Svašta se izdogađalo otkako je Izetbegović II. obznanio da je očistio pušku. Doznali smo da se, na čelu s Alijom, nije krio u trezoru nego u kuhinji. Istovremeno ex-reis Cerić sjetio se magistarskog rata vojvode Šešelja Marksistički koncept naoružanog naroda i zaprijetio ježom. Bošnjačkim!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Ima, evo, više od tjedna kako je Bakir Izetbegović navijestio da je spreman – apsolutno, apsolutno! – stati na čelo kolone. Jer, veli, radije bi preselio nego dopustio da genocidaši zavladaju dijelom Bosne i Hercegovine. I što se dogodilo od dana kada je svečano objavio da naredni rat, ipak, neće provesti u trezoru?
Uvjerio se, primjerice, kako su uistinu najgori meci iz vlastitih redova. Mnogi su se, naime, sjetili njegova teve sraza s istaknutim bošnjačkim kadrom Željkom Komšićem od prije nekoliko godina. „Hoćete li da pričamo o ratu. Bolan, šuti, sjedio si kod oca u kabinetu, nemoj bolan“, zagalamio je taj bošnjački gazija na prvog u Bošnjaka na jednoj lokalnoj televiziji.
Juriš u bolju Bakirovu prošlost
Slijedom čega je prošloga tjedna, na spremnost Izetbegovića mlađeg da stane na čelo kolone, lider opozicijskog PDP-a Branisalv Borenović, uzvratio kako o ratu priča dvojac od kojih je jedan u ratu švercovao cigare a drugi se krio u trezoru. Mile kratki Ronhill neizravno je, skidajući odgovornost sa sebe za aktualni zagušujući miris baruta na brdovitom Balkanu, odgovorio: „Situacija je politički gledano veoma loša, Republika Srpska se zaklinje u mir i proces suradnje, a iz Sarajeva stižu samo zahtjevi za eliminaciju RS-a. Republika Srpska neće voditi rat ni za svoju samostalnost. Hoće se braniti, ali neće povući niti jedan ratni potez vezan za njen status.“ Obećao je to eresovski vožd, doduše, nakon, navodno, dva-tri telefonska roditeljska sastanka sa zapadnim diplomatima.
S druge, pak, strane, esdeau bliski mediji te i poneki napredni pojedinac, krenuli su u borbu za bolju Bakirovu prošlost. Tako magazin Stav tvrdi kako neki namjerno miješaju trezor i prostorije Narodne banke. „Alija Izetbegović znao je boraviti u dijelu kuhinje za uposlenike Narodne banke i nusprostorijama koje su bile neuvjetne. Bajka o trezoru i trezorašima plasirana je poslije rata iz iste one kuhinje iz koje je plasirana i teza da je Alija obećavao zlatne kašike. Iz iste kuhinje plasirana je i teza da je Alija Izetbegović prodao Srebrenicu“, piše taj bošnjački tjednik, otkrivajući pravi ratni položaj Izetbegovića. Kuhinjica, dakle…
Jesu li tamo jeli „zlatnim kašikama“ – ne piše! Na te je, dakle, nus prostorije mislio Ljiljan Zlatni kada je, na rubu suza, zagalamio na svoga, inače, političkog pokrovitelja locirajući ga uz babine skute. Svi smo, eto, mislili kako je kabinet „prvog predsjednika“ bio u trezoru. Kadli…
Sve dragocjenosti u Bošnjaka
I nije tu kraj, odjedanput uskrsnule ratne priče o Bakirovu legendarnom ratovanju. „U trezoru se, generalno, drže najdragocjenije stvari. Kada se radi o državnom trezoru onda se tu drže najdragocjenije državne stvari, pa i važni ljudi u slučaju rata, a koji u budućnosti mogu biti od krucijalne važnosti za opstanak iste. U prošlom ratu smo bili neodgovorni po ovom pitanju, pa u trezoru nije bilo ljudi“, tvrdi u predsjednik Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Faruk Kapidžić. Je li pritom mislio da Alija i Bakir nisu (generalno) dragocjenosti?! Budući je baš Avaz (?!) prvi poletio citirati ga, gotovo da nema dvojbe.
Kako (god) bilo to s „dijelom kuhinje“, više ionako nije važno, jer Izetbegović II. je kazao kako će stati na čelo kolone, ma koliko to Kapidžiću djelovalo neozbiljno. Dragocjen jest, ali skrivat se (više) neće. Uostalom, Vojin Mijatović više vjeruje ovom (ratobornom) Bakiru nego onoj (po)ratnoj legendi o „nus prostorijama“. I žurno mu se stavlja na raspolaganje! „Čuo sam da je suprug direktorice KCUS-a stao ispred naroda, poziva na mobilizaciju. Ja došao, kažu u trezoru je, nije tu“, svjedoči o, ipak, neuspjeloj mobilizaciji potpredsjednik SDP-a. Iz Banje Luke, doduše.
Mada… i on je (malo) požurio. Jer, za kakva su ratnu doktrinu spremni Bošnjaci skloni Bakirovu ratoborstvu, otkrio nam je (tek) ex-reis Mustafa ef. Cerić u, otvorenom pismu ex-predsjedniku Slovenije Milanu Kučanu.
Jež za guju – spreman
„Bosna nije toliko velika da ju se može nazvati ‘Velikom Bosnom’, ali nije ni toliko mala da ju Srbija i Hrvatska uz pomoć Slovenije mogu odjednom udruženo progutati. Bosna vam je poput ježa. Pokrivena je šiljastim bodljama. Mirna je dok ju se ne barče. No, ako ju se barne, Bosna se, poput ježa u opasnosti savije u klupko, a bodlje uperi na sve strane. Poput ježa, Bosna napada i otrovne zmije“, zagazio je, evo, efendija i u područje basne.
Ali, pustimo basne! Taj, kako se osobno titulira bosanski reisu-l-ulema u (ne)mirovinim spominjanjem „bošnjačkog ježa“, u sjećanje je prizvao (marksistički) koncept naoružanog naroda, što je u Titino doba (figurativno) otjelotvoren baš u simbolu – ježa. Koji je, baš kao i, evo, ovaj bošnjački spreman saviti se u klupko i uperiti, sjeća se nemirni efendija ko da je jučer bilo, bodlje prema zmiji.
E, sad, je li ona srpska, hrvatska, slovenska, ili, slijedom Janšina non papera, troglava guja, svejedno je. Jež je za guju – spreman!
Zanimljivo – a tko zna je li i znakovito! – ježom je bio impresioniran i Vojislav Šešelj, koji je 1977. u Sarajevu magistrirao na temi Marksistički koncept naoružanog naroda. Dvije godine kasnije doktorirao je u Beogradu disertacijom na temu Politička suština militarizma i fašizma. A desetak godina kasnije zatreslo mu se na šubari cvijeće, kao što i priliči četničkom vojvodi. I tu je doktorirao, ali ponajviše praktičnim radom na terenu.
Vezirska vremena
Dojma sam kako se Cerić nije slučajno – samo simbolički – sjetio ježa. Nostalgičan je taj umalo doživotni reis za tim vremenima, kada ga je stanovita (komunistička) policija krstila (kodnim) imenom Vezir. A kod Kučana ga je, a govori u ime svih dobrih Bošnjana (Bono Homini), iznenadilo to jer su, veli, očekivali da je drugačiji ex-jugoslavenski Titov političar od Miloševića i Tuđmana, „da imate taj slovenski gard istinoljubivosti, pravednosti i demokratičnosti poput Jelka Kacina“.
Jednom Vezir uvijek Vezir! Pa, iako za koncept naoružanog naroda spreman, efendija se ne busa u prsa junačka i ne kaže kako će stati ispred naroda.
Možda misli da je to mjesto (već) popunjeno, pa da se ne gura(ju). Bakir i on – dvojica osvjedočenih gazija./HMS/
wpDiscuz
