Zamislite ovo: imate tipa koji vam je 20 godina rušio kuću, izbacio vam rodbinu iz stanova, zabranio vam da birate svog domara, naredio vam tko će vam kuvati, a tko vam čistiti stubište, i svaki put kad ste pitali „po kojem zakonu?“ – on bi pokazao na nebo i rekao: „po Bonskom.“
I onda jednog dana, taj isti tip – nekad lord, danas poljoprivrednik iz Frankonije – ostane bez podrške. Rusi ga ne priznaju, Srbi ga bojkotiraju, Bošnjaci mu se više ne javljaju na telefon jer nije dovoljno strog prem srpskom ignore. I baš kad je mislio da će se povući u neku tirolsku kolibu i pisati memoare o neuspjelim kolonijama – eto Hrvata!
„Mi ga priznamo!“ – kliknuše jednoglasno. „Nama je Visoki super! Samo da Dodika uhapsi i vrati nam Izborni!“
Jer kad te dvadeset godina tuku – logično je da, čim dođe prilika, staneš uz batinaša.
Možda sad krene da bije druge. Možda se umorio od tebe. Možda te, s vremenom, čak i pohvali. Kaže: „ti si imao najljepši kmek među tlačenima“.
To se, u političkom riječniku, zove sindrom bonskog Stockholma. OHR te gazi, a ti se zaljubiš u njegovu čizmu.
Da stvar bude bolja – Hrvati su pravno pismen narod. Oni znaju da Visoki predstavnik ne postoji u Ustavu BiH. Znaju da su svi zakoni koje je nametnuo – neustavni. Pogotovo onaj u kojem se spominje “visoki”. A Visokog nema u Ustavu.
Znaju da su 2002. godine ostali bez izbornog prava zahvaljujući Visokom. Znaju da su izgubili političku jednakost jer je netko ličnim dekretom odlučio da većinu u Domu naroda može formirati bilo tko, samo ne Hrvati.
I svejedno – kad dođe trenutak sloma OHR-ove pozicije, kad RS digne ruke, kad bošnjački lideri šute, kad imaš priliku da Mr. Shitu pustiš vodu, kad međunarodna zajednica popravlja čamac da se diskretno povuče s Balkana – Hrvati iskaču kao izviđači.
I kažu: „Mi smo uz vas! Samo nas povedite još jednom. I ovog puta, molimo, nemojte nas zaboraviti kao prethodnih pet puta.“
Jer što bi Hrvati bez međunarodne zajednice? Što bi bez nevidljivog mentora koji jednom u desetljeću baci kost? Pa i ako ta kost ima ugrađeni sat za samouništenje.
Samo u BiH može narod koji je sustavno razvlašten pod OHR-om – biti njegov najvjerniji čuvar. Samo u BiH može žrtva reći: „I nije bilo tako loše. Možda sad, kad premlate Dodika, konačno dođe red i na nas – da nas uvrste u Ustav. Ili barem u podnaslov.“
Eto, to vam je BiH.
Mjesto gdje institucije ne postoje, ali Visoki postoji.
Gdje Ustav ne važi, ali dekret važi.
Gdje politička zrelost znači da zavežete oči, podmetnete leđa i kažete: „Samo reci kad.“
I zato, dragi naši Hrvati, čestitamo vam.
Postali ste čuvari kolonijalne iluzije.
Od žrtve – do potpisnika.
Od obespravljenih – do svjedoka obrane.
Od naroda koji je trebao tražiti povrat prava – do naroda koji Višem Povjereniku čuva jaknu.
Ima li išta bosanskije od toga?
IUrkov /POSKOK
wpDiscuz
