Ona poznata o BiH kao zemlji koja je ‘i bošnjačka, i hrvatska, i srpska’ više ne vrijedi. Danas je to, zaista, ‘ničija zemlja’…
Nedavno je u Berlinu održan sastanak na kojemu su bili prisutni predstavnici Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Slovenije. Domaćini sastanka bili su njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron. Glavna tema sastanka bila je situacija u regiji, a u prvom planu bili su odnosi Srbije i Kosova, ustvari prekrajanje granica između ovih dviju država kojemu se Europska unija, za razliku od SAD-a i Rusije, protivi.
Piše: Josip Mlakić, Express.hr
“Tenzije u regionu nisu od koristi nikome”, poručili su Angela Merkel i Emmanuel Macron pred početak glavnog sastanka. Kao glavna tema razgovora navedeni su “stabilnost i razvitak ovog regiona”. Ovaj susret treba isključivo promatrati u svijetlu predstojećih izbora za Europski parlament, kojim Macron i Angela Merkel nastoje povećati izglede svojih političkih favorita, jer su ovi izbori jako važni, na njima će Europska unija dobiti najvjerodostojniju “dijagnozu” dosa da: izbori će na najbolji način pokazati koliko je desni populizam uhvatio korijenje u pojedinim zemljama članicama.
Da je tomu tako, pokazuju i rezultati tog sastanka koje bi u najkraćem mogli opisati onom “tresla se gora, rodio se miš”, kao uostalom i većinu drugih inicijativa koje su dolazile iz Europske unije, a kada je riječ o stanju na Balkanu. Dakle, radilo se o još jednom alibi-sastanku od kojeg nijedna strana nije očekivala apsolutno ništa.
Riješiti odnose Srbije i Kosova bez arbitriranja prije svih SAD-a u principu je “nemoguća misija”, pogotovo danas kada je autoritet dvojca Merkel – Macron na najnižoj mogućoj razini, Angele Merkel još otprije, zbog migrantske krize, a Macrona zbog inicijative Žuti prsluci. Ipak, neke momente sastanka, koji su na svoj način znakoviti, ne treba posve zanemariti, jer pokazuju u kojem će smjeru ići inicijative Europske unije ubuduće, barem kada je riječ o stanju u BiH.
Naime, na sastanku je ispred BiH prisustvovao predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić iz SDA koji je u tehničkom mandatu, jer još uvijek, više od pola godine nakon održavanja izbora, nisu implementirani rezultati izbora zbog otvorene opstrukcije bošnjačke strane koja grčevito održava status quo, jer novog čelnog čovjeka Vijeća ministara treba dati Dodikov SNSD.
Međutim, ovakvo stanje ponajviše ide na ruku Miloradu Dodiku koji će na ovaj način potpuno dotući razjedinjenu i dezorijentiranu oporbu u Republici Srpskoj, dok je bošnjačka politika, prije svega ona iz SDA, u svojevrsnoj pat-poziciji iz koje se ne nazire izlaz. Dakle, BiH je na ovom sastanku predstavljao SDA-ovac Denis Zvizdić. Ako znamo da bosanskohercegovački predstavnici u sličnim prilikama uvijek i isključivo zastupaju stranačke, odnosno nacionalne interese, onda jedan slična presedan izaziva određene nedoumice.
Na to su ukazali predstavnici Srbije. Aleksandar Vučić je izrazio negodovanje ovom činjenicom, jer je po njemu jedini logičan izbor bio Milorad Dodik, aktualni predsjedavajući troglavog, odnosno dvoglavog Predsjedništva BiH, pošto je Željko Komšić politički pijun Bakira Izetbegovića. Bez obzira na ovu nelogičnost, ona je zapravo jedini izbor koji je preostao Europskoj uniji, jer bi u slučaju Dodikova dolaska na sastanak, bošnjačka strana praktički bila zaobiđena.
A da se išlo na poslovično bosanskohercegovačko “tropredstavljanje”, problem predstavlja hrvatska strana, jer više nitko ozbiljan u svijetu, odnosno van granica Sarajevske županije i džamijskih dvorišta ne doživljava Željka Komšića kao hrvatskog predstavnika, a on je trenutno jedini “Hrvat” tog ranga.
Neposredno nakon sastanka, u intervjuu za Deutsche Welle, notorni Valentin Inzko, OHR-ov visoki predstavnik, dao je svoje mišljenje o ovom sastanku, te ga sveo na rješavanje problema između Srbije i Kosova, te izjavio kako tek nakon toga dolazi na red BiH. Međutim, plitki i površni Inzko, koji jede iz ruke Bakiru Izetbegoviću, očito ne vidi drvo od šume.
“Politička stabilnost i uopće stabilnost čitavog Balkana se pogoršava, počinju se ponovo crtati neke nove granice, govori se o razmjeni teritorija na bazi etničkog principa, a mi znamo iz naše prošlosti do čega su dovele takve ideje, jer te ideje nisu nove. Nekada je o njima govorio Šešelj, Milošević…Zbog toga smo mi protiv crtanja granica na Balkanu, poručio je Zvizdić na sastanku.
“Mnogo sam zadovoljan ovim što Zvizdić rekao. Jeste li čuli vi Albanci, Zvizdić se zalaže za očuvanje Kosova unutar Republike Srbije. To je važno da znate, nisam samo ja”, replicirao mu je Aleksandar Vučić u svom stilu. Dogodilo se zapravo ono što se cijelo vrijeme događa kada je riječ o srpsko-kosovskom pitanju, da se lopta elegantno prebacuje na teren BiH, te se tako stvara fatalni zatvoreni krug iz kojeg nema izlaza.
Izborom Denisa Zvizdića kao bosanskohercegovačkog predstavnika na ovom sastanku, Europska unija je na neki način pokazala da BiH više ne doživljava kao višenacionalnu državu, odnosno negiran je njen multietnički karakter. Što je u principu točno. Bosanskohercegovačke Hrvate je “predstavljao” Andrej Plenković, a Srbe Aleksandar Vučić. Ovaj sastanak u tom segmentu podsjeća na onaj Dejtonski, gdje je Hrvate “zastupao” Franjo Tuđman, a Srbe Slobodan Milošević, dok je Denis Zvizdić zamjena za Aliju Izetbegovića.
Dakle, odnos etničkih manjina i većina u pojedinim dijelovima zemlje, uspostavljen etničkim čišćenjem koje je Dejtonski sporazum cementirao, postao je jedini validan kriterij. U BiH već je poodavno dovršen proces etničke prekompozicije zemlje, podijeljene u tri homogena etnička teritorija, što je jedan nepovratan proces.
“Većinci” danas u BiH više ne vide problem u uskraćivanju prava “manjincima”, štoviše otpuštene su sve kočnice po tom pitanju, odnosno potpuno se odustalo od BiH kao višenacionalne države, što se može ilustrirati s bezbroj primjera, od kojih su neki blago rečeno bizarni. Kako izgleda ta famozna bosanskohercegovačka multietničnost danas, najbolji je primjer Bugojno, grad koji je 80-ih nekoliko godina zaredom imao najveći bruto-dohodak po glavi stanovnika u bivšoj Jugoslaviji.
Naime, nedavno je ratni gospodar života i smrti u toj općini, Dževad Mlaćo, s bošnjačke strane predložen za “počasnog građanina Bugojna”. Radi se o čovjeku koji je u svoj ratni dnevnik zapisao: “Službeno – ne smijemo imati civilnih zarobljenika. Tajno – ekstremni dio zarobljenih vojnika likvidirati.” Umjesto da odgovara za počinjene zločine, te da se napokon otkrije istina o sudbini nestalih bugojanskih Hrvata, Mlaću se nagrađuje. Bugojno je samo jedan primjer, slično je posvuda, što je najbolji pokazatelj gdje je BiH danas.
Da su ovi procesi nepovratni, jasno je svima, osim politici koja još uvijek parazitira na nekakvim iluzijama o Bosni i Hercegovini kakva više definitivno ne postoji. Kada Milorad Dodik spomene secesiju Republike Srpske, a on to radi gotovo na dnevnoj bazi, odgovor bošnjačkih nacionalista je kako je nemoguće da Republika Srpska istupi iz BiH bez novog rata. Zamislimo sljedeću situaciju, da u nekom budućem ratu bošnjačke snage pregaze Republiku Srpsku kao plitak potok.
Što dalje? Što bi bilo tko imao od toga? Na koji bi način Sarajevo u tom slučaju revitaliziralo (bivšu) Republiku Srpsku, ako znamo da je iseljavanje iz Federacije BiH poprimilo razmjere elementarne nepogode? Za neki budući rat u BiH nema dovoljno ni kuhara, a kamo li vojnika. Druga teza, također omiljena među bošnjačkim nacionalistima, a koja se nerijetko koristi u dnevno-političke svrhe, je ona o teritorijalnim pretenzijama Republike Hrvatske na BiH.
U tom smislu generirana je nedavna afera o uplitanju hrvatske SOA-e u unutarnja pitanja BiH. Ova teza je također besmislena. Što bi jedna zemlja poput Hrvatske učinila s opustjelim krajevima BiH u kojima danas većinski žive Hrvati, ako znamo da govorimo o zemlji čija je nekada najbogatija pokrajina, Slavonija, praktički pusta zemlja? Ove bizarne bosanskohercegovačke “igre prijestolja”, jer se samo o tome radi, kako je krenulo, pomalo gube smisao.
Ona fraza o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja je “i bošnjačka, i hrvatska, i srpska” više ne vrijedi. Danas je to “ničija zemlja”, odnosno obiteljski biznis političkih elita. Kada se jednom, za dvadeset, trideset godina, u nekom novom Daytonu (ili Berlinu) donese konačno rješenje za BiH, možda tadašnji politički arhitekti shvate da propisuju terapiju pacijentu koji je preminuo prije tko zna koliko vremena./HMS/
wpDiscuz