Izbjeglice s osmijehom pričaju strašne priče

U sarajevskom Historijskom muzeju je u utorak otvorena izložba The Balkan Route / People of Sarajevo, autora Marka Đurice i Imrane Kapetanović, a u organizaciji Civil Rights Defenders. Izložba je otvorena u sklopu projekta Refugees Welcome, u okviru kojeg su popularni sastavi Dubioza Kolektiv i Helem Nejse održali koncert podrške izbjeglicama na platou ispred muzeja. Dok Đuricine fotografije prikazuju svakodnevne borbe i kršenja ljudskih prava sa kojima su izbjeglice, migranti i azilanti sa Bliskog istoka suočeni na putu ka boljem životu, fotografije Imrane Kapetanović su nastale u Sarajevu, portretirajući izbjeglice baš kao i sve druge građane Sarajeva.

ŽIVOT IZBJEGLICA Svi su krenuli “trbuhom za kruhom”, za nekom boljom budućnosti ili za sebe, ili za sebe i svoje porodice. Neki bi da studiraju i izgrade karijere kao profesori, inžinjeri, umjetnici, a drugi bi da zarade nešto novca za svoje porodice koje su ostavili iza sebe i da se vrate kućama. Vrlo malo njih ima želju da ostane ovdje

– Kako je nastala ideja o zajedničkoj izložbi People of Sarajevo / The Balkan Route i suradnji sa Markom Đuricom?

KAPETANOVIĆ: Inicijativa nije moja već organizatorica cijelog eventa, ali su se izložbe jako dobro uklopile. Svi oni koji se nalaze na mojim fotografijama su morali da prođu dio Balkanske rute, sav taj horor koji se može vidjeti na fotografijama Marka Đurice. I trenutno su “na pauzi” u Sarajevu, za većinju njih put se nastavlja dalje.

– Iako broj izbjeglica u BiH trenutno nije velik, ispostavilo se da država nije adekvatno reagirala na njihov dolazak. Pola države ih ne želi, a druga polovina ne zna šta će s njima. Šta si ti saznala o njihovim iskustvima u BiH, družeći se sa izbjeglicama?

KAPETANOVIĆ: Ono što sam prikupila jesu priče, i to vrlo potresne priče. Svi su krenuli “trbuhom za kruhom”, za nekom boljom budućnosti ili za sebe, ili za sebe i svoje porodice. Neki bi da studiraju i izgrade karijere kao profesori, inžinjeri, umjetnici, a drugi bi da zarade nešto novca za svoje porodice koje su ostavili iza sebe i da se vrate kućama. Vrlo malo njih ima želju da ostane ovdje. Većina ih je na putu po nekoliko godina, nisu spavali u normalnom krevetu, nisu se tuširali u normalnom kupatilu, niti jeli u nekom iole pristojnom restoranu… to je jako težak život, ma kakve predrasude da bilo ko ima o njima. Generalno, vrlo malo se razlikujemo, svi želimo bolju budućnost za sebe i svoje porodice. Pričali su mi kako su ih vraćali sa granica, hvatali po šumama, tukli, uzimali sav novac, zatvarali u zatvore, izgladnjivali… strašne su to priče, ali ipak su to ljudi sa jako puno dostojanstva i hrabrosti i pored svega toga nije im teško izmamiti osmijeh, kao što i na svim mojim fotografijama možete vidjeti.

– Građanski, nevladin sektor se pokazao puno spremnijim da pruži ruku ljudima u nevolji. No, sudeći po skupu podrške u Sarajevu, nikako se ne mogu oteti utisku da je i to nekako malo, da ne kažem skromno, imajući u vidu da su baš građanima Sarajeva i BiH još svježa sjećanja na vrijeme kad su i sami trebali istu vrstu pomoći. Kakvi su tvoji zaključci?

KAPETANOVIĆ: Kada su prve izbjeglice stigle u Bosnu i Hercegovinu organizovala se vrlo mala grupica volonterki i volontera i počeli su da im pružaju pomoć. Bio je kraj januara, početak februara, hladno i neuslovno za spavanje vani, a ti ljudi su se bukvalno zavlačili po napuštenim kućama u kojima su spavali, bez ičega. Volonterke i volonteri su im pravili sendviče i obezbjeđivali deke i vreće za spavanje, te pravili čajeve i nosili im. Da nije bilo tih ljudi, ne smijem ni pomisliti šta bi se desilo sa tim prvim izbjeglicama koje su pristigle u toku strašnih minusa. Pomozi.ba su se priključili akciji, kuhaju obroke koje onda volonteri i volonterke distribuiraju, ali meni se jako dopada taj prostor u pomozi.ba gdje oni mogu doći i izabrati garderobu za sebe. Ne da nose ono što im neko da, nego baš da odaberu ono što im dobro stoji i sviđa im se. To mi je divan potez, pored gomile drugih divnih stvari koje mala grupica ljudi radi. Također sam oduševljena SOS timom Ljuta Krajina koji već četiri mjeseca hrane ljude na granici, u Velikoj Kladuši.

POMOZI.BA Meni se jako dopada taj prostor u pomozi.ba gdje oni mogu doći i izabrati garderobu za sebe. Ne da nose ono što im neko da, nego baš da odaberu ono što im dobro stoji i sviđa im se

– Ti se svakodnevno susrećeš sa izbjeglicama na ulicama Sarajeva. Možeš li podijeliti sa nama neke svoje dojmove o tim susretima?

KAPETANOVIĆ: Ne mogu baš reći da sam svaki dan sa njima, ali ih viđam. Sa nekima se čak i čujem svaki dan. Ljudi su to vrlo vedra duha, bez obzira na situaciju u kojoj se nalaze. Vole kada im se posveti pažnja, kao i svi mi i u većini slučajeva su raspoloženi za razgovor. Nekada im samo ta vrsta kontakta znači jako puno i time što ih pozdravite i pitate kako su definitivno možete uljepšati dan i njima i sebi.

– Neki od njih su bili na otvaranju izložbe. Jesi li uspjela pričati sa njima nakon toga, kakvi su njihovi dojmovi o izložbi i skupu podrške ispred Historijskog muzeja BiH?

KAPETANOVIĆ: Da, i to me je baš obradovalo. Bili su sretni da se vide na fotografijama, a pošto smo napravili i neke zajedničke fotografije već su pitali za njih i jedva čekaju da ih vide.