ZAGVOZD – Na livadama podno Biokova, gdje vjetar i tišina još uvijek dijele prostor, odvija se priča kakve sve rjeđe srećemo. Glavni likovi nisu ni moćnici ni rekorderi – već jedno janje, jedna djevojčica i njihovo stado.
On je Janko, crno janje staro tek dva mjeseca. Ali da ga gledate kako prati kravice, vraća ih kad se previše udalje, čuva red u stadu, pomislili biste da je pas. I to dobar, odan, mudar pas. Njegova Ana, sedmogodišnja djevojčica iz Zagvozda, zna zašto je tako: jer ga je – doslovno – zadojila kravom i ljubavlju.
– Dobili smo ga kad je bio kao dvije šake. Nije imao mamu, bio je sam. Počela sam ga hraniti iz boce, s dudom, svaki dan, tri puta. Sad ga ne mogu maknuti od kravica – priča Ana dok rukama grli svog Janka koji nestrpljivo trčkara oko nogu, pa opet prema kravama koje budno nadzire.
Njih dvoje su nerazdvojni. Kad Ana dođe iz škole, bez odugovlačenja mijenja torbu za gumene čizme i kreće prema pašnjaku. Tamo je čeka njezino stado: Ljuba, Siva, Šara, Gracija, Maza… i, naravno, Janko. On ju ne ispušta iz vida. Ona ne ispušta njega iz srca.
Pas čuvar? Ne. Janje čuvar.
Janko se ponaša kao pas – prati, opominje, kruži. Ako se koja krava odmakne, dovoljno je da Ana vikne “Janko!”, i crna sjena već trčkara stazom, okreće kravicu i vraća ju nazad.
Iako u stadu ima i jednog psa – mladog vučjaka imena Vuk – Janko je taj koji pokazuje ozbiljnost. Vuk je još zaigran, nerijetko zaluta za leptirima. Janko mu, kaže Ana, pokazuje kako se čuva, kako se reagira, kad treba ozbiljno, a kad nježno. I možda je baš to najveća priča – da janje uči psa kako biti pas.
Ljubav na četiri kopita
Ana zna svakog člana stada po imenu. Zna i njihove osobine. Svojim kravicama šapuće na uho, sjedi na njima, penje se i jaše dok one stoje – mirne i staložene. Posebna je njezina Ljuba, najveća i najstrpljivija, prava kraljica pašnjaka. Ana joj šapće rečenice koje nitko osim njih dvije ne razumije – ali svi vide kako djeluju. Ljuba se ne miče. Kao da joj riječi čine bolje nego zob.
– Više volim biti ovdje nego unutra. Na livadi je ljepše, tiho, sve miriše. I Janko me uvijek čeka. – dodaje Ana tiho, gotovo da ne želi da je čujemo. Jer tko ne bi čuvao takvo prijateljstvo?
Kad djetinjstvo pase travu
Ova priča nije samo o životinjama. Ona je podsjetnik. Da još uvijek postoje mjesta gdje dijete može odrastati s travom, a ne s ekranom. Gdje je povjerenje jače od lajka, a janje – više od kućnog ljubimca.
Zagvozd ne traži pažnju. Ali priče kao ova – Ana i njezin Janko, pas među janjcima, čuvar stada i djetinjstva – traže da ih zapišemo. Za one koji su zaboravili da je ljubav ponekad – crna, vunasta i ima četiri noge.
wpDiscuz
