Kada pogledamo izjavu Šefika Alića, predsjednika Skupštine Hercegovačko-neretvanske županije, koja Bošnjake stavlja u poziciju “vlasnika” Bosne i Hercegovine, dok Hrvate i Srbe tretira kao “neugodne podstanare”, prisiljeni smo postaviti jedno suštinsko pitanje: Kolika je cijena tog “podstanarstva” u BiH?
Za Hrvate u Federaciji BiH, cijena “najma” podstanarskog života u zajedničkom entitetu s Bošnjacima višestruka je i skupa. Politička ravnopravnost, koja je formalno zajamčena Daytonskim sporazumom, u praksi se često svodi na borbu za prepoznavanje njihovog političkog prava da sami biraju svoje predstavnike. Od nametanja predstavnika iz većinskog bošnjačkog naroda u Predsjedništvo BiH, preko nemogućnosti ostvarivanja ravnopravne političke zastupljenosti u domovima naroda, pa sve do ekonomskog zanemarivanja hrvatskih sredina, Hrvati u Federaciji BiH itekako osjećaju težinu tog “najma”. Njihova borba za izmjene izbornog zakona, koja traje godinama, samo je vrh sante leda kada je riječ o cijeni koju plaćaju kako bi ostali dio zajedničke države. Kao “cimeri” Bošnjacima, plaćaju gubitak političkog utjecaja, nemogućnost odlučivanja o vlastitoj sudbini, te stalnu potrebu za opravdavanjem svog postojanja u Federaciji.
S druge strane, Srbi u Republici Srpskoj plaćaju potpuno drugačiju cijenu, ali ona je jednako značajna. Njihov “objekt” je susjedni – RS, entitet u kojem su Srbi većina, a Bošnjaci i Hrvati često politički marginalizirani. Ipak, cijena podstanarstva u RS-u očituje se u međunarodnoj izolaciji i sankcijama koje dolaze zbog političkih poteza vodstva Republike Srpske, na čelu s Miloradom Dodikom. Srbi u RS-u plaćaju visoku cijenu zbog izolacionističkih politika, gdje ekonomski razvoj pati zbog političkih avantura koje RS guraju dalje od međunarodne zajednice.
Alićeva izjava stavlja Hrvate i Srbe u položaj građana drugog reda, što je apsurdno s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina ustavno definirana kao država tri konstitutivna naroda. Hrvati u Federaciji BiH, kao “cimeri” Bošnjacima, plaćaju cijenu ne samo u političkom, već i u kulturnom i ekonomskom smislu. Srbi u RS-u, iako u vlastitom entitetu, plaćaju cijenu političke izolacije i međunarodnih sankcija, što im onemogućava potpuni ekonomski i društveni razvoj.
Podstanarski odnosi u BiH, kako ih je definirao Alić, samo dodatno naglašavaju duboke podjele i izazove koje BiH suočava. I dok Bošnjaci sebe vide kao “vlasnike”, zaboravljaju da je država zajednički projekt svih triju naroda. Podstanarima, međutim, preostaje da se bore za svoje mjesto pod suncem, čak i kad im se kaže da su samo gosti u vlastitoj zemlji.
Ako bi se “podstanari” u Bosni i Hercegovini, Hrvati i Srbi, odlučili pobuniti protiv ovog simboličnog naplaćivanja “kirije” od strane bošnjačkog političkog establišmenta, mogli bi, sasvim opravdano, iskoristiti svoje demokratsko pravo na blokadu institucija države sve dok im se ne prizna pravo suvlasništva nad “objektom” zvanim Monty Dayton.
Takva blokada, s obzirom na ustavne mehanizme, bila bi potpuno legalna i legitimna, a mogla bi se pokazati ključnom za demokratizaciju zemlje. Jer, važno je da Bošnjaci shvate jednu stvar: oni nisu vlasnici Bosne i Hercegovine, niti će ikada biti. Sva tri konstitutivna naroda su vlasnici, a država je zajednički projekt. Nema naplaćivanja “kirije” Hrvatima ili Srbima – prava se dijele ravnopravno ili ih nema.
Povijest nas uči da su ovakve borbe za slobodu često rezultirale promjenama koje su oblikovale moderne demokracije. Sjetimo se, primjerice, Proljeća naroda 1848. godine, kada su narodi Europe ustali protiv monarhija i autokracija, tražeći prava, slobodu i ravnopravnost. U moderno doba, slični primjeri dolaze iz Baltika, gdje su zemlje poput Estonije, Latvije i Litve organizirale masovne nenasilne prosvjede, poznate kao Pješački lanac ili Baltijski put. Ove zemlje su blokirale svaki pokušaj centralizirane vlasti, tražeći pravo na slobodno samoopredjeljenje, što im je na kraju i omogućilo osamostaljenje od Sovjetskog Saveza.
U BiH, slične blokade bi mogle imati sličan učinak. Institucionalna blokada od strane hrvatskih i srpskih predstavnika, ukoliko bi bila demokratski organizirana, mogla bi prisiliti međunarodne aktere i političku elitu u Sarajevu da prepoznaju stvarnu volju građana i pravo na ravnopravnost. Bošnjačka elita bi konačno morala shvatiti da Hrvati i Srbi nisu podstanari u svojoj zemlji, već ravnopravni suvlasnici, s istim pravima i obavezama.
Ako povijest išta pokazuje, onda je to da se sloboda ne dobiva bez borbe. U BiH, “podstanari” bi mogli potaknuti novu eru demokratizacije, otvarajući put za istinsku ravnopravnost i suživot, gdje nitko nikome ne naplaćuje “kiriju”, već se zajednički radi na budućnosti države.