S danskoga prevela Đurđica Žlebačić – Sørensen

Hrvatsko filološko društvo, biblioteka Književna smotra i Disput, Zagreb, 2013.

Danska spisateljica Karen Blixen, rođena kao Christentze Dinesen, rođena je 1885. godine, a preminula 1962. U književnosti se javlja 30-ih godina dvadesetog stoljeća, i iako je svojim djelima ostavila značajan trag, koji, pokazuju to nova čitanja njenih proznih knjiga, niti danas, stotinjak ili nešto manje godina koliko ih dijeli od vremena njihova nastanka, nije izblijedio, postoji pomalo nepravedan način zaobilaženja ili zaborava njena imena u književnoj povijesti, u službenim književno povijesnim pregledima. Na taj problem kod nas je upozoravala prerano preminula prevoditeljica, književna povjesničarka i književnica Irena Lukšić, koja je razloge zaborava, prelaženja preko važnog umjetničkog djelovanja ove književnice realno iznalazila u činjenici da je Karen Blixen pisala na dva jezika – na engleskom i na danskom, koristeći pri tome i dva različita imena – knjige na engleskom potpisivala je sa Isak Dinesen, a djela na danskom svojim pravim imenom – Karen Blixen. Lukšić drži kako su engleski književni povjesničari vjerojatno pretpostavljali da će danska književna povijest uključiti Karen Blixen u svoje službene historiografske preglede, dok se sa danskim povjesničarima, moguće je, događalo isto, samo u obrnutom pravcu.

No sreća je – po ime i djelo ove spisateljice – da je ona bila dobro primljena u literarnim krugovima Amerike i Engleske, da se je angloamerička akademska kritika puno bavila njenim radovima, dakako, onima na engleskom jeziku, kao i da je Karen Blixen čak dva puta malo nedostajalo da za svoj rad bude nagrađena i Nobelovom nagradom.

Kada je riječ o danskom književnom kontekstu, ondje je dugi niz godina Karen Blixen bila nevidljiva i zbog drugačijih očekivanja što su ih imali tamošnja publika i književne elite. Godine prije Drugog svjetskog rata u prvi su plan izbacile socijalno angažiranu literaturu i „narodnjake“, koji su idealizirali seosku kulturu, a Karen Blixen se, sa svojim egzotičnim životnim pustolovinama koje su obilježile njenu literaturu, kao i sa snažnom osobnosti, nije uklapala u takav okvir. Tek će novi, poslijeratni naraštaj danskih pisaca imati srodnosti sa onim što je radila ova književnica, a šire, svjetsko prepoznavanje njenog rada dogodilo se je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je, prema njenom autobiografskom romanu „Moja Afrika“ američki redatelj Sydney Pollack snimio, godine 1985., istoimeni film, koji je, i zbog atraktivnih glumačkih podjela, ali i zbog svoje umjetničke kvalitete, osvojio brojne nagrade, među kojima čak i sedam Oscara…

Samo dvije godine kasnije, 1987., danski je redatelj Gabriel Axel snimio film prema drugom slavnom djelu ove spisateljice, „Babetina gozba“;
i ovaj je film jako dobro ocijenjen kod publike i kritike; tako da je filmski medij zapravo uvelike doprinio širem interesu čitalaca za djela ove spisateljice. A ona su obilježena specifičnim biografsko ispovijednim okvirom, činjenicom da je Karen Blixen značajan dio svoga života proživjela na farmi koju je njena obitelj kupila u Istočnoj Africi, u Keniji.

Udavši se za jednog danskog plemića, Karen Blixen, kao pripadnica visokog društva, došla je na afrički kontinent, i njene knjige prenose veoma upečatljivo to seriozno životno iskustvo, koje je – svjedoči to i knjiga pripovijesti „Sjaj u travi“, veoma temeljito proživljeno, obzirom da se je njen brak brzo raspao, odnosno da ona nije živjela u situaciji povlaštene supruge, već u ulozi vlasnice velike farme koja je bila osuđena boriti se za vlastiti opstanak, kao i opstanak ljudi sa kojima je dijelila život, i sa kojima se je njen život prožimao.

Njen pogled na afričko stanovništvo, koji je, kada su bijeli ljudi došljaci u Afriku u pitanju, često obilježen čak i nehotičnim „drugotnim“, nižim viđenjima crnoga čovjeka, zapravo u svojoj netipičnosti – u važnosti i u uvažavanju, u ravnopravnom odnosu spram afričkih ljudi sa kojima je dijelila život, nije samo unikatan, već njenim djelima daje jednu univerzalnu etičku crtu, koja mjeru ljudske uzajamnosti i povezanosti, ljudskoga razumijevanja – čak i onda, kada su u pitanju nepremostive povijesno kulturološke različitosti – kao što je upravo i bio slučaj određenih iskustava Karen Blixen sa narodom Afrike – izdiže kao sveobuhvatnu, onu koju čovjek ne bi smio previdjeti, čije prisustvo bi trebalo biti primarno unutar svakog ljudskog kontakta, i ne samo kada su u susretu različite civilizacije.

Susret sa novom, drugačijom kulturom Karen Blixen na jedan je način približio i književno stvaralačkom okviru kojega njene proze na jedan unutarnji način podrazumijevaju kao svoje polazište, a to je nenadana otvorenost za susret s nepoznatim u ljudskom postojanju, ne samo onim fizičke, materijalne prirode, već prije svega onim tajanstvenim segmentom koji je podloga i čimbenik svekolikih ljudskih događanja, sa mistikom i neraskidivom unutarnjom povezanosti događaja koji kroje čovjekovu dnevnu i vidljivu sudbinu, sa svijetom sjena – koji je uistinu i doslovno neuhvatljiv, no čije prisustvo čovjek osjeća, i kojemu se, ukoliko je njegov senzibilitet za intuitivno očitanje stvarnosti prijemčljiv, pokorava – kojega on osluškuje i prati.

Upravo je, dakle, u afričkom narodu, i njegovoj otvorenosti za magijsko, za rituale, u njegovoj čudesnoj povezanosti s prirodom i njenim impulsima, u poštovanju kojega taj čovjek ima za prirodne sile, i za cjelokupni živi – stvoreni svijet, ali i u surovosti koja se očituje kroz njegova shvaćanja i načine djelovanja kao vrlo često nešto prirodno i samorazumljivo, Karen Blixen kao autorica pronašla temeljne okosnice svoje spisateljske poetike, svoga jezičnoga stila i filozofije koja predmnijeva otvorenost i shvaćanje svijeta kao, prije svega, jedan veliki pokret i čulnost, jedno gibanje, sliku, zvuk, i ne samo pojavnost, već gibanje koje se odvija na razinama snova, duha, čuda, i koje vječito traje, iskazi kojega nemaju svojega zbiljskoga okončanja.

Mir i tajanstvenost leže ispod svih događanja koja opisuju i pripovijesti iz knjige „Sjene na travi“, a oni upravo proizlaze iz ovakve temeljne filozofije. Može se kazati da su ove pripovijesti (ima ih četiri) određena varijacija tema iz romana „Moja Afrika“, a sve su obilježene osjećanjem, shvaćanjem da stvarnost koju čovjek živi obilježava njena nedostupna, skrivena strana, koju pak književnost uspijeva oslikati, približiti, rastvoriti na jedan način – ona književnost koja svojom snagom i misaonom nepotkupljivosti uspije prodrijeti do takvih mjesta, a u takvim slučajevima uviđamo da imamo literaturu čije su teme neka vrst vječnih, biblijsko mitoloških varijacija, koje u sebi nose dodatne brojne književne asocijacije, na mnoga važna djela koja su obilježila svjetsku literaturu.

Tako prva pripovijest u ovoj knjizi, „Farah“, govori o njenom somalijskom slugi Farahu, kojega je doživljavala kao stražara pred svojim vratima prema vanjskom svijetu. Farah ju je dočekao kada je prvi puta, 1913. godine, stigla u Afriku, i osamnaest je godina nadgledao njenu kuću, konjušnicu, i brinuo se za njena logorovanja. No ne i samo to – sa njime je vodila svoje razgovore, raspravljali su o njenim planovima, sumnjama, razočaranjima, a na koncu, kada je morala odustati od farme u Africi i vratiti se u Europu, Farah ju je pratio sve do lučkoga grada Mombase.

Autorica promišlja o važnosti spoja suprotnosti, o važnosti odnosa gospodar sluga u čovjekovoj stvarnosti i u literaturi, zaključujući kako „može biti da je sluga često fascinantniji u tim parovima – ali kako za njega, tako i za njegovog gospodara važi da će boje izblijedeti, a zvuk ostati bez sjaja ako stoje svaki za sebe“.

Razlike među osobama ona vidi kao „preduvjete za istinsku cjelinu“. Među velikom galerijom značajnih povijesnih likova, sa slikarskih platana kakva čovjek može promatrati pri posjeti nekom muzeju, može se često uočiti i neki portret nepoznatog mladića, lice koje nema uokolo sebe značajnost povijesno društvene dimenzije, lice nepoznatog, za koje ne znamo što je bio, ali upravo to lice može ponekad najviše privući našu pažnju – ističe Blixen u ovoj pripovijesti.

Obično portreti takvih nepoznatih lica nose naziv „Portrait of a gentleman“. U tom smislu, ona kaže u ovoj pripovijesti, i ona je željela opisati Faraha, kao gentlemana, čovjeka koji u sebi nosi pojmove časti svoje okoline. Faraha je vidjela kao „muhamedanca aristokratskih stavova u kući europskog doseljenika“.

Čitalac ovdje dobiva jedan interesantan, kulturološki opis Somalijca Faraha, koji je također bio došljak u Keniji. Za Somalijce autorica napominje kako su im inteligencija i kultura bile daleko iznad onih samih domorodaca. Piše kako oni imaju arapsku krv, i da se za neke od njih drži kako su nasljednici proroka. Napominje kako imaju jako visoko mišljenje o sebi, i da su svi fanatični muhamedanci…

Obzirom da je još kao dijete bila upoznata sa islandskim sagama, u njoj se je stvorila neka vrst prirodne usporedbe likova iz islandskih saga i Somalijaca, a to je njeno zapažanje potvrdio i jedan profesor, dobar poznavatelj obaju kultura, koji Arape i Islanđane karakterizira riječju „afektirani“.

Mnoga razmišljanja u prozama ove spisateljice uključuju njene brojne i temeljite analize naroda, plemena i ljudi sa kojima se je susretala, afričkih domorodaca, i te analize nisu bile temeljene samo na njenim osobnim dojmovima, nego su proistjecale i kao plod diskusija i analiza što ih je vodila sa brojnim poznavateljima, religijskim misionarima i znanstvenicima koji su često bili predstavnici zapadnog akademskog svijeta, i dolazili su u Afriku zbog profesionalnih poriva, kao i posljedica čitanja brojne literature, kako samih klasičnih književnih djela, tako i onih antropoloških, povijesnih, kulturološko socioloških, ali i političkih. Stoga je njeno znanje, koje njen književni rukopis nedvojbeno reflektira, svakako utemeljeno, što njenom pismu daje ton respektabilnosti i autoriteta.

S druge strane, bila je upoznata i sa velikim religijskim knjigama, i sa knjigama muhamedanskog zakona, koje su joj pomogle u boljem razumijevanju svijeta u koji je dospjela. Ona o svojim shvaćanjima psihologije i života tih drugih ljudi kojima je bila okružena (a čiji je simbolički predstavnik bio Farah) isprepliće sa istovremenim analizama zapadnjačkog čovjeka, povijesti i kulture – neprestane paralele i suprotstavljanja, koje izvodi veoma trezveno i – čitatelj to uviđa, s osjećanjem nekoga tko istinski poznaje i jedan i drugi teren, daju njenom pismu jednu višu vrijednost, koju nije moguće tek tako dosegnuti, samim nizanjem impresija i anegdota, korištenjem talenta u čisto literarne svrhe.

Intelektualna komponenta stoga je također veoma važna za ove pripovijesti, i za rukopise Karen Blixen, čvrsto utemeljenje u naobrazbi, visoka načitanost, povjerenje u prosvjećenost koje ne služi u svrhe elitističkog izdvajanja iz mase, već koje je mudro utkano u prirodan život, poput nevidljivog materijala koji nema potrebu iskakati iz onoga što se zove „redovan tijek života“, što ga, dapače, također jednakopravno čini i sastavlja, jer služi boljemu razumijevanju, komunikaciji, uvažavanju, poštivanju, i ljubavi.

Pripovijest o slugi Farahu zaokružuje se velikim iskazima zahvalnosti i osjećanja duga što ga je autorica osjećala spram svojega sluge. Tako je i u ostale tri pripovijesti što ih donosi ova jedinstvena i prekrasna knjiga, koja čitaocu prenosi značajna autoričina iskustva iz njenog afričkog života, svojim jednostavnim, slikovitim, ali vrlo promišljenim stilom, koji je proizvod dubokih analiza i onog proživljenog, i kojega paralelno krase brojne asocijacije na važna djela ljudske kulture, naročito ona s područja književnosti i filozofije, – sve te pripovijesti predstavljaju, rečeno jezikom hrabre, neobično snažne Karen Blixen, „pakt između Europe i Afrike, uspostavljen u tinti i krvi.“

„Ne znamo hoće li ikada ponovno biti potpisan dokument te vrste“, zaključuje na koncu jedne od ovih pripovijesti autorica na čija se djela ne smije zaboraviti.

Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba