”Život leti kapetane, mladost biži, a na srcu friži…”, stihovi su pjesme koja mami suze iz očiju, beskonačnu tugu i osjećaj praznine, jer, njega više nema. A posvećena je upravo njemu, jednom, jedinstvenom, nikada zaboravljenom i neprežaljenom Kapetanu, Draženu. Velikom, najvećem. Dovoljno je samo reći – Dražen. I svi znaju tko je on.
Pa i kada samo kažete Dražen, oni stasiti moderni gladijatori u NBA ligi, od gotovo dva i pol metra mirno stanu i kimaju glavom u nevjerici, nema ga više, nema, bio je iz neke tamo male državice, u kojoj je bjesnio rat, ali bio je i njihov i naš, među najvećima koji su ikada stupili na to božansko prijestolje.
Saloon kao zagrebačka baza
Sjećam se, bio je koju godinu stariji od mene, upoznali smo se kao nešto stariji klinci, u tada kultnom Saloonu. Mjestu u koji je dolazio šminkerski Zagreb, pjevači, sportaši, manekenke, klub u kojem si morao biti ako si želio pripadati gradskoj urbanoj, onoj dotjeranoj ekipi. Bio je nevjerojatno skroman i pristojan, čak i povučen, a već velika zvijezda. Čak i tih, nenametljiv, sjedio je tamo za stolom u jednom kutu Saloona sa svojim dečkima, nije pio alkohol, nije pušio, sportaš u onom pravom smislu riječi, discipliniran. Rano je i odlazio iz Saloona, u vrijeme kada su ”prave face” tek dolazile na noćni provod. On je znao da ujutro ima trening, družio bi se malo s ljudima i onda otišao, nenametljivo kako je i došao u klub.
Razgovarali smo jednom prigodom, bio je jako drag i simpatičan, obrazovan, znao je puno i nije se s njim moralo pričati samo o sportu. Ostavio mi je dojam krasnog mladića, s vrlinom koju imaju samo oni najveći – skromnošću i gotovo neisticanju. Bili smo isti astrološki znak, šarmantne Vage, raspričali se o horoskopima. A zatim o Šibeniku, kojega sam voljela, jer mi je najbolja prijateljica Šibenka. A Dražen je patološki bio zaljubljen u svoj grad, čak je razmišljao i o napuštanju Amerike i vraćanju u svoj dom, koji ga je odgojio. I o tome je nešto kratko rekao te rane noći. No mene košarkaši baš i nisu zanimali, više sam voljela nogometne golmane, ali taj sam razgovor zapamtila. Samo jednom u životu; poslije bismo se sretali u Saloonu, smiješeći se kimnuli jedno drugome i nastavili provoditi večer svatko sa svojim društvom. Dražen nije morao tražiti djevojke – one su, doslovce, trčale za njim. A i nije bio od onih zavodnika, onako povučen, uglavnom s košarkom na umu.
Vjerojatno postoje oni trenuci u životu u kojima su se dogodili neki važni događaji, a svatko se od nas sjeća gdje se baš tada nalazio i kako je doživio tu situaciju. I ja se sjećam da sam strašnu vijest čula u autu, na radiju, bilo je vruće, a ja, onako nervozna i ljepljiva od sparine, udarila u plač. Od nemoći, bijesa, ljutnje… Zašto, Bože, zašto? Zašto si ga uzeo tako mladog, talentiranog i dobrog? Moraš li baš sve takve divne ljude uzeti sebi, biti sebičan, zašto? Koji imaš razlog što si uzeo tu sjajnu mladu dušu, ajde, reci, koji? Prekinuo zauvijek njegov uspon na vrh košarkaškog svijeta, a do svega je došao svojim talentom, trudom, marljivošću i strašnom srčanošću? Gdje je tu pravda, bjesnila sam u automobilu, a cijela je država nakon tragične vijesti zaplakala kao jedno srce.
Kao da je Draženovom pogibijom umro i naš Saloon, u kojem je već bilo naznaka skore propasti, teška su to vremena bila. Vrlo skoro, Saloon je doslovce propao, a sva su ona višegodišnja druženja u njemu ostala tek uspomene na neko sretno doba u kojem se pjevalo, plesalo, kupovalo u inozemstvu, jer kod nas je još bilo malo pravih modnih butika. Nije to bio žal za nekom bivšom državom, već za slobodom vremena u kojemu smo proveli lijepe dane.
I danas, kada je prošlo već 25 godina kako je Dražen napustio ovaj svijet tog kobnog 7. lipnja 1993. tamo na autocesti kod Denkendorfa u Njemačkoj, obuzela me tuga. Sjetila sam se kako sam čitala da su njegovi roditelji, Jole i Biserka, željeli da im sinovi postanu glazbenici, a ne sportaši. Tako je stariji sin Aleksandar učio svirati klavir, a mlađi Dražen predano je vježbao svirati na gitari. No prateći starijeg brata, koji se već kao 17-godišnjak otisnuo u Zagreb, ipak je gitaru te silne sate vježbanja uz partiture zamijenio košarkaškom loptom. Od trenutka kada je u petom razredu s navršenih deset godina života dobio svoju prvu košarkašku loptu, ona je za Dražena postala način života. Postao je zaljubljen u igru. ”Bilo mi je osam, možda devet godina kada sam s bratom išao na trening. Trčkarao sam za njim, nosio mu torbu, a u dvorani pucao na koš ako starijima nije trebalo više od polovice terena. Kad mi je dosadilo samo gledanje drugih, ne želeći zaostajati za Acom, počeo sam ozbiljno vježbati. Šibenik tada još nije ludovao za “basketom”. Brat je igrao u ligi, ja sam navršio tek deset, a košarkaši nisu bili ni blizu popularnosti čak ni nogometaša koji su igrali u drugoj ligi”, ispričao je jednom u razgovoru.
Driblanje oko klupa
Dražen bi nakon ranojutarnjih treninga u školskoj dvorani vježbao sa o starijim dječacima ispod improviziranog koša na garaži u Preradovićevoj ulici. Organiziranom košarkom počeo se baviti tek s 13 godina, nakon odlaska svog brata Ace u Zagreb, većinu bi treninga obavljao sam, prije početka nastave, oko sedam sati ujutro. I to zato jer mu je otac Jole zabranjivao da izostaje iz škole zbog ljubavi prema košarci. Školsku dvoranu najčešće bi mu otključavala dežurna čistačica, teta Ana, a nevjerojatnom nizu ponavljanja zahtjevnih vježbi s loptom svjedočio je i školski domar Jakov Ivas. Driblao je oko stolaca: ”Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li u šest ili sedam. U dvorani bismo bili samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki put nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio”, objasnio je Dražen.
”Bio je poput kompjutora. Iste pogreške nikad nije ponavljao. Također, bio je nevjerojatno pragmatičan; što mi treba, to uzimam, što mi ne treba, to odbacujem”, sjeća se Faruk Kulenović, trener s kojim je Dražen te 1982. zaigrao svoj prvi europski klupski finale (Kup Radivoja Koraća). Iako je već bio mladi as zbog kojeg se za Baldekin u Šibeniku tražila ulaznica više, morao je uložiti dodatni napor kako bi šutersku tehniku doveo do savršenstva. Dražen je 1979. odjenuo dres seniorskog sastava s brojem 4 te zaigrao uz bok sa Zoranom Slavnićem, ondašnjim asom jugoslavenske košarke. Samo dva mjeseca nakon što je napunio 15 godina, 29. prosinca, protiv OKK Beograda postigao je prve koševe u saveznoj ligi. Tadašnji Šibenkin razigravač Zoran Slavnić prisjeća se tih trenutaka koji su pomogli mladom igraču da stekne dodatno samopouzdanje i hrabrost na putu prema blistavoj budućnosti: ”Dražen je bio nevjerojatan, kao riba u vodi. Kakva trema! Još te prve godine, kao klinac s 14,5 godina, stalno je gledao samo u mene kada ću ga ubaciti, hajde da igramo zajedno i tako dalje… Vrcao je, taj pogled, želja… Imao je toliko želje da uspije tako da nije imao ni vremena misliti o tremi”.
Slavnićev doprinos za svoj uzlet nije zaboravljao spomenuti ni Dražen: ”Moka mi je dvije godine posvećivao naročitu pozornost. Slavnić i Vezović, uvjeren sam jedan od naših najboljih trenera za individualce – nesumnjivo su znatno ubrzali moj košarkaški rast. Moki sam se svidio. Odmah me uzeo pod svoje i sa samo 15 godina gurnuo me u momčad koja je tek ušla u probrano društvo. Vezović je sa mnom neumorno radio, a Slavnić, kad god je imao vremena, pokazivao mi je tajne driblinga: kako se postavljati, kojom nogom ići naprijed, kojom natrag, učio me da pri driblanju protivničkom, obrambenom igraču gledam u noge… Već sam stasao jer sam rano dobio priliku. Mladima bi valjalo vjerovati, dati im priliku”.
Prkosan i ponosan
Utakmica koja će zauvijek obilježiti Draženovu karijeru u narančastom dresu Šibenke odigrana je u subotu 9. travnja 1983. U majstorici finalne serije Prvenstva Jugoslavije 1982./1983. Šibenka je na Baldekinu bila domaćin Bosni iz Sarajeva. U završnici utakmice u kojoj je Dražen postigao čak 40 bodova, Dražen se u posljednjoj sekundi susreta, pri izjednačenom rezultatu, digao na šut. Sudac Ilija Matijević oglasio se nakon isteka vremena. Dosudio je osobnu pogrešku igraču Bosne Sabitu Hadžiću. Prema kazivanju Mikuličina, igrači Bosne u tim trenucima nisu napali suca Matijevića, nego svojeg suigrača Hadžića. Također, Mikuličin svjedoči da je drugi sudac Petrović, na tihu inicijativu predsjednika KSJ Vasila Turpukovskog, nagovarao Dražena da promaši drugo slobodno bacanje kako bi utakmica ušla u produžetak. Isto je prema svojem kasnijem priznanju učinio i trener Šibenke Vlado Đurović: ”Prije izvođenja tih bacanja rekao sam Draženu: ‘Dovoljno je jedno, imamo produžetak’, zato što sam ja u sebi osjećao da će biti problema vezanih za tu utakmicu. S jednim bacanjem mi bismo igrali produžetak i nitko ništa ne bi rekao. Tada se digla cijela Jugoslavija protiv nas. Međutim, Dražen mi je rekao: ‘Koje jedno, oba ubacujem!’ I otišao je i ubacio oba. Nije priznavao nikakve pritiske, bio je prkosan i ponosan. Tim je potezom pokazao inat prema onima koji su igrali zakulisne igre u jugoslavenskoj košarci te je na veliku radost svih svojih sugrađana pogodivši oba slobodna bacanja Šibenku odveo do pobjede 83:82. Nažalost, Šibenki je ta pobjeda oduzeta za zelenim stolom jer ponosni Šibenčani nisu htjeli ići u Novi Sad, igrati ponovljenu utakmicu”.
Kako je govorio Mirko Novosel, presudni trenuci u “borbi za Dražena” zbili su se krajem travnja i početkom svibnja 1984. Tada je, naime, Cibona, Nakićevim horokom u posljednjoj sekundi finala pobijedila Crvenu zvezdu iz Beograda te postala prvakom Jugoslavije. Samim time postala je predstavnik SFRJ u Kupu europskih prvaka. U Ciboninim redovima sve je zapaženiju ulogu igrao Draženov brat Aleksandar. Te su dvije činjenice bile presudne za Draženovu odluku da se iz rodnog Šibenika preseli u Zagreb, a ne u Beograd ili Sarajevo, kamo su ga također zvali. Opcija studiranja na Pravnom fakultetu, koji je upisao godinu dana ranije, prije potpisa za Cibonu (1983.) te igranja košarke u redovima zagrebačkog kluba nudila je ostvarenje Draženovih tadašnjih snova. O tome priča i profesor Dragan Milanović, njegov prvi osobni kondicijski trener: ”Dražen je bio igrač koji je tijekom cijele karijere težio višoj razini natjecanja. Zagreb ga je ipak na neki način fascinirao. Odlazio je i u popularnu diskoteku Saloon, gdje su počele i neke njegove veze s djevojkama. Znao je uvijek granicu…’.
Odlazak na košarkaški Olimp, NBA
Unatoč snažnom naporu da zadrži Dražena u svojim redovima, Šibenka nije uspjela. Baš te 1984. dogodit će se promjena u pravilima koja će zauvijek promijeniti način igranja košarke. Uvedena je trica. Toga se prisjetio Mirko Novosel, trener s kojim će Dražen već 1985. odvesti Cibonu na krov Europe: ”Nije nas to iznenadilo. Bilo je samo pitanje vremena kada će se to prebaciti iz NBA iako je linija postavljena bliže, na 6,25 metara. Mi smo se praktički spremali na to, tako da smo mi stalno trenirali šut s distance. Kada je pravilo stupilo na snagu, mi smo bili maksimalno spremni za to, a drugi o tome nisu razmišljali. Nikad neću zaboraviti utakmicu protiv Partizana, koju je s njihove klupe, uz trenera Slavnića, vodio Kićanović i kada smo iz prvih osam napada postigli svih osam trica, a rezultat u četvrtoj minuti bio je 24:5! Svi su starteri osim Knege zabili tricu. Šuterska pripetavanja Dalekometna preciznost postala je Cibonin zaštitni znak na kojem je gradila svoju europsku supremaciju. Momčad je bila okupljena oko Dražena kao nositelja igre, ali svi igrači sastava bez stranaca, pa čak i igrači unutarnje linije, bili su izuzetno uspješni u pogađanju otvorenih šutova”, prisjetit će se Novosel.
Šibenka, Cibona i New Jersey Nets prve su asocijacije na karijeru košarkaškog Mozarta. No između Cibone i odlaska u NBA, najprije u redove Portland Traiblazersa, Dražen je odigrao jednu, ali itekako vrijednu sezonu u dresu velikog Real Madrida. Samo ta jedna sezona bila je dovoljna da postane legenda Kraljevskog kluba. Tako se sada, povodom 25. obljetnice tragične pogibije, Real Madrid na svojoj službenoj stranici prisjetio igrača koji im je u jedinoj sezoni donio dva trofeja: Kup kralja i tadašnji FIBA-in Saporta kup. Dražen je u finalu tog natjecanja Snaidero Caserti ubacio čak 62 koša.
”Imao sam osjećaj da igram s nekim s kim ćemo pobijediti jer ćemo mu dodati loptu i on će uvijek zabiti”, prisjeća se njegov prijatelj i suigrač iz madridskih dana Quique Villalobos.
A Dražen je u Real stigao kao njihov veliki rival: 1985. ih je pobijedio u finalu Kupa europskih prvaka, a još ih je jednom izbacio iz natjecanja. Tako je poznati ”trash-talker” i najbolji šuter svih vremena Reggie Miller jednom prilikom odao počast šuterskim, ali i provokatorskim vještinama Dražena Petrovića, rekavši da je on jedini bolji od njega te da mu se znao ”uvući pod kožu” svojim provokacijama na raznim jezicima. Te je vještine pokazivao i u Europi, a zanimljiva je bila reakcija igrača Reala kada su saznali da im njihov ”neprijatelj” postaje suigrač. ”Kad smo ga potpisali, pitali smo igrače Reala što misle o njemu. ‘Provokator, gad’, rekli su. Onda su čuli da dolazi kod njih i dodali: ‘Uvijek ga je bolje imati u svojoj momčadi nego kao protivnika”’, rekao je Lolo Sainz, tadašnji trener Reala, koji se prisjetio i kako su navijači dočekali igrača koji ih je ranije redovito uništavao. ”Mislio sam da će već u prvoj utakmici nakon pet minuta zvižduke publike zamijeniti aplauzi, ali prevario sam se. To se dogodilo već nakon tri minute”, rekao je.
Dražen je tako u prvoj utakmici od omražene ličnosti među navijačima Reala postao njihov idol, a njegove se majstorije i danas pamte. A to mogu samo najveći, sve manje od toga je uvredljivo.
I zato, počivaj mirno, Mozarte. Dok je košarke i svijeta, tvoja će glazba svirati, a o njoj će učiti generacije i generacije onih koji sanjaju da će jednom netko tako spominjati i njihovo ime. Bio si doista najveći. Sportaš, čovjek, ljudina. Mirna, blaga, ali sramežljiva ljudina od 196 centimetara visine i srca velikoga kao Svemir.
Direktno.hr
wpDiscuz