Završetak ukrajinskog rata na njegovu prvu godišnjicu nije na vidiku. Potraje li doista još dvije-tri godine, Ukrajina će biti razrušena zemlja, ekonomske posljedice nesagledivih razmjera osjetit će Rusija, ali i EU, a cijenu kompromisa životom će platiti još nekoliko stotina tisuća osoba.
Prošlo je gotovo godinu dana strašnog rata u Ukrajini. Ruska invazija na susjednu neovisnu državu posve je promijenila geopolitičku sliku svijeta, poskupjela energiju u Europi, povećala nedostatke hrane u Africi i još jednom podijelila svijet na politički zapad i istok. Ukrajina je preživjela tešku ratnu godinu zahvaljujući humanitarnoj, ekonomskoj i vojnoj pomoći Europske unije, SAD-a i vojnoj pomoći zemalja NATO saveza, među kojima je i Hrvatska.
Nitko nije za kompromis
U trenutku kada se svijet prisjeća početka ruske invazije jedino što je sigurno je da rat neće biti brzo okončan. Hrvatski general u mirovini Slavko Barić, bivši načelnik Glavnog stožera HV, smatra da će rat potrajati još dvije-tri godine. Najbliži suradnik ruskog predsjednika Vladimira Putima Ramazan Kadirov, lider čečenske regije i ratni zapovjednik falangi što iz Čečenije sudjeluju u ukrajinskom ratu, najavljuje da će do kraja godine ostvariti glavni ruski ratni ciljevi – osvajanje Kijeva, Harkiva i Odese.
Trenutno se ne vode nikakvi mirovni pregovori, izuzmu li se povremene razmjene ratnih zarobljenika. Kao medijatori između zaraćenih strana u medijima su spominjani Turska, arapske zemlje pa čak i Srbija, ali do ozbiljnih pregovora nikada nije došlo. Predsjednik Ukrajine Volodomir Zelenski inzistira da kompromisa neće biti, da se mora osloboditi i Krim okupiran još 2014. godine, dok je Moskva već pripojila Donbas i Hersonsku regiju Ruskoj Federaciji, kao što je prije učinila s Krimom.
Budući da niti jedna strana u sukobu ne pristaje na kompromisni mir, rat će se, sve jačim naoružavanjem Ukrajine od strane NATO zemalja te korištenjem sve razornijeg ruskog oružja, nastaviti uz bezbrojne žrtve. Prema najskromnijim procjenama, poginulo je oko sto tisuća osoba, vojnika i civila, i to na svakoj sukobljenoj strani. O broju uništene vojne tehnike postoje različiti podaci, ovisno o čijoj se propagandi radi, a koliko su stradali ukrajinski gradovi vidi se svaki dan na televizijskim dnevnicima. Raseljeno je oko deset milijuna Ukrajinaca, polovica je u Europi. Više nema hrvatskog grada na čijim se ulicama ne čuje ukrajinski, djeca uključena u hrvatski školski sustav, ali prate i online nastavu na ukrajinskom jeziku.
Da će biti rata, izvješćuje britanski The Spectator, postalo je jasno još u listopadu 2021. godine. U Ovalnom uredu Bijele kuće okupili su se američki predsjednik Joseph Biden, šef CIA-e William Burns i drugi članovi tima za nacionalnu sigurnost. Tom prilikom saslušali su izvješće zapovjednika američke vojske generala Marka Milleya. Prema kratkim bilješkama koje je Milley podijelio s Washington Postom, prvi i najosnovniji problem s kojim se Biden suočava bio je kako zajamčiti i provesti međunarodni poredak temeljen na pravilima protiv zemlje s izvanrednom nuklearnom sposobnošću bez odlaska u treći svjetski rat.
Milley je ponudio četiri moguća odgovora: izbjegnite kinetički sukob između američke vojske ili NATO-a s Rusijom, zaustavite rat unutar geografskih granica Ukrajine, ojačajte i održavajte jedinstvo NATO-a te osnažite Ukrajinu i dajte im sredstva za borbu. Tako, za sada, i jest; rat je zemljopisno ograničen, ali je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u prosincu optužio Sjedinjene Američke Države i NATO da igraju izravnu i opasnu ulogu u ratu.
NATO je, prema procjenama zapadnih medija, ostao uglavnom ujedinjen, iako se u savezu pojavljuju pukotine. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović, napisao je The Spectator, nedavno je objavio da je protiv slanja bilo kakvog smrtonosnog oružja u Ukrajinu jer se time produžuje rat te je podršku Zapada Kijevu nazvao duboko nemoralnom jer rješenja nema.
Središnja faza rata
Analitičari tvrde da je ukrajinska vojska sada bolje opremljena od vojske većine članica NATO-a, ali joj nije lako obuzdati rusko napredovanje u Donbasu. Mogla bi teško stradati od ofenzive koja je započela ovih dana. Scenarij ukrajinske pobjede je jasan – istjerati ruske trupe sa svakog pedlja svog teritorija, uključujući Krim i samoproglašene republike Donbasa, koje je pripojila Rusija. Neki kijevski dužnosnici također su govorili o prisiljavanju Rusije na plaćanje odštete i stavljanju njezinih zapovjednika – uključujući i Putina – na optuženičku klupu međunarodnog suda za ratne zločine.
U prvim danima rata, kada je Ukrajina bila vojno znatno slabija, predsjednik Zelenski zastupao je drukčija stajališta. Ona su se čula i tijekom nekoliko rundi neuspješnih pregovora između Moskve i Kijeva u kojima su posredovali Turci u ožujku i travnju kada je Zelenski općenito nagovijestio da se o punopravnom članstvu u NATO-u i statusu Krima i Donbasa može pregovarati. Govorio je i o plebiscitu pod međunarodnim nadzorom nakon povlačenja ruskih trupa na granice prije 24. veljače, što bi značilo ostavljanje Krima i pobunjeničkih područja Donbasa pod barem privremenom kontrolom Rusije. Možda je to je bio dogovor koji je Putin trebao prihvatiti. U svakom slučaju, ostavio bi mnoge živote.
No, pregovori su propali zbog ruske arogancije i nepopustljivosti. Ukrajina je počela osvajati taktičke pobjede na bojnom polju dok je ogromna vojna potpora Zapada omogućila Zelenskom da napusti svoj raniji pragmatizam i dođe na maksimalističku poziciju koja je opravdana, ali je politički i vojno riskantna.
Kako je ustvrdio Gideon Rose, autor knjige “Kako završavaju ratovi”, svaki rat ikada vođen imao je tri faze: početni napad, borbu za prednost i završnicu. Ta završna igra neizbježno ima jedan od dva ishoda: ili se tijek rata nepovratno okrene u korist jedne strane, poput savezničkih pobjeda 1918. i 1945., ili sukob završava nekom vrstom međusobno dogovorenog mira, u najboljem slučaju dogovorenim, poput onog između Egipta i Izraela 1973., u najgorem slučaju iscrpljena pat pozicija, kao u Koreji 1953. ili Cipru 1974.
Rat u Ukrajini, tvrde analitičari, trenutno je još uvijek u središnjoj fazi. Traži se borba za prednost. Ni Rusija ni Ukrajina nisu zainteresirane za pregovore jer obje strane još uvijek pokušavaju izravno pobijediti ili ojačati svoju poziciju na bojnom polju i tako imati bolju poziciju iz koje će eventualno sklopiti mirovne uvjete. Najviši europski čelnici NATO-a uskladili su se s američkim stajalištem o opskrbi Kijeva ofenzivnim oružjem. Čak je i njemački kancelar Olaf Scholz – koji je prije invazije bio voljan poslati Kijevu ništa smrtonosnije od 5.000 kaciga – konačno pristao poslati borbene tenkove Leopard 2.
Strateško pitanje Krima
Predsjednik Zelenski inzistira na tome da se Krim mora vratiti da bi se obnovio teritorijalni integritet Ukrajine. Istaknuti zapadni komentatori poput umirovljenog general-pukovnika Bena Hodgesa, bivšeg zapovjednika vojske SAD u Europi, inzistiraju na tome da je zauzimanje Krima od strateške važnosti za buduću vojnu sigurnost Ukrajine. Ipak, jasno je će borba za vraćanje Krima i bivših pobunjeničkih republika Donbasa podrazumijevati vođenje vrlo različite vrste rata.
Umjesto oslobodilačkog, bit će to osvajački rat. Ruska aneksija poluotoka Krim 2014. bila je očito nezakonita, a naknadni referendum na kojem je 97 posto birača izabralo pridruživanje Ruskoj Federaciji bio je daleko od slobodnog ili pravednog. Statistika također pokazuje da su značajna većina onih koji sada žive na Krimu Rusi koji ne žele biti Ukrajinci.
Situacija u pobunjeničkim republikama Donbasa manje je jasna. Novinarka Anne Nivat iz francuskog Le Pointa, jedna od rijetkih neovisnih zapadnih novinara koji su krajem prošle godine posjetili Donbas pod kontrolom Rusije, kaže da nije srela nikoga tko se želi ponovno pridružiti Ukrajini. Nedavno izvješće New York Timesa istaknulo je podijeljenu lojalnost čak i među lokalnim stanovništvom Hersona i dijelova Donbasa koje su kijevske trupe oslobodile.
Očito, situacija na terenu nameće vrlo neugodno pitanje – želi li Zapad sudjelovati u prisiljavanju ljudi da se ponovno pridruže naciji čiji dio ne žele biti? U Ukrajini je ta tema bila tabu i prije rata. Prvi ministar vanjskih poslova Zelenskog, Vadym Prystaiko, sada veleposlanik Ukrajine u Londonu, smijenjen je nakon što je sugerirao da budućnost Donbasa treba prepustiti lokalnim stanovnicima da odluče. Tragedija ovog rata je u tome što ne postoji pravedno ili sigurno rješenje.
Kako navode zapadni mediji, kompromisno rješenje Bidenove administracije bilo je postojano smanjivanje ruske vojske bez provociranja izravnog sukoba između Kremlja i NATO-a, istovremeno radeći na zadržavanju skeptičnih članova saveza. Ipak, Mađarska, Austrija i Hrvatska i dalje se prkosno protive slanju više vojne opreme, talijanska vladajuća desnica je duboko podijeljena, a bilo je i sporadičnih antiratnih demonstracija u Njemačkoj i Češkoj.
Završetak ukrajinskog rata na njegovu prvu godišnjicu nije na vidiku. Potraje li doista još dvije-tri godine, Ukrajina će biti razrušena zemlja, ekonomske posljedice nesagledivih razmjera osjetit će Rusija, ali i EU, a cijenu kompromisa životom će platiti još nekoliko stotina tisuća osoba.
wpDiscuz
