Je li ovo platno zaboravljenog švicarskog slikara najveća uskršnja slika svih vremena?

Češće se,  međutim, spominje samo njen skraćeni oblik, Učenici ili  Les Disciples.

Nećete ju naći u Louvreu, Metu  ili  u Nacionalnoj galeriji.

Ovješena je i ugurana u staru zgradu nekadašnje željezničke stanice u Parizu, danas  Musée d’Orsay, na lijevoj obali Seine.

Sliku je naslikao 1898. godine i danas relativno slabo poznati švicarski umjetnik  Eugène Burnand.

Bio je slikar starog kova.

Prilično staromodan realist u vrijeme kada su  sva napredna umjetnička djeca koja su htjela u to doba uloviti svoj vagon slikarske slave, u skladu s tadašnjim umjetničkim trendovima, prihvatila modernizam.

Slika “Učenici” tako nije dobrila pljesak kad su je prvi put pokazali javnosti.

Burnandov stil već se smatrao passéom 90-ih godina 19-og stoljeća.

No svi  oni koji odvoje vrijeme i  pronađu Učenike u d’Orsayu, vraćaju se govoreći kako im je susret s tim platnom bio ravan duhovnom iskustvu.

Neki kažu da je to najveća uskršnja slika ikad naslikana

Ponovo stoga pogledajmo Les Disciples. Napravimo analizu slike

Dok prvo bljedilo zore tonira oblake, Petar i Ivan jure prema Kristovu grobu.

Upravo im je Marija Magdalena (paradigmatična novozavjetna “grešnica”, ona s koje je Krist sklonio kamenje, čak prije nego sa samog sebe) javila, da su ona i ostale žene otkrile da je Isusov grob prazan.

Da je  Krist, Pomazanik Božji, uskrsnuo!

(*Pomazanik je doslovan prijevod grčke riječi Krist na naš jezik),

Riječi Magdalenine zvone im u ušima.

No njihova lica i njihova tijela otkrivaju da nisu sigurni u njene riječi.

U šoku su.

Šok s njenog lica prenio se na njih.

Al blaženost i smiraj nije. Moraju se sami uvjeriti.

Ne znaju mogu li  joj  vjerovati.

Ivan, mlađi od njih dvojice, zabrinuto stišće ruke.

Bio je s Isusom kad je umro na križu. Ivan Najvjerniji.

Miljenik Kristov.

Jedini učenik koji je uz Isusa ostao do kraja ovozemaljskog života.

Gledao je njegovu smrt. I kad mu je Longin probijao rebro. Isus za Ivana više nije bio tu. Daleko više nego za druge. Gledao je njegov odlazak. Njegovo skidanje s križa. Bio je uz Gospu kad se događala Pieta.  Siguran je. Isus je bio  i više nego  mrtav.

Izgleda da ga se jedva može uvjeriti da je Krist ponovno živ.

Do jučer niti jednog momenta nije sumnjao u božanske moći sina Marijinog, onog koji je došao spasiti svijet, u  Isusa Nazarećanina,  da bi isti taj dan svojim očima gledao nemoćno i bolno izdahnuće Jaganjca Božjeg, ponižavajući odlazak Onog koji ga je tako lako svo vrijeme uvjeravao da je besmrtan.

Ivan je možda potonuo u vjeri i očaju,  više od drugih apostola.

Nikome kao njemu, ova vijest stoga ne znači tako uskrsujuće.

Ivan je prvi od ljudskoga roda, koji je shvatio puninu Uskrsa

Njegovo lice , na ovoj slici prikazano je upravo tako.

Taj slučajno sačuvani komad platna, skriven od važnih muzeja, danas je savršeno  opipljivo materijalno čudo.

Neobjašnjivo je gdje je Burnard udahnuo tu emociju kada je slikao Ivana. Jer ona sama po sebi je ljudskim jezikom neizreciva.

Pokušajte sami pogledati izraz njegovog lica.

Što točno vidite?

• Ivan kao da je smiren, no nije, na čelu i u očima mu se ocrtava teška misao.
• On kao da je istovremeno i ushićen, no nije, u očima mu je ultimativni fokus a na ustima i  obrazima nema izraza sreće.
• Na tren, pomisliš kako  Ivan umire od kajanja, što je posumnjao u  riječi Učitelja,  a onda shvatiš da se i tu varaš, jer pozicija tijela ne ukazuje na grč, niti na onog koji posramljen trči ka grobu, iza drugog i trećeg. On je opet prvi.

Burnard, veliki slikar Burnard nam izgleda kazuje:

Ivan je shvatio i prije no što mu oči vide raku, u kojoj tijela Kristovog više biti neće, da je Kristovu ovozemaljsku smrt, gledao krivim očima. Ne sagledavši ju očima duše. Onim vidom kojim ga je Pomazanik cijelo vrijeme učio da gleda.  Kao da je shvatio, da je u trenutku kad je Isus napuštao ovaj svijet, njegova, božanska prisutnost, bila najveća nego ikada prije dok su sjedili skupa. I kao da se na toj nadljudskoj spoznaji, on upravo zahvaljuje.

Kako je moguće da je Burnard to uspio naslikati?

• Kako je moguće da takvo nešto običan čovjek, pa bio to i najtalentiraniji slikar, uopće naslika?
• Jesmo li fanatici ako zaključimo da je taj kist, kojim je Burnard slikao  lice Ivanovo, micala neka viša sila i neka druga ruka?

Ruka koja je bila u stanju, naslikati , tako precizno, i tako lijepo, i tako nadljudski, emociju  Spoznaje?

Nikad prije, i nikad poslije Nitko ovako nešto, nije niti pokušao naslikati .

Božanski slikopis, kroz ruku čovječiju, stavljen pred oči ljudske kao materijalni dokaz čuda.

I toliko godina potpuno nezamijećen.

Baš onako kako to već biva s nama ljudima, Bogom i našoj buci u komunikaciji s Njim.

Burnard je  Ivana prikazao kao apostola nad apostolima, jedinog koji je shvatio prije svih  čudo Uskrsa, koji hita tamo gdje je rečeno da će se sve zbiti, da tek postane dio proročanstva.

No on sam, već je potpuno svjestan, svega što se dogodilo.

Njegovo lice potpuno je kontrarno licu Petrovom.  Lice Ivanovo već je napunjeno slavom Spoznaje, lice Petrovo je žedno.

Ono silno traži, da se okom ljudskim tek uvjeri u Spoznaju.

Možda bi se moglo zaključiti da je Crkva, sve ove godine, Petra , nezasluženo postavljala iznad svih apostola. Jer ako je vjera svjestan, bezuvjetni pristanak na spoznaju više duhovnosti bez ljudske potrebe za dokazom, ako je  vjera ostajanje do kraja u njoj ako je vjera svjesna žrtva,  onda je Ivan jedini i prvi od apostola, koji se toj spoznaji jedini predao prije svih, iako je jedini od njih, Kristovu smrt, ovozemaljsku, doživio svojim očima.Do kraja.

Desno na slici je apostol Petar. Onaj na kojem je Krist dao izgraditi Crkvu svoju.

Promotrimo Petra…

I dok je Ivan bio potpuno i do kraja u vjeri u  Isusa , Petar je bio njegov najnevjerniji Učenik.

Bio je jedini koji je usmeno poricao čak i poznavanje Isusa u situacijama kada to i nie morao činiti.

Na ovoj slici Petar izgleda prestravljeno.

Kao da ga istovremeno prožimaju i  nada i  sram i očaj.

Djeluje potpuno sluđeno.

Nije siguran može li vjerovati izvješćima.

Ali on to želi. O, kako samo hoće vjerovati . No on tek ide ka Spoznaji.

Bez obzira koliko će se sramiti pred Isusom, kad ga opet vidi, on Ga želi opet vidjeti. I želi dokaz. Ovozemaljski. Materijalni.

Njegova spoznajam, naglašavam, na ovoj slici, tek je na putu k Petru.

On je još uvijek Neposvećen.

Kako je Burnand uhvatio takvu raznolikost emocija u Petrovom licu?

Petar se hvata rukom za prsa, kao da osjeća hrabrost koja ga je napustila samo noć ranije.

No lice govori nešto posve drugo.

Odaje potpuni rašomon emocija.

Petar djeluje potpuno van sebe.

Obojica su nagnuta prema naprijed, brzo koračaju, spremajući se da brzi hod pretvore u trku.

Slika pršti kinetičkom energijom.

Ovaj rad zapravo je smjela, do neba smjela umjetnička studija  očajničkog,  neizvjesnog iščekivanja.

Propitivanje vjere kistom utkano na platno.

Bože kojeg li talenta. Koje li vještine, nadahnute samom temom.

Uzvišenom. Revolucionarnom.

A sada se vratimo sebi.

Nije li upravo  očaj, skrušenost, neizvjesnost, isčekivanje, princip s kojim bismo trebali pristupiti Uskrsu?

Saginjemo se, odričemo se svakodnevnih užitaka,  svjesno se stežemo u prsima.

Kao smrtnici i očajnici želimo  da Isus  bude naša istina.

Nije li u tome Korizma?

Nismo li nosili teret svoje slomljenosti, stidjeli se svojih poricanja Krista i nadanja protiv svake nade da je Isus živ?

I da nas on voli? I oprašta nam?

Burnand ne prikazuje žene, nema grobnice, nema grobara.

Samo prikaz Obećanja koje se evo upravo ispunilo.

Potpuna ogoljenost uskršnje poruke.

Samo je ona naslikana na slici.

I ništa više.

Iz uskršnjeg narativa Burnard je izbrisao sve ostalo. Ostavio je samo ono najvažnije.

Smisao uskršnje poruke.

Nije li tim potezom Burnard, kao realist, svojim surovim i snažnim realizmom upravo pretekao one moderniste s početka teksta?

Realisti se nisu bavili ogoljavanjem. Modernisti jesu.

Nije li ovakav prikaz Uskrsa u realističkom stilu fantastično modernističko remek djelo?

Nije li ovo djelo najljepši prikaz prijelaza iz Starog u Novi Zavjet?

Iz suvišnosti i surovosti realizma u blagost, prosvijećenost i snagu modernizma?

Umjetnik, vođen darom slikarstva, za kojeg čovjek i danas  ne može pojasniti otkud mu, i za kojeg se tvrdi da je jedan od neumitnih dokaza postojanja Boga,  uspio je naslikati nemoguće:

Nadu.

Nadu koja je  naše iskustvo Usrkrsloga.

Nadu koja svojim dolaskom obešmišlja  besmisao postojanja.

Mi upravo to iskustvo nade dobijamo od Pomazanika.

Od Jaganjca Božjeg, Sina od Oca i sina Marijinog, miljenika vojske nebeske, miljenika anđela i arhanđela, onog kojeg osobno čuva Arhanđel nad arhanđelima , Mihael, progonitelj zlog.

Kojeg smo , mi ljudi,

upravo

ubili.

Pred očima njegove majke. Načinivši najveću bol i njemu i njoj.

Postoji li veće poniženje Sinu nego  razapet i bespomoćan gledati svoju majku, kako gleda tebe, kako umireš?

To smo mu dali.

Je li nam se osvetio ili nas i dalje ljubi?

Postoji li veća bol majci nego gledati smrt svog sina?

To smo joj dali.

Je li nam se osvetila ili nas i dalje ljubi?

Upravo od Njega Kojeg Smo Ubili, mi treći dan nakon našeg zločina, dobijamo potvrdu oprosta.

Iako smo  rasplakali i Oca i Majku i Sina, i Duha svetoga  i svu nebesku vojsku, ubivši njihovo Najdraže, oni  će nam, prema najvažnijoj poruci, osnovnoj reformi  Novog Zavjeta, poruci Beskrajne ljubavi , čak  i to  oprostiti.

I otvoriti nam vrata povratka.

U vrtove Edena.

Veće poruke ljubavi nema.

Ostvarenijeg obećanja nema.

I to je smisao Uskrsa.

Ne samo naša nada u novi život.

Naš vječno prokleti i sebični interes.

Prema kojem uvijek sebe stavljamo na prvo mjesto.

Neka ti ovo prekrasno i  zaboravljeno remek-djelo, koje smo posve slučajno i mi otkrili,  bude utjeha ovog Uskrsa.

Neka se tvoja vjera poveća i tvoja slomljenost ozdravi.

Neka tvoje oči budu ovo jutro ispunjene istom blagosti, istom očajničkom nadom, nadom spasenja,  kao što su bile  Petrove i Ivanove to prvo uskrsno jutro.

ish l poskok.info