo serijom operacija čišćenja kojom je uspostavljena kontrola komunista nad cijelom Jugoslavijom. U tom procesu granice Jugoslavije su proširene na Istru i dio Julijskih Alpa, gdje su osvetničke akcije protiv izbjeglih hrvatskih i slovenskih kolaboracionista bile izrazito brutalne”, kaže Brittanica.
“Nacional komunizam”: ekscesi u kopiranju Staljina
No možda najzanimljiviji za nas je prekid sa Staljinom. Iako je manje više dobro poznata i dokumentirana činjenica da Tito nije raskinuo sa Staljimom, jer svi ozbiljni strani izvori pišu kako je Staljin taj kojem je dojadila Titova militantnost, u zemljama bivše Jugoslavije još živi mit o tome kako se Tito “suprotstavio Staljinu” (da i jest, koja bi bila korist Hrvatskoj od toga i za što bi time Tito bio zaslužan?)
“Tito je konsolidirao svoj utjecaj u ljeto i jesesn 1945. čisteči svoju vladu od nekomumista i organiziranjem izborne prevare (“fraudulent elections”, kaže Brittanica) koji su legitimirali ukidanje monarhije. Suđenja uhićenim kolabiracionistima, katoličkim svećenicima, opozicijskim političarima, pa čak i komunistima kojima nije vjerovao su provedena kako bi se Jugoslavija oblikovala po sovjetskom kalupu. Titovi ekscesi u pokušajima da imitira Staljina s vremenom su počeki iritirati Moskvu, kao i njegov neposluh – naročito u vanjskoj politici, gdje je Tito vodio avanturističku politiku prema Albaniji i Grčkoj u vrijeme kad je Staljin savjetovao oprez”, kažu Englezi. Ovo zahtijeva objašnjenje: radi se zapravo o tome da je Tito pokušavao provesti oružani ustanak u Grčkoj, iako je međunarodna situacija prijetila općim svjetskim ratom koji je Staljin htio izbjeći. Tito mu je postao teret. Tito je, naravno, imao vlastite ambicije – nametnuti se kao vladar cijelog prostora ne samo Jugoslavije nego i tih zemalja koje bi “oslobodio”, a Staljin je prepoznao njegove bolesne ambicije.
“U proljeće 1948, Staljin je poduzeo čišćenje jugoslavenskog rukovodstva. Taj pokušaj je bio neuspješan, i Tito je zadržao kontrolu nad KPJ, vojskom, i tajnom policijom. Staljin je tada pokušao s javnom osudom Tita i izbacivanjem KPJ iz Kominforma (Kominterne), europske organizacije vladajućih komunističkih partija. U ratu riječima koji je uslijedio, ekonomskom bojkotu, i povremenim oružanim provokacijama (tijekom kojih je Staljin nakratko razmišljao i o vojnoj intervenciji), Jugoslavija je odsječena od Sovjetskog saveza što ju je postupno ali sigurno privuklo bliže zapadu.
Zapad je omekšao jugoslavenski kurs (tada su prestale masovne represalije i pogubljenja, op. M.H.) ponudivši vojnu i drugu pomoć. Do 1953. vojna pomoć je prerasla u to da je Jugoslavija postala neformalna članica NATO pakta kroz tripartritni sporazm s Grčkom i Turskom koji je uključivao vojnu pomoć u slučaju napada izvana. Nakon promjena u SSSR-u po smrti Staljina 1953., Tito se suočio s izborom: ili nastaviti prozapadnim putem i odustati od jednopartijske diktature (ideja koju je zagovarao Milovan Đilas ali ju je Tito odbacio u siječnju 1954)) ili tražiti pomirenje s ponešto reformiranim novim sovjetskim rukovodstvom”. To je i formalizirano posjetom Nikite Hruščova Beogradu u svibnju 1955., kad je potpisana “Beogradska deklaracija, koja je obvezala sovjetske lidere da poštuju ravnopravnost u odnosima sa zemljama u kojima su komunisti na vlasti – bar u slučaju Jugoslavije”. Naravno, u stvarnosti Moskva je zadržala svoju “vodeću ulogu” kad je u pitanju istočni blok. Limiti te deklaracije postali su vidljivi sa sovjetskom intervencijom u Mađarskoj 1956. nakon koje je slijedila nova sovjetska kampanja protiv Tita, jer je navodno inspirirao Mađare na ustanak. Jugoslavensko – sovjestski odnosi ostali su zahlađeni tijekom šezdesetih.
Dakle, kao što je onima koji čitaju i nešto osim propagande poznato, Titov “nesvrstani put” je zapravo bio rezultat nužde, što potvrđuje i Brittanica. “Tražeći saveznike koji misle kao i on, našao ih je u liderima zemalja u razvoju. No, do kraja Titovog života “nove zemlje članice, poput Kube, počele su tumačiti nesvrstanost kao anti-zapadnu politiku”.
wpDiscuz