Sutra, kad povijest bude čitala o ovom trenutku, neće spominjati imena poput Dragan Šumanović ili Dragan Perić. Za njih će ti momci biti samo “dvojica hrvatskih vitezova”, ali mi koji stojimo na vjetrovitim ulicama Tomislavgrada znamo da je povijest krhka i da se ne ispisuje samo perom, već krvlju. Zamisli! Dva Dragana, dva oklopna srca, dva tenkista koja su se zaklela ne pustiti hrvatsku zemlju iz šaka. Mrkonjić Grad, 10. listopada 1995., posljednja vojna operacija. “Južni potez”, tako su je zvali – kao da je to bila neka šahovska partija, a ne krvava realnost u kojoj je život uvijek onaj koji biva žrtvovan za šahovsku ploču što se zove sloboda.
Njihova smrt nije bila tiha, kao što to nije ni ova izložba – fotografije koje stoje kao svjedoci vremena kad se domovina branila šutnjom i pucanjem. Njihova imena su ispisana na vijencima koji leže na grobljima Mandina Sela i Eminova Sela, dok se na terenu, na turniru koji nosi njihovo ime, potežu nogometne lopte umjesto tenkovskih granata. Ali znaš, ta lopta, u svojim kružnim putanjama, nosi sa sobom više povijesti nego sve knjige koje će pisati o ratu.
Mijo Šteko, ratni zapovjednik, uzdiše dok govori o mladima, o budućim generacijama koje neće ni znati kako su te godine izgledale. Oni će gledati te fotografije kao slike iz nekog filma, neće čuti taj tihi šapat koji im govori: “Ovo je vaša povijest.” Načelnik Ivan Buntić otvara izložbu, a onih nekoliko preostalih vitezova, koji su nekad zajedno s Dragama pili kavu prije odlaska na bojište, još uvijek drže glave visoko. Jer nisu samo Dragani oni koji su pali – pada cijela generacija ratnika, tiho, u sjećanju, u tihom grmljavini svake obljetnice.
Ova je priča o njima, o junacima koji su znali da sloboda nije riječ iz ustava, nego krv koja je zalijevala svaku travku ove zemlje. Obojica Dragana sada počivaju ispod neba koje su branili, dok mi, smrtnici, hodamo dalje s njihovim imenima ispisanim u zvijezdama.