Najprije dobra vijest za “male” štediše: europske banke, prije svega one u zoni eura, za njih bi trebale postati podjednako sigurne. Ako se u banci ima ulog do 100 tisuća eura, on će štedišama biti isplaćen pa makar “padale sjekire”. Banke neće više smjeti “fantazirati” o roku u kojem bi takav ulog bio isplaćen: to je obično bilo dvadeset radnih dana, ali ubuduće bi to trebalo biti samo sedam radnih dana.
Štoviše: više se neće smjeti ponoviti situacija koja se dogodila nedavno na Cipru, da štediše u banci imaju na tisuće eura ali odjednom nemaju gotovine ni za plaćanje svakodnevnih troškova. Njima se praktično odmah mora osigurati nešto gotovine – možda baš ne za novi auto, ali svakako za kruh, mlijeko i da plate račune.
A obzirom da ovakva jamstva za uloge do 100 tisuća eura već vrijedi na primjer za banke u Njemačkoj, ministri financija zone eura nemaju ništa protiv ni da banke ponude još bolja jamstva svojim štedišama – na kakva su, na primjer, obavezne (poludržavne) štedionice u ovoj zemlji.
Važan dio europske bankarske unije
Olli Rehn
To su tek neki od detalja dogovora oko kojeg su se načelno složili ministri financija zone eura u noći na srijedu (18.12.) i o kojem tijekom dana još moraju dati svoje mišljenje i ministri financija čitave Europske unije, a potom i predsjednici država ili vlada članica EU-a na predstojećem summitu. Jer to je tek dio čitavog plana formiranja bankovne unije Europe što bi tako moglo biti potpisano već do kraja ove godine. U svakom slučaju, povjerenik za financije Olli Rehn je izjavio kako je “postignut važan proboj” u formiranju takve unije i kako bi čitav koncept mogao zaživjeti već od godine 2015.
Naravno da nije bilo nesuglasica oko pitanja kako treba zaštititi male ulagače, ali ih je bilo oko mnogo važnijeg problema: tko će to platiti? Ne samo da se (pogotovo na Cipru) vidjelo kako banke imaju i više novaca nego države, nego političari, a još manje građani, ne žele da se novac od poreza troši na spas banaka nakon što su gospoda doslovce prokockala novac koji im je povjeren.
Za to nije dovoljna institucija za nadzor banaka kakva bi trebala postojati od kraja slijedeće godine pri Europskoj središnjoj banci (i koja zapravo također još potrebuje politički “blagoslov” da uopće dobije ovlasti koje joj trebaju), nego naravno i – šuškavi, pravi novac. Njega bi postepeno i sve do godine 2025. trebale “staviti na stranu” same banke do iznosa od oko 55 milijardi eura.
Novac za koji bi bilo dobro da ga se ne treba
Zapravo, kako je izjavio irski ministar financija Michael Noonan, “moglo bi se dogoditi da taj novac nikad ne bude upotrijebljen, ali mora postojati i to mora biti ozbiljan iznos”. Jer on bi se koristio u slučaju da neka banka doista propadne i da onda država – i čitava Europska unija, ne mora skakati u pomoć.
Utoliko bi i zapravo “europski kišobran” ESM kakav se morao otvoriti na primjer nad Španjolskim bankama, bio na snazi tek dok se ne “napuni” taj fond. Za nas obične smrtnike 55 milijardi eura je iznos koji nismo vidjeli ni na televiziji. Ali bilanca samo jedne Deutsche Bank je čak četrdeset puta veća od čitavog tog planiranog pologa (2012. je to bilo 2.186 milijarde eura). Polog je zapravo zamišljen samo za slučaj ako neki problem “prođe ispod radara” nadzornog tijela u Europskoj središnjoj banci i gdje bi onda i takav iznos bio i više nego dovoljan – bez da onda država mora spuštati plaće učiteljima i smanjivati mirovine da bi tim novcem spašavala banke.
Autor: Anđelko Šubić
Odgovorni urednik: Svetozar Savić
wpDiscuz