U zemlji u kojoj ne žive građani već porezni obveznici za očekivati bi bilo kada bi upravo taj porezni demon iz svakog platiše znao gdje mu odlazi „djelić“ mukotrpno zarađenog iznosa njegove plaće. Ivan – Goran Vitez, prosječni redatelj, kao i Zoran Lazić, ispodprosječni filmski scenarist u takvoj zemlji bi nekomu, nekada i negdje odgovarali za profesionalnu pronevjeru našeg novca ili ga u idealnim uvjetima ne bi ni dobili. Hrvatski audiovizualni centar, inače javni servis, spomenuti dvojac nagradio je s više od 4 milijuna kuna kako bi u koprodukciji s HRT-om na devastiranu postmodernističku kinematografsku scenu u Hrvatskoj ubrizgali „prvu partizansku komediju“ koja je ujedno i „najiščekivaniji film“ jedne otužne godine.
________ Piše: Marijan Knezović l knezevina.net
Narodni heroj Ljiljan Vidić postao je film pretpostavljen razumu, film koji zbog svoje tobožnje superiornosti ne smije biti kritiziran jer onaj koji ga kritizira ne razumije hrvatske društvene i političke provokacije. Iako je Vitez redatelj, Ljiljan Vidić je postao iščekivani lik zahvaljujući zakulisnoj režiji HRT-a i Jutarnjeg lista, dva izuzetno profesionalna medija koji su na pijedestal nedodirljivog filmskog postignuća postavili vjerojatno najtruliji, najpasivniji i unatoč pretenziji da postane komedija, najžalosniji hrvatski film suvremene kinematografije. Partizani, ustaše i četnici, trojac kojeg su koristili gotovo svi balkanski redatelji ovaj put nažalost nije ni konzumiran ni u duhovitoj, a kamoli kontroverznoj dozi. Kada se već radi, film po uhodanoj i gotovo sigurnoj matrici ironiziranja mogao bi uistinu zaživjeti na temeljima zaraćenih frakcija iz Drugog svjetskog rata. To se nije dogodilo, a zašto je tomu tako nije nam odgovorio nitko, jer na kraju krajeva nitko u kaosu ne može biti odgovoran za neuspjeh ili bolje rečeno umjetnički krah.
U redu, živimo u državi u kojoj je normalno da država ima svoje prste u svim sferama društva. No, ne bi li onda bilo logično da država nešto traži zauzvrat kao što poslodavci inače traže od svojih radnika? Barem konzistentnost ili minorni dio edukativne note? Po čemu su to partizani zadužili hrvatske ideale više od jednog Antuna Branka Šimića ili njegovog prezimenjaka Andrijice, zašto je Broj 55 jedini respektabilan igrani film na temu Domovinskog rata? Zašto Siniša Glavašević i njegova životna priča ne bi bila utjelovljena u sjajnom ne dokumentarnom, već igranom filmu? Ili recimo zašto kina ne bi pljeskala Marku Maruliću, Nikoli Tesli, bl. Alojziju Stepincu ili Ivanu Meštroviću umjesto fiktivnom seoskom pjesniku koji tendeciozno želi postati pripadnik partizanske vojske kojoj se tepa kako je “narodnooslobodilačka?” Zato što smo ugušili kadrove koji bi dosljedno sudjelovali u kreiranju pozitivnog javnog mnijenja pozitivno se koristeći nekima od najvećih hrvatskih velikana. To izvrsno rade Talijani, Francuzi, Južnokorejci i nadasve Amerikanci. Mi smo se odlučili, umjesto na njih, ugledati i asimilirati među propale bosanskohercegovačke, srpske, albanske ili kosovske aspiracije. Nemoguće je da među Hrvatima ne postoje duhoviti, a sposobni redatelji koji bi od nečega što je zamišljeno kao komedija napravili komediju, a ne mršavu i nimalo smiješnu tragediju.
U filmu koji traje 110 minuta predugo, navodno kontroverzni Vitez i Lazić kontroverznost mogu samo priželjkivati ili primjese iste pronaći u kritici nekog odveć nepismenog kritičara koji se želi dodvoriti proreklamiranom dvojcu u zamjenu za poziv na neki krema filmski domjenak. Pokušaji relativizacije svećenika i tisuću puta preslušane dosjetke, nasilno povezivanje Hitlera s homoseksualizmom i korištenje vulgarizama kada god pomanjka inspiracije za iole smiješnom scenom i nije previše originalno, osebujno, a pogotovo nije kontroverzno ni isuviše upečatljivo. Vjerujem kako ni okrutni Joseph Goebbels ne bi bio ljut da je film snimljen za vrijeme nacizma jer ga on, kao ni bilo tko, ne bi mogao shvatiti ozbiljnije od reklame za kozmetički preparat. Film koji je začudo produkcijski izvrsno, čak i maestralno odrađen, film u kojemu glumci i više nego pristojno obavljaju svoje zadatke i film u koji je uloženo malo bogatstvo poreznih obveznika mogao je i morao više. Scenarist i redatelj nažalost za to nemaju kapaciteta, a oni koji raspolažu novcem za to nemaju sluha već dvadeset godina. Nemamo razloga vjerovati kako će se u iduća dva desetljeća išta promijeniti.
Film je vjerojatno zanimljiv Anti Tomiću i ostatku zakržljale ahumoristične filharmonije kojoj je i u 2016. smiješno kada žena iz nekog hrvatskog sela, takozvane „zabiti“, kreira ili ponovi neku prostu, seljačku ili autohtono nimalo smiješnu frazu ili psovku, pogotovo ako je ona prostitutka i njezine skakutave dojke i jeftini halteri zabavljaju elitnu publiku. Recept za katastrofu rijetko se mijenja. Ismijavanje sela na primitivan i nimalo intelektualan način kao da je nepisana obveza svih posrnulih umjetnika.
Miloš je s Ćipom uspio, uspio je i Raos stariji sa svojim Matanom i Kikašom, ali fotokopiranjem tuđe genijalnosti nikada ne dobijemo dostojnu kopiju nego neprecizno precrtavanje. Živimo, financiramo i što je začuđujuće s vremena na vrijeme se divimo osobama kojima je potenciranje Pavelićeve siromašne spisateljske karijere vrhunac provokacije. Provokacija koja penetrira u ništavilo ipak samo nastavlja trend hrvatskog prosvjećenog filma, onoga u kojemu napokon nema cenzure ali autocenzura postaje kinematografski Opus Dei uz obavezan dodatak hrabre i neustrašive borbe protiv podjela.
Borba protiv svih fašizama, generiranog ustaštva i genetski modificiranog ”antifašizma” u glavama hrvatskih Jasona Friedberga i Aarona Seltzera postiže se upravo potenciranjem takvog javnog mnijenja. Kada nekom redatelju smeta što se u Hrvatskoj još govori o ustašama i partizanima i želi da to prestane, on jednostavno snimi još jedan film s crnim i smeđim odorama jer eto, upravo snimanje filmova o primjerice fašizmu kao produkt će imati reducirane javne izljeve s temom Drugog svjetskog rata. Za kvalitetnu dramu ili triler očito nismo dovoljno zreli. Zapravo, nismo zreli uopće. Pod redateljskom palicom financiranom privatnim kapitalom to bi svakako bilo probavljivo, no takva igra u kojoj profitira tek jedna uska kasta ne bi smijelo biti rezervirana za široke mase kao što je hrvatska radna snaga, takozvani građani. Nemam ništa protiv ismijavanja režima, sarkazam i provokacija su uvijek bili elementi kritičke svijesti i slažem se da treba ironizirati i nelogične i sramne pojave u NDH. No žalosno je to što postoji tisuće napaljenih umjetnika koji pljuju i ismijavaju NDH te rade “komedije” koje se na to osvrću. Zar ne bi odlična komedija mogla biti snimljena i kada bi uzeli matricu po kojoj mladi intelektualac završava na Golom otoku jer je u nekoj od jugoslavenskih birtija ispričao vic o Josipu Brozu Titu? Ovako imamo umjetnike koji se pretvaraju da ne vole voće, ali od voća kritiziraju samo jabuke dok na sve ostalo zaborave. To nije dosljednost i to nije ono što treba biti financirano našim milijunima.
Žalosno je što nekoć prepoznati hrvatski film danas biva nadmašen i od strane bugarskih, moldavskih i nerijetko pakistanskih filmskih eksperimenata. Vitezov film u pokušaju, onaj kojem će se generacija suvremenih platiša možda i zasmijati, a buduća generacija platiša za njega neće ni čuti, pandan je kaosu u hrvatskom društvu. Društvu u kojem se sposobnost kažnjava svakojakim regulacijama, a nesposobnost stimulira tuđim milijunima kojima se mora smijati, pljeskati i diviti pa i onda kada je rezultat očajan.
No, ovakvim filmovima uistinu treba i zapljeskati. Odličan su pokazatelj koliko smo, htjeli to sebi priznati ili ne, kao nacija ili barem kao generacija – nesposobni. Ili su nesposobni oni koji bi trebali biti sposobni, što opet našu nesposobnost nimalo ne umanjuje već proporcionalno uvećava. Hrvatska filmska scena i dalje je europsko ruglo, a hrvatska filmska kritika i dalje će hranu nalaziti u stranim filmovima koji su neke od scena snimili i u Lijepoj Našoj. Gospodarstvo nam živi od turista, a od turista promatrača i turista redatelja nam živi i tračak kinematografskog plamena koji tinja već desetljećima uz loše ili lošije pokušaje audiovizualnog rasplamsavanja uz pomoć kerozinskih kuna.
Primitivni, napuhani, precijenjeni i ekstremno neduhoviti filmovi s kojima smo zadovoljni i dalje će nas zadržavati ukopane pod svodom nemogućeg ili barem trenutno neostvarivog. Nadam se kako će Narodni heroj Ljiljan Vidić umjesto komedije biti prepoznat kao dostojan nadgrobni spomenik svim propalim filmskim igrarijama nastalim u pamfletu hrvatske elitističke spoznaje. Ako nam je kritika i dalje u ekstazi kada god neki redatelj relativizira svećenike, ustaše, partizane ili Bosance onda smo itekako mrtvi.
Ne moramo, a možemo tražiti ponavljanje Breze ili Glembajevih, ali onaj tko ni s milijunima ne može napraviti društveno vrijedan i kontekstualno pogođen film ne bi trebao uživati bianco potporu velikograđanske elite, pa ni seljaka kojima se konstantno neuspjelo ruga i na njihovom tobožnjem primitivizmu egzistira. Takav redatelj koji se ruga čak i vrsnom Tarantinu riječima: „Kad ne znaju što će, vrsni umjetnici pokažu gaće. To je linija manjeg otpora“ vjerojatno zaboravlja kako je pokazivanje gaća odlika upravo njegovog filma za kojeg tvrdi da je brz i krcat informacijama (?). ”Smrt fašizmu, sloboda informacijama!” vjerojatno je slogan kojeg se, kao pijani plota, drže.
Stranac, primjerice visoko obrazovani Amerikanac koji bi pogledao „budući klasik“ iz režije pikara u pokušaju, gospodina Viteza, vjerojatno bi pomislio kako u Hrvatskoj žive primitivni, neduhoviti, nepismeni i morbidni likovi. Kada bi saznao da je film financiran novcem svih građana, tih eventualnih nepismenih likova, vjerojatno bi u to postao još sigurniji, iako bi bio daleko od istine ali ipak blizu trenutačnog kaosa. Kada bi taj Amerikanac čuo izjavu redatelja Viteza u jednoj nedjeljnoj emisiji, onu u kojoj Vitez tvrdi kako bi hrvatski premijer morao bolje znati hrvatski, vjerojatno bi konstatirao kako bi i Vitez kao redatelj morao bolje znati što je dobar, što loš, a što mizeran film. Kada bi neki starogrčki filozof nakratko zaživio, gotovo sigurno bi zaključio da ipak svatko dobije ono što zaslužuje. Nadam se, za dobro svih, kako remake ovakve redateljske salate nećemo nikada zaslužiti, vidjeti i ne daj Bože – opet platiti.
wpDiscuz