Dakle, u neka davna vremena, dok smo još vjerovali da su ratovi stvar prošlosti, zamišljali smo ukrajinskog vojnika s kodnim imenom Hrvat kako vodi svoje ljude preko granice, i to ne bilo koje, nego ruske. U jeku rata, Hrvat nije samo borac, nego simbol nekakve perverzne pravde, onaj kojeg će jedni slaviti kao heroja, a drugi proklinjati kao neprijatelja. Čovjek s nadimkom koji nosi ime naroda koji je većinu svojih bitaka gubio u kafanama i po Facebook grupama, sad se našao na čelu upada u Kursk, tamo gdje je povijest davno naučila da se zima i ljudska tvrdoglavost najbolje razumiju.
Ukrajinci su, dakle, osramotili Putina, i to ne onako suptilno, nego mu zabili nož ravno u leđa, jer su u samo nekoliko dana zauzeli više ruskih gradova nego što je on uspio osvojiti u cijeloj godini rata. A Hrvat, taj nekakav junačina s kodnim imenom koje kao da je posuđeno iz lošeg trilera, nije samo vođa nego i prorok. “Samo je pitanje vremena”, kaže on, kao da citira povijest koja se, eto, uvijek iznova ponavlja.
A Rusi, ti isti koji su cijelo desetljeće paradirali s raketama i tenkovima po Crvenom trgu, sad grade pontonske mostove kao da su ih izvadili iz nekog crno-bijelog filma o drugom svjetskom ratu. Njihova vojna taktika svodi se na očajničke pokušaje prelaska rijeke dok im Ukrajinci s Himarsima razbijaju snove o brzoj pobjedi. Mostovi gore, a Rusi tonu. Doslovno.
Naravno, sve to zvuči kao scenarij za film, samo što nema sretnog kraja. Putin, u svom mračnom kabinetu negdje u Moskvi, svjestan je da mu Kursk nije najvažniji problem. Njega zanima Donjeck, zanima ga povijest koju sam pokušava napisati, ali koju drugi brišu svakim novim dronom što pada na rusku zemlju. I tako, dok Rusi pokušavaju izvući kakvu-takvu pobjedu, Ukrajinci im na domaćem terenu pokazuju što znači rat u 21. stoljeću.
A kodni Hrvat? On će, kad se sve završi, vjerojatno biti ili heroj kojeg će se slaviti po svim kijevskim kafićima ili tragična figura koja će, poput svojih balkanskih imenjaka, završiti u nekoj nebitnoj fusnoti povijesti. Jer, na kraju, rat je samo pitanje vremena, baš kao što i kaže naš junak, čovjek čije ime odjekuje daleko izvan granica jedne nesretne zemlje.
I dok mi ovdje pijemo kavu i čitamo vijesti, tamo negdje u Kursku povijest se ponavlja, mostovi gore, a Hrvat i dalje čeka svoj trenutak.
I ne daj Bože da Ukrajincima padne na pamet da drugom borcu daju ime Srbin! Zagreb bi odmah zapeo, Beč bi poludio, a povjesničari bi krenuli s teorijama zavjere. Kakav je to rat, pitale bi se naše mudre glave, u kojem Hrvat i Srbin nisu jedan protiv drugoga? Koje su to igre moći, tko vuče konce i koga varaju ovdje? Beč bi osjetio da se stoljeće star plan pokoravanja Balkana opasno ljulja.