KAPLANIZACIJA: Fenomen kada dobri nacionalizam anektira antifašizam za vlastite ciljeve…

Može li se biti antifašist i mrziti Tita? O da. Itekako može. Može se čak biti i komunist i mrziti Tita. Neki koji su bili veći komunisti od njega završili su pod njegovom čizmom. Općenito kada govorimo o komunistima i antifašistima s naših prostora dajemo im stereotipizirane slike. Jednako kada govorimo o ustašama četnicima, domobranima, Orijuni itd.
Tako su četnici i ustaše u pravilu , debeli, zapušteni, prljavi i krvavih usta, dok su partizani mršavi, radišni i uredno potšišani. Partizani ne siluju i ne ubijaju civile, ne rade zločine. Biti partizan znači biti dobar. Nje bilo lošeg partizana. bili su dobri, vrlo dobri i odlični. Da se razumijemo nije ovo relativizacija ideologija, zna se kojoj ideologiji je služila ustaščad i samo netko lud bi pravdao tu ideju. Ovaj tekst se bavi isključivo dekonstrukcijom današnjeg bosanskog bismilah antifašizma.
Premda je često splet okolnosti određivao tko će s koje njive i kojeg sela u koju vojsku a ne ideologija tih ljudi , vjerovati da su svi iz grupe 1 anđeli a svi iz grupe 2 barbari naprosto je i matematički glupo vjerovanje. Zašto? Zato što se radi o praktički istim ljudima s istog podneblja. Tako tvrditi da jedni jesu radili zločine jer je to njihov primordijalni nagon a drugi da nisu, jer im opis ideologije to zabranjuje, također je potpuno glupo.
Postoje recimo dobri komunisti. To su oni koji su vjerovali u radnika, seljaka, čovjeka s jednim odijelom, vladavinu radničke klase i slobodu od diktatura, u humani karakter komunizma i nove države i vrlo rano se razočarali u njega kada su nakon 45-e shvatili kako isti taj komunizam gazi po ljudima ili pak dopušta bogaćenje jednakijih. Nema njih u javnom prostoru, izbrisani su iz kolektivnog sjećanja, poslani na otok, tek poneki od njih kao disident uspio je pobjeći i objaviti koju crtu o tome.
Komunizam u Jugoslaviji imao je tisuću lica, ovisno o mjestu, selu, gradu i vremenu Jugoslavije. Jugoslavija 50-ih nije isto što i Jugoslavija 70-ih. Oni koji danas brane Jugoslaviju u pravilu govore o Jugoslaviji 80-ih, onoj koja je poprilično demokratizirana no već se nalazi pred ekonomskih krahom. Jer se gradila na dug koji se nije vraćao.
U pravilu je komunizam nakon rata bio prepušten lokalnim šerifma na upravu. A kroz njih se stvarala slika nove države i novog vladara. Tako je Tito u jednom kraju bio velik čovjek koji oprašta i daje amnestiju pripadnicima poražene vojske a u drugom kraju ljuti dželat koji ubija preko noći.
Primjerice općina Kiseljak je nakon 2. svj. rata imala šefa narodnog komiteta izrazito humane i blage naravi. On je sa središnjicom partije u Sarajevu dogovorio amnestiju kiseljačkim pripadnicima poraženih vojski. U pravilu Bošnjacima i Hrvatima koji su bili u ustaškim postrojbama. Pardon, u pravilu samo Hrvatima koji su bili u ustaškim postrojbama jer je danas politički nekorektno reći da su i Bošnjaci bili u ustaškim postrojbama. Ispričavamo se na ovoj zločestoj rečenici.
Ljudi su se vratili kućama, neko vrijeme bili su na promatranju, u zamjenu za slobodu izrazili su lojalnost novonastaloj državi i nitko nije radio probleme.
Je li tako bilo i u drugim krajevima? Jok. Posušje. Šef narodnog komiteta je zloglasni Jozo Petric Rogić. Taj ubija po ćeifu. Susjeda, suborca, starce, tinejdžere. Jedan njegov potpis značio je sigurnu smrt. Kao bivši ustaša prvo je pomeno dojučerašnje kolege iz ustaških postrojbi kako ga ne bi otkucali a potom je krenuo u obračune ovisno o tome tko mu je pao na pamet tog dana. I tako je to bilo od kraja do kraja. Svetlana Broz naravno ovo negira dok nas suočava sa zločnima naših prošlosti, jok i one svoje, kućne, al to je tako bilo.
Premda navodno uređenja država, Jugoslavija je do 62-e godine bila poprilično živahna klaonica. Nešto manje se ubijalo u 70-ima. U pravilu se metak prebacio van države. Ljudi su nestajali preko noći. I taj dio povijesti također  dio ukupnog  Titovog amaneta. Tita promatrati isključivo kroz tvornice i svjetsku politiku, ignorirati živote preko kojih je gazio, naprosto je neodgovorno. I nimalo humanistički. Nestajali su civili. Ubijeno je na desetke Aleksandri Zec, onih koje nikada neće dobiti predstavu o sebi, niti se Frljići i Bojići nešto naročito bave njima, ubijane su  onako usput, i ostavljane su da trunu uz put, propucane su jer su bile kćerke svojih očeva. Ignorirati taj podatak, znači biti lažov i dehumaniziran. A dobar svećenik i dobar redatelj ne bi smjeli biti lažovi. Još manje dehumanizirani.
Dakle može se biti istinski  antifašist, istinski humanist, istinski ljevičar  i istinski  mrziti Tita. Ili pak ne može se biti humanist, istinski antifašist, ljevičar i voljeti Tita. Naprosto ne ide. Jer diktatura nema ništa s lijevom misli, slobodom, antifašizamom.  U kritici Tita stoga bi danas, u eri slobodne misli,  snažnija morala biti ljeva misao od desne, ako se ljevica smatra humanijom od desnice. Al teško ćemo to vidjeti. Jer je naša ljevica okupirana titoistima. Netko nam je ukrao pravo na pravu na istinsku ljevicu.
I to je samo u Jugoslaviji i u BIH. U svim postkomunističkim zemljama Istočnog bloka, komunizam je nešto prezreno i  odbačeno i resentimentizacija ili idealizacija tih režima naprosto ne ide. U tim zemljma predvodnici lustracije komunizma su i lijeve opcije. Samo kod nas tog ima. Veličanja režima smrti. I ljevice koja brani masovnog ubojicu. I nigdje više. Probajte u Albaniji braniti njihovog Tita, ili  u u Mađarskoj, Poljskoj, Rumuniji. Proglasit će vas ludim.
Prebacimo se na lokalno.  Onaj čovjek s vodopada Kravica koji ne voli Tita nije nužno ustaša. Iako možda u duši jest. No mi to ne znamo. Ali nužno ne mora biti. Teoretski može biti zakleti antifašist, ljevičar i humanist europske provinijencije.  Možda je profesor filozofije i humanizma, možda je etnolog, filolog, koji u nedostatku posla primoran raditi na ulazu na vodopad. Zašto ga je onda mlada “antifašistkinja” nazvala ustašom? Zato što ona nije antifašistkinja nego titoistkinja. Iz pozicije titoiste, onaj tko je protiv mene taj je jamačno ustaša.
Istinski antifašist odavno bi se morao odreći Tita jer antifašizam ne znači samo borbu protiv onovremenog fašizma, antifašizam je danas po definiciji neodvojiv od humanizma. Zauzeti poziciju antfašiste, okupirati je , kako bi drugog mogao optužiti da je fašist, znači imati moćno oružje u rukama. Oružje koje služi čemu? Eliminaciji onog drugog. Još uz parolu “smrt fašistima” kada neprijatelju oduzmeš svaki oblik humanosti ta borba može biti prilično efikasna.
Antifašizam je danas odlično oružje za eliminaciju neprijatelja. Ne postoji ured koji ti daje licencu antifašiste pa je antifašist onaj tko se prvi proglasi time. Svaki fašist, ili nacionalist, ili džihadist,  s malo pameti danas se može proglasiti antifašistom i krenuti u pohode upiranja prstom. Tko je sve za odstrel. A odstrel se danas ne radi metkom. Postoji mnogo bolje oružje. Zovu ih medijima.
Kaplanova SDA se u ratu nije kitila niti Titom niti antifašizmom. Makli su ime Velež svom voljenom klubu. Ukinuli imena ulica danim po partizanima u Mostaru. Monoetnicizirali su vojsku. Koja je klanjala i molila se jednom bogu jedne etničke skupine. Srbe i Hrvate nisu nazivali građanima nego ustašama i četnicima. Titoizacija bošnjačke politike i kopipejstanje ABIH na JNA nešto je što je propaganda uradila znatno nakon rata. Poprilično neprimjetno. Tako je desna borba jednog etničkog nacionalizma, preko noći postala lijeva borba antifašista okupljenih oko nekih novovremenih Josipa Brozovih. I to je otišlo tako daleko da Salmir Kaplan, nacionalist i nasilnik iz Stoca, koristi nekakav antifašistički praznik, za vlastiti facelifting. I u tome mu pomažu navodni antifašisti. Ako je Kaplan gazio po tuđem vratu kao antifašist, onda to nije nasilje nego antifašistička borba protiv fašizma. Al ako je to učinio kao član nacionalne stranke, to je već pozicija s koje se teško braniš. Najbolje bi bilo u to ime da SDA promijeni ime u Stranka demokratskih antifašista, pa će lomljenje vratova ići lakše. I teže će ih se procesuirati.
Kakvi su to antifašisti iz autobusa koji pomažu Kaplanu? Koliko košta rentanje jedne antifašističke gerijatrijske ekskurzje na jedan dan i 10 selfija s njima? Zar se njihovi ideali mogu kupiti turom autobusom po Hercegovini  i jedan  sendvič? Koja agencija u BIH renta antifašiste?  I mi bi to malo ovako nekim  vikendima. Bili bi recimo atrakcija na Ilijinom brdu ili na danima kosidbe na Kupresu.
Poskok.info