Ne tako davno – 1989., dakle praktički jučer – živjeli smo u onom što se obično zove “mračna vremena”.
U ta “mračna vremena” – kako znamo – i u školstvu i u znanosti vladao je samo jedan pogled na prošlost. Povijest se nije propitivala, a pogotovo se nije propitivao posljednji rat iz kojeg je tadašnja vlast crpila legitimitet. Taj se rat komemorirao filmovima i velebnim spomenicima. Javna je TV bila glasnogovornica vladajuće ideologije i stranke, ta je stranka drmala i školstvom i znanošću, a političari te stranke bili su tako drsko bahati da su dobivali od sveučilišta čak i počasne doktorate.
Takav je, dakle, bio taj svijet – svijet kojeg dobro pamtimo mi stariji od pedeset. Bio je to svijet u kojem su sveučilišta, u deliriju snishodljivosti i laske, komunističkim političarima davala počasne doktorate. Puno ih je takve dobilo, pa među njima i Josip Broz Tito koji ih je – ako dobro pamtim – imao desetak. Od tih mračnih vremena prošlo je 39 godina. U ta četiri desetljeća, srećom, mi smo evoluirali kao društvo. Evoluirali smo tako da danas, godine 2018., u školstvu i znanosti opet vlada jedan pogled na prošlost. Povijest se opet ne propituje, a ako se i propituje povijest, ne propituje se posljednji rat iz kojeg današnja stranka na vlasti crpi vlastiti legitimitet. Taj rat danas se komemorira koncelebriranim misama, spomenicima i dokumentarnim specijalima Ljuljane Bunjevac i Nade Prkačin.
Javna TV (opet) je glasnogovornica vladajuće strane i ideologije, a ta ideologija pod čvrstom kandžom drži sveučilište. A onda to sveučilište, naravno, radi ono što se očekuje od takvog sveučilišta. Daje – naime – počasne doktorate političarima. Nekoliko je hadezeovskih političara od Tuđmana naniže u povijesti novije Hrvatske sebe “počastilo” tim “mrskim komunističkim” ritualom dobivanja počasnog doktorata. No, ako me sjećanje ne vara, svi su ti slučajevi ipak bili vezani za devedesete, doba vođe u bijeloj uniformi kad je memorija na “stara vremena” bila ipak svježija. A kako se po svemu opet vraćamo u 90-e, tako se vraćaju i neki zanimljivi običaji iz tih vremena. Ima ih mnogo, pa među njima i dodjela počasnih političkih doktorata.
Tako je zagrebačko Sveučilište ovih dana dodijelilo počasni doktorat nikom drugom doli Draganu Čoviću, predsjedniku HDZ-a Bosne i Hercegovine. Politički líder većine Hrvata u BiH te jedan od trojice neodgovornih etničkih vođa koji u ovom trenutku BiH drže na centimetar od novog rata, postao je 15. svibnja ove godine 99. doktor znanosti honoris causa najvećeg hrvatskog sveučilišta, sveučilišta na kojem sam – kako je došlo, uskoro će me sram biti priznati – eto, diplomirao i doktorirao i ja.
Bivši aviomehaničar iz mostarskog Sokola, čovjek blago rečeno sramotne ratne prošlosti, političar višekratno optuživan za privredni i ini kriminal dobio je tako od moje bivše alma mater istu onu akademsku titulu koju su u neka druga vremena od te iste dične ustanove dobili Tesla, Niels Bohr, Prelog, Ružička i Werner Heisenberg, Linus Pauling i Northrop Frye. Rečeni herceg-bosanski političar nije, međutim, taj doktorat dobio jer je razradio načelo neodređenosti, istražio funkcioniranje vitamina, sintetizirao tešku vodu, razvio izmjeničnu struju, razvio teoriju književnih modusa ili razbio jezgru atoma.
Dragan je Čović doktorat nekoć dičnog i važnog zagrebačkog Sveučilišta dobio za svoj doprinos opstanku Hrvata u BiH u – citiramo rečenicu iz izvještaja povjerenstva – “teškim trenucima ukidanja Hrvatske Republike Herceg-Bosne”. Senat Sveučilišta koje je nekoć bilo važna i dostojna ustanova hrvatske kulture glasovalo je za taj i takav prijedlog i za tog i takvog doktora honoris causa sa šezdesetak glasova za, dvanaest suzdržanih i samo pet protiv. U tom mučnom, strašnom danu za najstariju hrvatsku univerzu zasjao je kao jedini tračak intelektualne dosljednosti i civilizacijske mjere istup predstavnice Filozofskog fakulteta, polonistice (i – nije u ovoj priči zgorega spomenuti – podrijetlom Bosanke) Đurđice Čilić.
Mlada profesorica poljskog jezika tog je dana Senat nekoć uvažene ustanove podsjetila na nešto što su, gospoda, međutim ionako znala. Podsjetila ih je da “u međunarodnopravnom smislu HR HB nikad nije postojala, a da je bosanskohercegovačkim, a posebno bosanskim Hrvatima, osim onim malobrojnima koji su se njezinim osnivanjem okoristili, donijela nepreglednu štetu”. Podsjetila ih je i na to da je tvorevina na kojom glasači Senata nariču – “prokazana i na Međunarodnom sudu u Hagu” te da s političkog, demografskog, juridičkog, a odnedavna i sudskog stajališta “zapravo predstavlja tragediju hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini”.
Mladu profesoricu podrijetlom iz Livna osobito je zapeklo što se u nizu zasluga koje su Čoviću donijele honoris causa navodi i šefovanje mostarskom industrijom Soko. Stoga je članove Senata podsjetila da je “Dragan Čović je u poduzeću Soko za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini ratne logoraše bošnjačke nacionalnosti koristio za prisilni rad” te postavila svojim kolegama pitanje “želimo li doista ovo sveučilište opteretiti hipotekom pristajanja na tako teške kompromitacije u kontekstu ratnih logora”?
Profesorica poljskog također je kolege s nekoć slavnih i štovanih zagrebačkih katedri podsjetila da su “protiv Dragana Čovića vođena tri sudska procesa – jedan je vezan za organizirani gospodarski kriminal, odnosno njegov mandat ministra financija i aferu s iznuđivanjem i primanjem mita od vlasnika mesne firme Lijanović, za što je prvostupanjskom presudom osuđen na pet godina zatvora. Na drugostupanjskom sudskom tijelu presuda je ukinuta. Drugi sudski proces, 2009. godine, pokrenut je optužbom koja Čovića tereti za pogodovanje određenim osobama u kupnji nekretnina. Treći put je optužen 2010. godine, za zloupotrebu položaja u prijenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme”.
Mlada profesorica Filozofskog kolege je, ukratko, argumentirano i na vrijeme upozorila da u obrazloženju svog prijedloga afirmiraju političku tvorevinu koju je osudio međunarodni sud kao zločinačku. Da kandidiraju čovjeka koji je biografiju zaprljao organiziranjem ropskog rada zarobljenika. Da – na koncu – počasni doktorat daju čovjeku kojem bi pravosudna sudbina mogla nalikovati nebrojenim dobitnicima Zlatne kune.
I što su napravila gospoda sa zagrebačkog Senata, gospoda koja su naslijedila katedre Andrije Štampara, Branka Horvata, Nevena Šegvića? Pa – glasovali su za Čovića. Glasovali su za Čovića gotovo svi, osim pet svijetlih iznimki i njih dvanaest koji se “nisu šteli mešati”. Glasovali su za Čovića, kako bi u druga vremena glasovali i za Jakova Blaževića, Dušana Dragosavca ili Vladimira Bakarića. Pokušajte zamisliti – recimo – da bilo koje njemačko sveučilište počasni doktorat da industrijalcu koji je u Thyssenu ili Kruppu ili Siemensu koristio ruske i poljske robove? Pokušajte zamisliti ne njemačko, nego – eto – bosansko ili srpsko sveučilište koje počasni doktorat daje političaru koji se u pauzi između stranačkih sastanaka na sudu brani od optužbi za mito, lopovluk i reket?
Pokušajte – na koncu – zamisliti kakav bi rusvaj nastao u Hrvatskoj da beogradsko sveučilište da doktorat nekom političaru SAO Krajine te da u obrazloženju napiše da je zasluge stekao “u teškim trenucima ukidanja Srpske Republike Krajine”. U Hrvatskoj bi – bez ikakve sumnje – nastao rusvaj. Javljali bi se ministri i satoraši, biskupi i kolumnisti, Jandroković bi vjerojatno prekinuo posjet Beogradu, a komentatori grmjeli da se “Beograd nije ništa promijenio”. A sada, najveće hrvatsko sveučilište radi nešto navlas isto.
Naravno, nije da nismo navikli na ovakve stvari. Navikli smo da nam ovakvo političko smeće serviraju i u Bleiburgu i u Zagrebu, i na HRT-u i u Saboru. Navikli smo na to da smo svaki dan sve gora zemlja, sve više zaludjela, lažljiva, monomanska, sve više potopljena u lažnu fikcionalnu zbilju lažne, fikcionalne povijesti. Međutim, uvijek je (nanovo) tužno kad ovakvu svinjariju priredi baš najstarije i najveće sveučilište, ustanova od koje biste očekivali da nam drži glavu nad vodom. Jer, u nekom drugom, paralelnom i boljem kozmosu upravo bi to sveučilište moralo biti meritorni glas razbora i odvaganog argumenta.
Oni bi moralo biti ustanova kojoj vjerujete kad kaže da LNG terminal jest/nije opasan za Kvarner, da cjepiva jesu/nisu uzrok autizma, da lex Agrokor jest/nije ustavan, kad nam kaže što jest i što nije bio Jasenovac i što jest, a što nije dobra monetarna politika. Ta institucija – institucija koja bi morala biti razvojni motor, vodeći autoritet u argumentiranoj raspravi – u međuvremenu se u eri Damira Borasa pretvorila u freak show. Pretvorila se u ustanovu u kojoj je Jakov Sedlar vodeći filmski režiser te u kojoj je Dragan Čović Nelson Mendela.
I to više nije problem ni HR Herceg Bosne, ni BiH, ni Mostara ni Sarajeva. To je problem Zagreba i Hrvatske. Ako nam je ovakav intelektualni centar – što očekivati od periferije? Ako su nam ovakvi učeni ljudi – čemu se nadati od neukih?
Prije nekoliko dana, niz mojih kolega javno se odrekao nagrada Hrvatskog novinarskog društva u znak protesta što je istu nagradu dobila TV novinarka blago rečeno osebujnog stila i pogleda na povijest. S obzirom da je doktorat Čoviću nemjerljivo veći skandal od spomenute novinarske nagrade, možda bismo mi koji smo na istom sveučilištu doktorirali trebali napraviti isto što i novinari: zasuti Borasa crvenim tuljcima u znak prezira.
Ne znam za druge, ali znam za sebe. Isti doktorat koji ima Dragan Čović, meni ne treba. Vraćam vam ga.
wpDiscuz