Godinama je Ukrajina tražila sigurno utočište pod kišobranom NATO-a. Godinama su iz Bruxellesa stizala uvjeravanja da “vrata ostaju otvorena”. I dok su vrata formalno bila odškrinuta, Ukrajina je ostala pred pragom, izložena vjetrovima rata, invazije i razaranja. Sada, nakon nepreglednih žrtava i milijuna prognanih, postavlja se ključno pitanje: je li NATO izdao Ukrajinu?
Neodlučnost s katastrofalnim posljedicama
Da je NATO jednoglasno primio Ukrajinu u članstvo prije izbijanja rata 2022. godine, svijet bi možda gledao sasvim drugačiju kartu Europe. Invazija Rusije, koja je opravdana upravo strahom od NATO-a na vlastitim granicama, bila bi spriječena samim postojanjem članka 5. NATO povelje – klauzule o kolektivnoj obrani. Umjesto toga, NATO je Ukrajinu ostavio na milost i nemilost agresoru, opravdavajući to “strateškom suzdržanošću”.
Ovaj “oprez” nije spriječio rat. Naprotiv, postao je suučesnik u tragediji Ukrajine. Jer dok su se u NATO-u prebrojavali glasovi i procjenjivali “geopolitički rizici”, Rusi su prebrojavali metke i mobilizirali vojsku. Je li NATO time poslao poruku da Ukrajina nije dovoljno vrijedna zaštite?
Ukrajina kao tampon zona
Kremlj nikada nije skrivao da mu je NATO na granicama neprihvatljiv. No, NATO je Ukrajinu ostavio upravo u toj ulozi – tampon zone između istoka i zapada. Umjesto da zaštiti narod koji se godinama borio za europske vrijednosti, savez se odlučio za političke kalkulacije. Ukrajina je postala simbolična žrtva, moneta za potkusurivanje u strateškoj igri koja se nije igrala na terenima Bruxellesa ili Washingtona, već u razorenim gradovima poput Mariupolja i Hersona.
Dok je NATO slao obećanja o budućem članstvu, Moskva je slala tenkove. Ukrajinski narod platio je cijenu te izdaje – izgubljeni životi, uništene obitelji i srušeni gradovi sada su neporecivi dokazi da diplomacija bez odlučnosti vodi samo u kaos.
Politička odluka koja nikada nije donesena
Predsjednik Zelenskij ovih dana jasno kaže: članstvo u NATO-u je politička odluka. I tu leži problem – politička volja NATO-a nikada nije bila u skladu s njegovim deklariranim vrijednostima. NATO, savez koji se zaklinje u obranu demokracije i slobode, ostavio je Ukrajinu nezaštićenom upravo u trenutku kada su te vrijednosti bile napadnute.
Je li razlog strah od Rusije? Ili jednostavno nedostatak volje da se poduzme nešto što bi moglo izazvati trenutne posljedice? NATO-ova suzdržanost pokazala se kao kolektivni moralni neuspjeh.
Je li prekasno za ispravljanje greške?
Danas, dok Zelenskij govori o članstvu u NATO-u kao o neophodnom uvjetu za budući mir, pitanje je jasno: hoće li NATO napokon prepoznati vlastitu odgovornost za sigurnost Ukrajine? Jer, ako se ova priča završi bez ukrajinskog članstva, NATO će zauvijek ostati simbol izdaje naroda koji je bio spreman stati na prvu liniju obrane europskih vrijednosti.
Za Ukrajinu, svaki dan oklijevanja donosi novu bol i patnju. Za NATO, svaka neodlučnost postaje još jedno poglavlje u priči o izdaji. Povijest će suditi, a pitanje ostaje: hoće li NATO biti savez obrane ili savez izgovora?
U svemu tome, ključno pitanje ostaje: zašto Ukrajinci još uvijek žele u savez koji ih je ostavio na cjedilu i pasivno promatrao njihovu agoniju? Zašto ne progledaju i ne prepoznaju da su NATO-ova obećanja bila prazna? I, još važnije, zašto ne privedu Zelenskog – čovjeka koji ih neumorno vodi prema ciljevima koji donose više razaranja nego sigurnosti?