Zašto smo bitku protiv OHR-a, koja imanentno pripada nama, prepustili, da prostiš, Srbima?

Ako Izborni zakon bude čak i  usvojen, a bonske ovlasti ostanu netaknute, točnije mutirane, daleko šire od izvonih bonskih ovlasti – rezultat je politički dekor, trajna neizvjesnost, privremena ravnopravnost, strah od novih dekrteta, paradna suverenost. Ne sustavna proustavna promjena.

To je kao da zaključite brak, ali bez mogućnosti razvoda – jer visoki predstavnik ima ključeve i od vaše kuće i od vašeg sandučića. To je kao da se razvedete, okrenete novu stranicu, napravite si novi stan ili kuću, nađete novu trebu, no živite u neizvjesnoti da će jednog dana sve to biti poništeno, da će vas jedan dan EUFOR tenk iscupati iz kuće i vratiti bivšoj. U podrum Bakira Izetbegovića gdje ste živjeli kao podstanari.

Glavni hrvatski problem u BiH nije Željko Komšić. Nije ni Bakir Izetbegović. Nije ni trokut Sarajevo–Washington–Bruxelles.

Glavni hrvatski problem se zove OHR. Ta institucija je uzela naša prava i dala ih Krugu99. Ne Bošnjaci. Nego Oni. Stranci – Oni su institucionalno podivljali, za Hrvate notoran fašistički izdanak međunarodne samovolje koji je više puta derogirao hrvatsku poziciju nego sve bošnjačke i srpske inicijative zajedno.

• OHR je ukinuo Washingtonski sporazum. Potom Daytonski. I sebe proglasio Ustavnim poretkom. Sebe stavio u zakon i rekao “Ne smiješ me nazivati Seronjom iako znaš da jesam”.

• OHR je politički silovao konstitutivnost nametanjem Alijanse i Platforme. To su godine u kojima nas masovno iseljavaju.

• OHR je razmontirao hrvatske političke strukture. Uništio je politički pluralizam u Hrvata. Time je pojačao korupciju, kontrola natječaja ne postoji. Svo zlo došlo je od njih.

• OHR je pod krinkom “europskih vrijednosti” dopustio izbor hrvatskog člana Predsjedništva bez hrvatskih birača. Nikad ga nije smijenio. Zna da nema hrvatski veto. Zna da time ne uživa najvažniju predsjedničku ovlast. A ne smjenjuje ga. Što mislite koliko dana bi Čović bio predsjednik da ga sve hrvatske općine proglase personom non grata? Isti dan bi mu došlo pismo od OHR-a “molimo zatražite provjeru moći veta u hrvatskom klubu doma naroda, čini mi se da ste ga upravo izgubili, što znači da vas moramo smijeniti”.

• OHR je tvorac FTV-a , na kojem sjede Handalovi kadrovi. Gostuje tamo. OHR zna da je FTV notorno islamističko smeće od TV kuće.  Ne smeta im antihrvatska retorika te TV kuće već desetljeće ili dva. Šute i uživaju u tome. Jer ideja FBiH nije suživot nego trajna kriza. Koja im osigurava nastavak mandata. Sad kad su Hrvati preslabi i FBIH sve liči na harmioničan bošnjački entitet, potrebna je nova kriza da se produži mandat, a i Joe je zvao da pokušamo Putina izvesti na tanak led. Zato kreče pucanje na Dodika.

Razmišljanje hrvatskih elita u ovom smjeru?

Minimalno. Ta Schmidt je Njemac. Bio je s fratrom. Neće on na nas. A i Plenki je rekao platit večeru ako budemo poslušni.

Kako znaš da sutra OHR  neće ukinuti sve što se danas izbori i tko je idući za odstrijel nakon Dodika? I kad više ne bude Dodika.

U najboljem slučaju reakcija naših elita je deklarativna. U najgorem – suučesnička.

Srbi, s druge strane, ne pate od tog tipa iluzije.

Njihova strategija je jasna: ne priznaju Schmidta, ne priznaju OHR, ne priznaju bonske ovlasti. On nema potvrdu Vijeća sigurnosti. I znaju. Rusija, koja je jamac Daytona još niti jednom nije upozorila RS da su bili gdje izišli izvan granica Ustava.

Za Srbe je Ustav ono što kaže Rusija a ne ono što kaže Kaya Kallas. Za koju se vidno vidi kako razumije svaki argument Željke Cvijanović, čak i suosjeća s njom. Ali mora čitati naručene izjave.

Srbi ovo čine ne zato što su protiv BiH, već zato što znaju da moraju. Imaju teret predaka i teret časti. Znaju što znači prešutna kapitulacija. I na hrvatskom primjeru vide kud vodi popuštanjue. Resetirali su RS na Daytonski level i čekaju nas da se otrijeznimo.

Da iskočimo iz Vagona Nepovratka. Pri tone se čude pripadnicima svog naroda  i njihovom  uskakanju u taj vagon. Na put s kojeg povratka nema.

U normalnom sustavu, očekivali bismo da Hrvati vode borbu protiv institucije koja ih najviše politički oštećuje.

Ali to se ne događa.

Zašto?

Zato što su Srbi narod otpora, a Hrvati narod očekivanja. Sabur narod. Saburlije jače od muslimana.

Srbi razbijaju mehanizam koji ih ugrožava.

Hrvati pišu dopise istom tom mehanizmu – “Preuzvišena toljago”. Sve u nadi da će dobiti mrvu milosti i povikati “Pobjeda”. Na taj maleni papirnati komadić pravde.

Jadni Hrvati. Pojma nemaju tko im glavu nosi.

Jedini revolucionar ili dva, koje su Hrvati imali – Don Ivan Musa (Ljubuškima) i Luka Jukić (Odžak), nema ih u našim udžbenicima.

Uče nas o Zrinskom i Frankopanu dvojici carinika, grofova koji su skrojili urotu s Osmanlijama da uđu u Zagreb i potjeraju Austriju, i to tek nakon što im je Beč uskratio grofovsku titulu. I pravo guljenja naroda. Rekli im: ne trebamo više vaše usluge odsad ćemo sami skupljati harač nad kmetovima. Takve su nam stavili za junake. A junake nam izbrisali. Evo znaš li tko je bio Luka Jukić iz Odžaka? Naravno da ne znaš.

Puni im udžbenici fratara, onih koji su “čuvali hrvatski identitet”. Nigdje podatka da prvi i jedini koji su pristali na Kallayevu ideju bošnjačke nacije, u doba jakog turskog nacionalnog identiteta među Bošnjacima, su bili i ostali isključivo fratri. No kad ovo napišeš, Hrvat te gleda mrko, ko da si mu mater opsovao. Što će reći da je samo vjernik. Nema taj nacije jer ga ovaj provjereni podatak živcira. Čuj di bi se fratar Bošnjakom prozvao. Pa pročitaj nešto jado jadni.

Srbi ne traže milost, jer je ne očekuju.

Hrvati se i dalje ponašaju kao da je Schmidt neka vrsta božanskog posrednika, a ne politički činovnik bez izbora i bez ikakve pravne utemeljenosti u Ustavu BiH.

To je razlika između naroda s iskustvom državnosti i naroda koji je navikao na  Pacte Convente, homilije , komemoracije, prisjećanja na slave tuđih vladara. Na patronat.

Zato Srbi vode hrvatsku bitku u nadi da će se neko hrvatstvo probuditi i pridružiti im se.

Zato Srbi ruše autoritet Schmidta, dok Hrvati i dalje šapću “možda će ovaj nešto promijeniti”.

Zato Srbi imaju političku moć, a Hrvati – političku molbu.

Zato Srbi provociraju Europski fašizam, koji se više i ne krije, na svoj način. Direktno i u glavu. Dok Hrvati i dalje transcedentno govore frazu “na jedan poseban način” ni sami ne znajući što to više uopće znači.

Srbi nisu zgroženi, navikli su na naše izdaje. Srbi su zgroženi Trebinjem. Srbima od tamo.

Tko je mogao vjerovati da će taj grad biti prvi u Srba koji će dati ljude poput Vukanovića.

Grad Mihjalov, tako uzdrman.

Nevjerojatno.

A možda i nije. Logično će da će okupatorska Austrija prvo čupati dušu sredinama u kojima je stasao Ustaš. Tako se zvao. Ustaš Mihajlo Ljubibratić koji je skupa s Ustašom Don Ivanom otjetao Turke.

Austrija će 1929 godine Pavelićevoj organizaciji u emigraciji dati ime upravo po toj srpskoj riječi. I tako ju trajno difamirati.

Ustanik je naime hrvatska riječ za Ustaša.

*Sućut svima , danas, na 10 travnja, svima koji znaju što je danas bilo na Kupresu. I da tenkove u Širokom nitko zaustavio nije. Na 10 travnja u Zagrebu 1941 ništa bilo nije. Osim što se prestala pisati taj dan hrvatska povijest u Zagrebu i počela pisati okupatorska. Njemačka i Austrijska. Na današnji dan naime OHR tog doba suspendirao je Parlament i nametnuo zakone. Zvuči poznato?

NZirdum l poskok.info