U vrijeme kad nas naši mediji detaljno izvještavaju o svakom segmentu američke predsjedničke kampanje i mitskog sraza Hillary Clinton i Donalda Trumpa, nameće mi se pitanje zašto građani zemalja pod izravnom ili neizravnom upravom američke ambasade nemaju pravo glasa na američkim izborima?
Ako nam dužnosnici Sjedinjenih Američkih Država u bitnom određuju političku sudbinu, a navest ću nekoliko primjera da je u Hrvatskoj i BiH tako, minimum pristojnosti i dobrog demokratskog uzusa bio bi omogućiti nam da sudjelujemo u izboru onih koji nad nama vladaju.
Početkom prošle godine, uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, bio sam, zajedno s novinarkom riječkog “Novog lista” Sanjom Modrić, gost komentator sučeljavanja kandidata Kolinde Grabar-Kitarović i Ive Josipovića na RTL-u. U kratkom razgovoru prije sučeljavanja novinar koji ga je vodio upitao je nas komentatore koje bismo mu pitanje sugerirali da postavi kandidatima.
Moj prijedlog pitanja, koje im onda, znakovito, nije postavljeno, je kako komentiraju to da glavni državni odvjetnik samostalne i suverene Republike Hrvatske podnosi raporte stranoj ambasadi. Naime, među depešama američkog veleposlanstva u Zagrebu koje su 2011. iscurile na Wikileaks nalazi se i ona koja govori o tome kako je tadašnji glavni državni odvjetnik Mladen Bajić detaljno o svom radu izvještavao djelatnike američke ambasade, pokazujući im pri tom i povjerljive dokumente o istragama koje vodi, a o čemu su onda oni izvještavali svoje nadređene u Washingtonu.
Isto je činio i tadašnji šef USKOK-a (Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta) Dinko Cvitan. Dakle, pravi suveren u Zagrebu nije Hrvatski sabor kao predstavnik demokratski izražene volje građana, već američka ambasada, što je razvidno iz činjenice da njoj glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a podnose raporte. U svim normalnim državama bi, nakon što je to iscurilo u javnost, obojica bili odmah smijenjeni i sudski gonjeni. Zamislimo npr. da se u SAD dogodilo nešto slično, tj. da njihovi ekvivalenti podnose raporte nekom stranom veleposlanstvu. U Hrvatskoj se nije dogodilo ništa, štoviše samo su se rotirali, nakon Bajića Cvitan je postao glavni državni odvjetnik i dan-danas je na toj funkciji.
Primjera na Wikileaksu ima još. Za one koji imaju želuca dovoljno je proguglati razgovor tadašnjeg ministra vanjskih poslova RH Gordana Jandrokovića i Stuarta Jonesa, zamjenika pomoćnika državne tajnice SAD Hillary Clinton, vođen potkraj 2009, u kojem je Jones “odao priznanje nastojanjima Zagreba da obeshrabri rasprave koje se tiču trećeg entiteta”.
Službeni Zagreb i Jandroković su, dakle, pohvaljeni jer kao lokalni američki policajac bdiju nad tim da im sunarodnjaci u BiH ostanu u dodijeljenom im podređenom položaju. Ministar vanjskih poslova navodno suverene države u tom razgovoru djeluje kao najniži službenik američke ambasade koji bespogovorno izvršava naloge nadređenih.
Uzevši u obzir navedeno, potpuno bi legitiman bio zahtjev građana Hrvatske da imaju udjela u američkim izborima, pri čemu bi minimum bio da im se omogući imati po jednog fiksnog predstavnika u Kongresu i Senatu.
Građani BiH bi, pak, mogli tražiti potpuno ravnopravno sudjelovanje na svim razinama američkih izbora, počevši od predsjedničkih u studenom, budući im se američka administracija preko Ambasade u Sarajevu više petlja u živote nego američkim građanima u domovini. Nakon što je u svojoj vojnoj bazi u Daytonu rukovodila procesom stvaranja Ustava BiH (Aneks 4) te kasnijom njegovom perfidnom izmjenom preko svojih “visokih predstavnika”, američka politika pokušava utjecati na sve društvene procese u BiH.
Svojom obilnom sisom na račun američkih poreznih obveznika hrani veći dio umjetno proizvedenih nevladinih udruga u BiH, koje onda, razumljivo, igraju njihovu igru. U BiH ne možete čak ni nezadovoljstvo vlašću ili socijalnu frustraciju izražavati autonomno, nego će vam oni i to modelirati i voditi, kao u slučaju već legendarnih preklanjskih “socijalnih prosvjeda”, koji su, kad su se neslavno ispuhali, završili pred američkom ambasadom, gdje je čvrsta jezgra “prosvjednika” došla naručitelje pitati – što ćemo sad, kako dalje?
Ni pitanje (ne)održavanja lokalnih izbora u Mostaru se ne može riješiti bez najdraže ambasade. Čović i Izetbegović kao članovi Predsjedništva i “nacionalni lideri” Hrvata i Bošnjaka na sastanku s američkom veleposlanicom Cormack, kao zadnjim pokušajem rješavanja spora, djeluju kao prvašići s učiteljicom koja ima pomaže riješiti spor, kojeg je, nota bene, sama zakuhala, točnije, zakuhali su ga njeni prethodnici nametanjem diskriminirajućeg Statuta Mostara.
Posebna priča su američki miljenici u BiH, široka paleta likova, od notornih kriminalaca preko elementarnih nesposobnjakovića do posrnulih komunističkih aparatčika koji su tražili novo uporište nakon propasti njihovog raja 1990. To su oni što ih Amerikanci provuku po molitvenom doručku, doškoluju u Budimpešti ako je potrebno, a onda ih sarajevski mediji, u čemu prednjači Federalna televizija, kanoniziraju kao konstruktivne “nove lidere”.
Od Željka Komšića, za kojeg bi bilo lijepo da nam najdraža ambasada danas, s odmakom od dvije godine, objasni čime je njegova osmogodišnja uzurpacija hrvatske pozicije bošnjačkim glasovima pridonijela jačoj i stabilnijoj BiH, do halal pravaša i Lijanovića, za koje je kružila priča kako kao političko dijete najdraže ambasade imaju i krevet u njoj. Ako se stari miljenik otme onda se zamijene uloge i inaugurira protumiljenik, kao u slučaju Milorada Dodika i SDS-a danas.
Američka ingerencija u BiH ne ograničava se samo na Ustav i obične zakone, već se proteže i na zakone matematike, o čemu najbolje svjedoči famozna “presuda” američkog visokog predstavnika Valentina Inzka kako je pet trećina od sedamnaest.
Groteskne razmjere koje je dosegla američka neefikasna kolonijalna uprava u BiH ne odnose se samo na tu zemlju, već i na njene odnose s Europskom unijom.
Isti dan kad je veleposlanik Nizozemske u BiH Jurriaan Kraakna okruglom stolu u Sarajevu, koji je organiziran povodom predaje predsjedavanja Vijećem EU između Nizozemske i Slovačke, izjavio kako nijedna od 28 zemalja članica EU ne misli da je pravo vrijeme za razmatranje prijave BiH za članstvo u EU, američka veleposlanica Cormack je istaknula kako BiH ima otvorena vrata za članstvo u EU. Dakle, osim što upravlja s BiH, američka veleposlanica određuje i kome su vrata EU otvorena, a kome nisu.
Kad se sve to uzme u obzir, jasno vidimo čija je zadnja pa imamo puno pravo zahtijevati da i naša kap bude ugrađena u slapu demokratske volja koja ih izabire. Uostalom, ako su Amerikanci omogućili da Bošnjaci mogu određivati hrvatskog “predsjednika” u BiH, zašto ne bismo mogli mi svi utjecati i na izbor američkog?
Bilo bi lijepo kad bi najuglednije nevladine udruge pozvale svjesne građane BiH i drugih zemalja u kojima najdraža ambasada drži vlast da demokratskim okupljanjem pred veleposlanstvom SAD iskažu svoj opravdani zahtjev da im se omogući glasovanje na izborima za američkog predsjednika u studenom 2016. Lakše bismo gutali sve što nam serviraju kad bi nam barem dali iluziju demokratske participacije.
wpDiscuz