Svinjokolja je i krvožedna je javnost. Nikada zadovoljena, uvijek gladna novih skandala, a posebice željna saznati ono što im je uskraćeno – ime roditelja dječaka čije je ponašanje uzdrmalo jednu zagrebačku školu, izazvavši egzodus učenika i rasprave na svim nivoima. Uvijek kad je situacija zamršena, a informacije oskudne, javnost se pretvori u detektivsku agenciju, tražeći teorije zavjere i tragove moći u svakom kutku priče.
U ovom slučaju, pitanje se postavlja izravno i neumoljivo: zašto nijedan medij ne objavljuje ime roditelja djeteta koje je, prema tvrdnjama, toliko uznemirilo svoje vršnjake da je cijeli razred napustio školu?
Odjednom se rađa sumnja – mora biti da je taj roditelj toliko moćan da može ušutkati cijelu medijsku scenu. Kuluari bruje, komentari se zahuktavaju, a teorije rastu poput korova. No, je li stvar doista tako jednostavna?
Ako bi roditelj doista bio neka “nezaustavljiva sila” koja kontrolira medije, ime bi se već našlo na naslovnicama tabloida, proslijeđeno na društvenim mrežama, šaputano po kafićima i uredima. Ali to se nije dogodilo. Unatoč glasnim insinuacijama, ime ne izlazi na vidjelo. Što nam to govori?
Zakon je tu da štiti djecu, a ne roditelje
Po Kaznenom zakonu Hrvatske, identitet djeteta uključenog u ovakve osjetljive slučajeve zaštićen je bez obzira na to tko su njegovi roditelji. Štoviše, zakon strogo zabranjuje objavljivanje informacija koje bi mogle dovesti do identifikacije maloljetnika, bilo kroz ime, fotografiju ili bilo koji drugi podatak koji može otkriti njihov identitet. Za takve povrede predviđene su zatvorske kazne, novčane kazne za medijske kuće, pa čak i kazne prema Općoj uredbi o zaštiti podataka (GDPR). Dakle, to nije pitanje moći, nego zakonske obaveze koja je tu da štiti interese djeteta – ne roditelja.
O čemu se točno radi?
Sve je počelo kada je devetogodišnji učenik iz jedne zagrebačke osnovne škole optužen za kontinuirano uznemiravanje i nasilje prema vršnjacima. Pritužbe roditelja djece žrtava eskalirale su, ali unatoč njihovim naporima i prijavama nadležnim institucijama, problem se nije riješio. Situacija je postala toliko nepodnošljiva da se cijeli razred ispisao iz škole. Problematični dječak potom je prebačen u drugu školu, gdje su incidenti, prema izvještajima, nastavili. U međuvremenu, ravnatelj je dao neopozivu ostavku zbog pritiska, a roditelji drugih učenika bojkotirali su nastavu u znak protesta, tražeći intervenciju ministra Fuchsa.
No, u središtu cijele ove drame je dijete. Bez obzira na sve teške okolnosti, zakon predviđa da dijete – pa čak i ono koje je možda odgovorno za nasilje – zaslužuje zaštitu. To uključuje zaštitu od javnog linča, a objavljivanje imena roditelja bilo bi direktan put prema razotkrivanju identiteta djeteta.
Kako smo se našli u pat-poziciji?
S jedne strane, imamo javnost koja je gladna imena, uvjerena da je ono tajni ključ za razumijevanje cijelog slučaja. S druge strane, imamo zakon koji štiti maloljetnike od takvih linčeva. Mediji su zakonski vezani i ne smiju objaviti ime. Roditelji djece žrtava protestiraju, ravnatelj je dao ostavku, ministarstvo se brani, ali rješenja još nema. Nitko ne može naprijed – svi su u šah-mat poziciji.
Jasno je da situacija nije crno-bijela. Dok jedni optužuju sustav za zataškavanje, drugi ga optužuju za nedjelovanje. U međuvremenu, zakon nas podsjeća na važnost zaštite djece, čak i kada javnost traži krv i pravdu. Možda, umjesto da jurimo za imenima, trebali bismo se usmjeriti na pravo pitanje: kako osigurati da ovakve situacije ne izmiču kontroli, te kako stvoriti sustav koji će bolje zaštititi i žrtve i one kojima je potrebna pomoć?
Sve dok tražimo krivce u sjeni, ostat ćemo u ovoj pat-poziciji, ne shvaćajući da zakon ne štiti moćne, nego one najslabije – djecu.
U međuvremenu mi nudimo Fuchsu vrlo jednostavno rješenje za cijelu situaciju. Dogovorite s roditeljima da dijete pohađa jednu od naših škola po hrvatskom školskom programu u Hercegovini. Radi se o očito o iznadprosječnom djetetu koje ne želi postati usporeni zegej dečec nego je to budući hajduk. Preporučamo specijalne osnovne škole Rakitno, Vir ili ako je baš težak slučaj onda Osnovnu školu u Rumbocima. Jamčimo da nakon dolaska u Zagreb neće imati problema viškom energije, nosanjem nožića, lomljenjem ruku i slično. U našim školama za djecu s planina prirodnim putem dijete se socijalizira sa svojim vršnjacima slične naravi. Tko zna, možda se u Zagreb vrati kao budući gradonačelnik. Budite u svakom slučaju uvjereni da niti jedan roditelj iz tih škola neće svoje dijete ispisati zbog tog malog. Osim toga ako ga upišete u školu u Vir, u Posušju, mogao bi vam se u Sopot vratiti sa svojim bikom. Red je da se i prva korida, borba bikova, konačno održi i u Zagrebu.
wpDiscuz
