JASENKA GRUJIĆ: Redukcijom prava na pobačaj najviše će biti pogođene mlade siromašne žene

Ginekologinja Jasenka Grujić-Koračin, članica je Inicijative liječnika za reguliranje prava na priziv savjesti u medicini, pokrenute uslijed masovnog prizivanja savjesti liječnika ginekologa zbog religijskih uvjerenja i pod utjecajem Katoličke crkve. Ovo područje zasad je potpuno neregulirano jer ne zna niti točan broj prizivača, niti je regulirano kada i kako se liječnici mogu na njega pozivati. Činjenica da nekoliko bolnica u Hrvatskoj više uopće ne vrše pobačaje (Našice, Vinkovci, Požega i Knin), te da u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh svi liječnici imaju priziv savjesti, dovoljno govori o razmjerima ograničavanja zakonskog prava na pobačaj i polaganja prava žena na vlastito tijelo, izboreno još 1978. godine i regulirano Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Nedavno je objavljeno kako se Ustavni sud nakon 25 godina odlučio na procjenu ustavnosti spomenutog zakona, što je izravni povod za ovaj razgovor.
Intervju je posvećen Saviti Halappanavar, stomatologinji koja je u Irskoj umrla u trideset i prvoj godini od sepse nakon odugovlačenja s dovršetkom pobačaja u 17. tjednu trudnoće zbog prisustva otkucaja fetalnoga srca. Kada plod više nije bio živ, za majku je bilo prekasno. Njezina smrt postala je simbolom borbe za ženska reproduktivna prava.
S odlukom Ustavnog suda da nakon 25 godina počne s procjenom ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine, ponovno se aktualiziralo pitanje potencijalne zabrane pobačaja kao i u ostalim zemljama s ogromnim utjecajem Crkve poput Poljske ili Irske. Kako komentirate “tajming” ovakve odluke? 
– Ne mogu komentirati pravne aspekte odluke Ustavnoga suda da nakon četvrt stoljeća počne s procjenom ustavnosti Zakona iz 1978. godine, ali mislim da se ipak radi i o (vjerojatno indirektnom) pritisku neokonzervativnih snaga kojima su ženska ljudska prava drugorazredna pa ih se može i  žrtvovati ukoliko postoji određeni politički interes. Ovdje u prvome redu mislim na utjecaj Crkve i crkvi pa odmah podsjećam na Rezoluciju br. 1860 koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2012., a koja naglašava da je za postizanje jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno “odvajanje religije i države”.

Smrt Savite Halappanavar uzrokovana inzistiranjem na očuvanju ploda postala je svjetskim simbolom borbe za ženska ljudska i reproduktivna prava (FOTO: thejournal.ie)
Još 2009. godine, Ustavni sud je poslao Etičkom povjerenstvu zagrebačke Petrove bolnice pitanje kad po njihovom mišljenju počinje ljudski život i odgovorili su da počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, što je zapravo potpuno konzervativni i dogmatski stav i s kojim se opet ide na ruku Katoličke crkve?
– Procjena da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, opasna je simplifikacija koja ima religijsku podlogu. O tome kada počinje ljudski život ne postoji konsenzus niti u našoj struci niti među ostalim strukama. Treba razlikovati životni potencijal dezoksiribonukleinske kiseline, spermija i jajne stanice, oplođene jajne stanice, embrija i fetusa s jedne strane i  s druge strane ljudski život kao iskustvenu pojavu osobe – ljudsku osobnost. Osobnosti nema  bez koordiniranog  funkcioniranja osjetilnih organa, moždane kore i talamusa (što se događa nakon 23. tjedna) i ona se gradi polaganom akumulacijom vlastitoga iskustva. Sekularisti, među koje spadam, ne smatraju oplođeno jajašce cjelovitim ljudskim bićem u etičkom smislu. Crkva selektivno iskorištava nove znanstvene spoznaje o humanoj reprodukciji  preuzimajući modernu retoriku  ljudskih prava iako Sveta stolica nikada nije potpisala Opću deklaraciju UN o pravima čovjeka iz 1948.  a bome niti CEDAW Konvenciju (Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1981.). Crkva ne uzima u obzir mnogobrojne biološke činjenice pa tako niti činjenicu  da se svako oplođeno jajašce uopće ne razvije u dijete.Spontano se pobaci oko 50 posto svih začetih plodova, 20 posto dijagnosticiranih trudnoća završi spontanim pobačajem, a neke trudnoće mogu rezultirati stvaranjem zloćudnih tumora. Kako je  okrutan taj  Bog – i religiozni bi to morali primijetiti.
Trenutno imamo situaciju da su dva zakona u kontradikciji, a Ministarstvo zdravlja se odlučilo, barem zasad, ne miješati u cijelu priču? 
– Društvo općenito pa i državne strukture s izuzetnom lakoćom prihvaćaju priziv savjesti liječnika/ca i drugog medicinskog osoblja u području reproduktivne medicine. U RH se priziv savjesti u medicini regulira Zakon o liječništvu, Zakonom o sestrinstvu i Kodeksom medicinske etike i deontologije. Međutim, priziv savjesti je ustavna kategorija samo u vezi s mandatornom vojnom službom, a dobrovoljno odabrane profesije poput vojske i policije ne poznaju tu kategoriju. U medicini kao profesiji, posebno reproduktivnoj medicini priziv savjesti je nešto što volim nazivati nepoštenom neposlušnošću kako je priziv savjesti  nazvao moj austrijski kolegaCH Fiala. Priziv savjesti u ginekologiji zapravo znači nametati svoja (religijska) uvjerenja zavisnoj i ranjivoj osobi a budući da su pacijenti-ce uglavnom žene to je i čin rodne diskriminacije. Kolege koji se pozivaju na priziv savjesti pretpostavljaju sebe i svoj religijski interes  interesu pacijentice, što je u potpunoj suprotnosti s Kodeksom liječničke etike i deontologije koji kaže da svakom liječniku interes pacijenta mora biti primaran.
Imamo situaciju koja zvuči prilično dramatično, priziv savjesti može se odnositi i na neadekvatno razvijene trudnoće, koliko se tako nešto događa u praksi?
– Uglavnom se  priziv  savjesti odnosi na neizvršavanje pobačaja na zahtjev. No, na sreću rijetko, svjedočila sam i odugovlačenju dovršetka neuspjele (odumrle) trudnoće bez obzira na  to što je žena obilno krvarila. Dosljedno religiozni liječnici odbacuju, što je najtragičnije, modernu kontracepciju, ali i bilo kakve manipulacije oplođenim jajnim stanicama i ranim embrijima (tijekom liječenja neplodnosti, npr.) U svakom slučaju priziv savjesti u repoduktivnoj medicini jeneprikladan, neprovediv i neprofesionalan, jer kontracepcija i mogućnost pobačaja u sigurnim uvjetima čuva žensko reproduktivno zdravlje, a prizivači (ne samo liječnici/e veći drugi medicinski radnici/e) stavljaju nečinjenjem dijela poslova ženin život na kocku i guraju problematiku pobačaja u ilegalu o čemu  je izvještavao i naš tisak.  Istraživanja o prizivu savjesti u medicini vrlo je teško i povoditi jer se neki pozivaju na priziv savjesti dok rade u javnoj službi, a ti isti u privatnome sektoru priziv ne iskazuju kako je pokazala Joanna Mishtal u svom doktoratu o stanju reproduktivnih prava u Poljskoj gdje Crkva ima golemi utjecaj na državne strukture.

“Spontano se pobaci oko 50 posto svih začetih plodova, a tvrdnja da ljudski život počinje spajanjem muške i ženske spolne stanice, opasna je simplifikacija” (FOTO: najboljamamanasvetu.rs)
Da li je naš zdravstveni sustav kad je riječ o reproduktivnim pravima žena, spreman za cijelu tzv. neokonzervativnu prijetnju koja nam se događa u zadnjih nekoliko godina? 
– Nije spreman. Čini mi se da su reproduktivna prava žena malo važna svakom društvu. Koliko god demokracije bile razvijene, patrijarhalni obrasci su još uvijek duboko ukorijenjeni. U  tranzicijskim državama gdje Crkva ima veliki utjecaj na državne strukture pa i medicinsku profesiju podilazi  joj se, ne obazirući se na znanstvene temelje medicine. Redukcijama reproduktivnih prava žena, naročito zabranom pobačaja na zahtjev, ništa se dobroga neće postići. U nas je za sada broj pobačaja u padu, prevalencija upotrebe kontracepcije (suviše) polako, ali ipak raste. Redukcijama prava na pobačaj u sigurnim uvjetima postići će se samo to da ćeilegalnih pobačaja biti više, a cijena će im se povećavati. Mlade i siromašne žene biti će najviše pogođene. Naša službena statistika (Ljetopis Zavoda za javno zdravstvo) u vezi s pobačajima nije savršena (pa tako npr. navodi nepostojeće zakonske akte – Rješenje Ministarstva zdravstva iz 1996.) ali je jedina koju imamo i u nju je sigurno uložen golemi trud imajući u vidu da je prikupljanje podataka jako teško (brojke kao i nigdje u svijetu ne odgovaraju  realitetu). Zato i jest važno da pobačaj ostane u sferi legalnog kako bi ga država mogla nadzirati i osigurati dostupnost pobačaja u sigurnim uvjetima. U svijetu godišnje umre oko 50-70.000 žena od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima.
S obzirom da smo sad već u situaciji da nekoliko bolnica u nekoliko gradova uopće ne rade pobačaj na zahtjev i da imamo slučaj zagrebačke bolnice Sveti duh u kojoj se svi liječnici pozivaju na priziv savjesti, možemo li reći da je u Hrvatskoj teško dostupan? 
– Da, svakako je teže dostupan nego prije. Vidim to iz razgovora s pacijenticama koje zahtijevaju prekid trudnoće. Na primjer, pobačaj se može izvršiti kirurškim putem ili lijekovima (kirurški i medikamentozni pobačaj). Medikamentozni se radi svuda u svijetu i mnogim ženama je puno prihvatljiviji. Kod nas takav pobačaj možete učiniti samo u Rijeci i to odnedavno. U Zagrebu se ne može nigdje. Nadalje, ukoliko su svi ginekolozi u jednoj javnoj ustanovi prizivači (što je to drugo nego institucionalni priziv), jasno je da je dostupnost pobačaju umanjena. Stoga je u  periodičnom izvješću za Hrvatsku Cedaw odbor u srpnju 2015. pozvao RH, između ostaloga, da osigura da korištenje priziva savjesti ne spriječi neometan pristup uslugama skrbi o reproduktivnom zdravlju, osobito  pobačaju i propisivanju kontracepcije te da za to osigura sredstva Zavoda za zdravstveno osiguranje . Također poziva državu stranku da osigura adekvatnu edukaciju iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja u školama.
Trenutno  imamo situaciju da liječnici za vrijeme specijalizacije rade abortuse, a nakon specijalizacije ne rade. Ne postoji neki način kontrole takvog ponašanja?  
– Teško je kontrolirati takvo ponašanje, kako uopće utjecati na hipokriziju? Pa i zbog  takvih činjenica Inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini postoji i djeluje. Osim toga manjkavosti sadašnje zakonske regulative priziva savjeti su očite. Tako nisu određene važne formalnosti pri iskazivanju i odobravanju priziva (od izvještavanja nadređenoga do izvještavanja ministarstva zbog potrebne planiranja kadrova- registar prizivača), nije regulirana obveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika prizivača (npr. pri odabiru HZZO ugovornoga ginekologa/inje, žena želi hormonalnu kontracepciju a doktor ne da jer se priziva…), nisu propisani postupci relicenciranja onih koji ne obavljaju određene postupke pa gube kompetentnost, nema propisa o nadoknađivanju nerada na poslovima koje prizivači odbijaju izvesti, nije propisano licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan program iz područja ginekologije i opstetricije. Pitate za specijalizante, a što sa studentima koji već pri upisu medicine imaju priziv?

“Priziv savjesti znači nametanje religijskih uvjerenja zavisnoj i ranjivoj osobi, a budući da se radi o ženama – to je i čin rodne diskriminacije” (FOTO: voxfeminae.net)
Podaci o broju prizivača savjesti uopće ne postoje. Inicijativa kojoj pripadate tražila je da se napravi Registar prizivača savjesti? 
– Nemamo. U Velikoj Britaniji taj postotak je 10 posto, u Italiji čak 70 posto. Kod nas nema podataka, barem ne u službenim statističkim izvještajima.  Registar prizivača bi morao postojati kako bi se, ako ništa drugo,  mogao organizirati posao.
Zapravo je ključni problem u tome što Ministarstvo nema neke mehanizme kontrole provedbe politike dostupnosti pobačaja. Svaka ustanova za sebe ima preveliku autonomiju, od ustanove do ustanove se razlikuju cijene i dostupnost? 
– Ministarstvo zdravlja (pa i Komora) uvjeravaju da kod nas ima dovoljno pravnih akata kojima se priziv savjesti regulira. Mi tvrdimo da nema, a ja tvrdim  da je teško ili čak nemoguće postići ravnotežu između reproduktivnih prava žena i prava na priziv savjesti. Zbog nemogućnosti iznalaženja ravnoteže tj. kompromisa u nekim zemljama ne postoji mogućnost priziva savjesti u medicini (Švedska, Finska, Češka, Island i Bugarska). Na stranicama Ministarstva zdravlja bi trebalo pisati gdje se može obaviti pobačaj, koliko košta i slično. Ne vidim razlog da se tako nešto ne napravi. Ne vidim razlog da se ne odredi cijena, kao što ne vidim razlog da legalan medicinski zahvat ne financira HZZO kao što traži odbor CEDAW. Abortus učinjen u sigurnim uvjetima dio je brige o reproduktivnom zdravlju žene i nema druge kvalificirane osobe osim ginekologa za to, nitko drugi nije kompetentan za izvođenje tog medicinskog zahvata.
Zašto se cijene toliko razlikuju, zašto je abortus uopće toliko skup ako je legalan?
– Prevelikom cijenom abortusa zapravo se ucjenjuju žene koje ga žele/moraju izvršiti, a žena koja se odlučila na pobačaj učiniti će sve da ga realizira. Medikametozni pobačaj je  jeftiniji, ali nije svugdje dostupan. Ne znam zašto je cijena tolika i tko određuje cijenu, to biste morali upitati Ministarstvno zdravlja i one koji se bave financijskom politikom u zdravstvu.
Kontracepcija ne mora nužno služiti samo za prevenciju trudnoće, može biti hormonalni lijek?
– Valjalo bi daleko više naglašavati nekontracepcijske dobrobiti hormonalnih kontraceptiva. Od liječenja nekih dosta čestih bolesti koje mogu značajno ugroziti reproduktivno zdravlje (endometrioza), liječenja hormonalnih promjena (sindrom policističnih jajnika), prevencije anemije, pojave cisti na jajnicima, a nakon 5-godišnjega uzimanja i značajnoga smanjenja rizika od obolijevanje od raka jajnika…. Suviše se govori o rizicima koji su za zdravu, mladu ženuzanemarivi u odnosu na dobrobit. Postoje dvije vrsta pilula koje se dobiju na recept uz  participaciju, hitni kontraceptiv je bezreceptni lijek,  krećemo pomalo naprijed, ali daleko od toga da smo zadovoljni. U svakom slučaju, prevalencija upotrebe hormonalne kontracepcije je niska, samo oko 10 posto žena koristi hormonalnu kontracepciju.  Podsjetimo se da je porastom korištenja hormonalne konracepcije na 30 posto u SADu smanjen broj pobačaja za 25 posto!
Rekli ste da je Zakon iz 1978. odličan, međutim postoje neka mišljenja da nije adekvatan današnjoj legislativi  da bi ga trebalo mijenjati. Koliko je to u ovoj situaciji opasno?
– Postoji temeljni zakon iz 1978. koji je odličan, koristi izraze i nazivlje sukladno ondašnjem vremenu, ali je to i dalje odličan zakon. Zahvaljujući i tom zakonu i dovođenju reda u taj segment reproduktivne medicine, broj pobačaja je u zadnja dva-tri desetljeća značajno pao, čak i kad dodate ilegalne pobačaje (procjenjuje se da je 40 posto pobačaja u svijetu kriminalno). Nisam sigurna da bi mijenjanje tog Zakona u ovoj situaciji bilo pametno ili produktivno.  Treba poboljšatidostupnost pobačaja u sigurnim uvjetima, omogućiti da ga plaća HZZO, uporno propagirati efikasne kontracepcijske metode poput pilule i kondoma, naročito za mlade, odmah osigurati modernu  edukaciju (spolni odgoj) u školama, na znanstvenim a ne religijskim temeljima.

“Nemoguće je postići ravnotežu između reproduktivnih prava žena i prava na priziv savjesti. Zbog toga u nekim zemljama ne postoji mogućnost priziva savjesti u medicini (Švedska, Finska, Češka, Island i Bugarska)” (FOTO: forum.tm)
U čemu je problem sa sustavom prijavljivanja, 40 posto ilegalnih pobačaja zvuči jako puno, to isto vrijedi i za Hrvatsku?
– Nitko neće nikada i nigdje  potpuno točno moći  izbrojiti sve pobačaje, brojevi koje navodimo okvirni su i da, vrijede i za Hrvatsku. Žene koje idu na pobačaj  žele diskreciju, pogotovo u malim sredinama i u ozračju koje sve češće  tolerira da se pobačaj naziva ubojstvom. Naše su (i ne smo naše)  službene statistike nedovoljno precizne (to priznaje i Zavod za javno zdravstvo ovlašten za vitalnu statistiku, kako se navodi, zbog promjene sustava izvještavanja). Prema tom izvoru broj je pobačaja u padu ili stagnira, za što je zaslužna i struka tj. ginekolozi i svi koji se bave reproduktivnom medicinom.
U svijetu se godišnje obavi oko 50 milijuna abortusa, a od toga broja 40 posto je kriminalno. Dakle odljev u ilegalu u tome segmentu reproduktivne medicine postoji i danas, skoro pola stoljeća nakon dekriminalizacije pobačaja u većini europskih zemalja.
Dakle, slično kao i kod nas? 
– Novine su pisale o tome, ja to ne mogu potvrditi. To je problematika o kojoj se moraju brinuti odgovorne državne službe, pa  i policija i DORH. Ilegalnim-kriminalnim pobačajima teško se, ako uopće, može stati na kraj. Žena koja želi pobaciti uvijek će naći način da pobaci pa makar dovela svoj život u opasnost. Ako se kod nas reducira pravo na pobačaj, već vidim  cvjetanje ilegalnog “biznisa” kod nas, ali i s one strane granica (žice neće biti prepreke). Ta priča je dobro poznata, tako je i sa ženama iz Irske koje odlaze u Englesku na pobačaj. Pitanje pobačaja je u nas temeljem Zakona iz 1978. zapravo dobro uređeno  i bez obzira na sve manjkavosti koje bi nadležni mogli s nekoliko pravnih akata ispraviti, sistem funkcionira. Nema zabilježenih smrti od posljedica pobačaja u nesigurnim uvjetima, dostupnost kontracepcije je ipak sve  veća tako da bi zadiranje u to uz reduciranje prava na pobačaj na zahtjev  bilo jako, jako neodgovorno.
Koji su mogući načini da se nešto promijeni, kolika je odgovornost Ministarstva zdravlja i zašto ne dolazi do veće regulacije, zapravo je sad sve na pravnoj struci? 
– Ministarstvo zdravlja bi moglo i moralo puno više činiti u vezi s reproduktivnim pravima žena. Vidjet ćemo što će pravnici reći po tom pitanju, nadam se da neće ignorirati pravnu stečevinu modernoga svijeta koja priznaje osobnost čovjeka koji je rođen. Tako niti jedna država na svijetu  ne registrira pobačeni plod u državnim  maticama umrlih osoba niti  izdaje smrtni list kao za mrtvorođeno ili kasnije umrlo dijete ili odraslu osobu. Stoga je Europski sud za ljudska prava u slučaju Vo protiv  Francuske (8.7.2004.) presudio da se čl. 2.1. (pravo na život) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ne odnosi na fetuse u maternici nego tek na ljude nakon rođenja.
Zapravo imamo medicinsku struku koja bi se morala ravnati znanstvenim argumentima, a na primjeru mišljenja Etičkog povjerenstva Petrove bolnice, vidimo da se ona ravna neznanstvenim argumentima?
– Ono što je Etičko povjerenstvo KBCa tada izjavilo je, kako već rekoh, opasna  simplifikacija.Vjerskoj instrumentalizaciji znanosti u medicini nema mjesta, takva instrumentalizacija vodi  teokratskim ciljevima, a znanstveno promišljanje do zidova omeđenih dogmama.
 
Lupiga.Com