KADA DIJETE POSTANE ORUŽJE: Kako su europske konvencije postale zaklonište pedofilije

U zemlji gdje vladaju zakoni, čovjek bi pomislio da roditelj ima pravo na dijete. Pravo da ga odgoji, zaštiti, vodi kroz život. U stvarnosti — pogotovo ako se to dijete nađe unutar europskih granica — roditelj nema nikakvo pravo. Ima samo odgovornost. A kad stvari krenu po zlu, sustav nije tu da pomogne, već da ga smijeni. S privilegijom rođenja — dolazi presuda roditeljstva.

Ova priča počinje s jednom hrvatskom obitelji, s djevojčicom rođenom u Njemačkoj. Sve je bilo kako treba – škola, prijatelji, obiteljski ručkovi. Sve dok nije došao pametni telefon. I internet. I algoritam koji zna što dijete voli prije nego što to zna ono samo.

Dijete je, kažu, počelo popuštati u školi. Gubilo interes za društvo. Zakopalo se u ekran. I jednog dana — odlučilo da više nije ono što je bilo. Prešlo je na islam. Počelo se dopisivati s “dečkom” iz Palestine. Oprostite — s muškarcem iz Palestine. Jer nije dijete tražilo dječaka – već je djevojčicu tražio netko tko zna jako dobro što traži.

Roditelji reagiraju. Oduzimaju telefon. Prvi grijeh.

Dijete prijavljuje roditelje. Kaže da ne smije imati dečka. S trinaest. Centar se uključuje. Drugi grijeh.

I tu počinje raspad.

Ona više nije njihovo dijete. Ona je sad “nositeljica prava”. Maloljetna, ali zakonski zaštićena. Ne dovoljno stara da se uda, ali dovoljno moćna da sudjeluje u konstrukciji slučaja protiv vlastite obitelji. Jer ako si roditelj, tvoja je riječ automatski manje vrijedna. Tvoja emocija – neprihvatljiva. Tvoje brige – potencijalni dokaz zlostavljanja.

U međuvremenu, ona odlazi u Hrvatsku. Nastavlja školovanje. Psihološka pomoć, pokušaj oporavka. Djeluje. Do trenutka kad je netko novi, ovaj put iz Njemačke, pronađe. Opet odrasli muškarac. Opet noćni razgovori. Opet manipulacija. Samo što ovaj ide korak dalje – traži gole fotografije. Savjetuje bijeg. Poučava kako optužiti roditelje. I uspijeva.

Djevojčica bježi. Dolazi u centar. Kaže da ju tuku. I nestaje. Pod zaštitom njemačke države.

Roditelji se sada bore s dvije države. Hrvatska ih ignorira. Njemačka ih ignorira. Dijete je starije od 16 godina. Haška konvencija ne vrijedi. Ona je, kažu, “odlučila”. Jer u Europi, ako si žensko dijete, tvoj problem nije što te netko lovi – nego što te roditelj ne razumije.

I sad pitanje za sve vas. Što se događa kad zakoni koje smo pisali za zaštitu djece postanu zakoni koji štite one koji ih love?

Kad “najbolji interes djeteta” postane alat za odvlačenje djeteta iz obitelji – ne zbog zlostavljanja, već zbog ideološke ili seksualne eksploatacije?

Kad institucije vjeruju svemu što dijete kaže, ali ignoriraju sve što roditelj zna?

Ovaj sustav, dragi moji, ne štiti djecu. On ih prisvaja. Ne pazi na njih – već ih otima. A sve pod krinkom prava, humanizma i zaštite.

Roditelji ne žele kontrolirati djecu. Oni ih žele zaštititi. A kad im sustav oduzme to pravo, kad ih stave u istu ladicu kao zlostavljače, kad u 13-godišnjoj curici ne vide dijete, nego građanku – onda smo, braćo i sestre, potpisali poraz.

Zato ovo nije priča o jednoj obitelji. Ovo je upozorenje. Jer ako dijete možeš izgubiti zbog lažne poruke na WhatsAppu – sutra to može biti tvoje dijete. Tvoja sestra. Tvoj sin.

A kad to shvatiš – bit će kasno.

I nitko ti neće reći “oprosti”. Jer u sustavu koji ne priznaje roditeljstvo, nema ni oprosta.

Samo protokol.

I udaljavanje.