Zna li Bakir Izetbegović “tko je svaki put na Balkanu počeo konflikt”? Evo povijesnih činjenica: Muslimani iz BiH vodili su 241 bitku protiv kršćanskih naroda, i to 67 protiv Hrvata
Načinom svojstvenim nedarovitom i nezrelom političaru lišenom osjećaja za obzir, mjeru i odgovornost, zaprijetio je Bakir Izetbegović usred Zagreba Hrvatima u Bosni i Hercegovini “konfliktom i ratom”. Bilo je to u nedjelju 4. veljače 2018. na Prvom programu Hrvatske televizije. Ipak, ostavio je on velikodušno i mogućnost da “konflikt i rat” izbjegnu. Trebaju se odreći zahtjeva za “trećim entitetom”, a bilo bi još bolje i sigurnije ako bi se odrekli i svih nacionalnih prava i identiteta. Tada rata s Hrvatima sigurno ne bi bilo, jer ne bi bilo ni Hrvata. Objasnio je Izetbegović da je zahtjev za “trećim entitetom” sredstvo pritiska na Bošnjake te da nije moguće “izvući liniju” odnosno uspostaviti granicu entiteta jer to nije bilo moguće ni 1993. tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata. Na primjedbu voditelja emisije kako ovdašnjim političarima zbog nedavnih tragičnih iskustava nije baš primjereno zazivati rat gost je odgovorio: “Sigurno konflikt neće početi Bakir Izetbegović niti Bošnjaci. Zna se ko je svaki put na Balkanu počeo konflikt.”
_______________piše: Ivo Lučić I Globus.hr
Kao dodatnu argumentaciju protiv “trećeg entiteta” upotrijebio je tvrdnju po kojoj 60 posto Hrvata živi izmiješano s Bošnjacima. To je rekao kao da su ti ljudi neka vrsta talaca, što je inače postao uobičajeno stajalište bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista. Podsjetio je i na “udruženi zločinački pothvat”, “rušenje Hercegovine i stotina džamija”, “konclogore za Bošnjake” i slične – što poznate, što do neprepoznavanja uveličane ili izmišljene događaje iz spomenutog rata. Postavio je i jedno retoričko pitanje: “Kako to misle sada uraditi s olovkom kada 1993. to nisu uspjeli s HVO-om?” Doista, kako Hrvati misle “s olovkom” odnosno demokratskim političkim sredstvima ostvariti ravnopravnost i izboriti se za prava koja su im inače zagarantirana mirovnim sporazumima odnosno ustavima Federacije BiH i BiH? Upravo ona prava koja su uspjeli osigurati 1993. odnosno od 1990. do 1995. s HVO-om, a koja su im kasnije oduzeta odlukama “visokih predstavnika” odnosno korumpiranih službenika “međunarodne zajednice”. Teško će to “olovkom” osigurati kada na bošnjačkoj strani imaju Bakira Izetbegovića i slične političare koji ne mare za ustave, zakone i demokratske procese, a kod svoga naroda grade osjećaj infantilnosti, nedužnosti i viktimizacije po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi su isključivo zločinci. Dok uveličava bošnjačke žrtve i hrvatske zločine, Izetbegović negira ili prešućuje hrvatske žrtve i bošnjačke zločine.
Istina je bitno drukčija i ona vrlo grubo opovrgava izjavu Bakira Izetbegovića kako bošnjačko-muslimanska Armija BiH nije činila sustavne zločine, nego se tu i tamo dogodio neki incident. U sukobu Armije BiH i HVO-a muslimanske snage ubile su 1051 hrvatskog civila, od toga je bilo 930 odraslih hrvatskih civila i 121 dijete. Bošnjačko-muslimanske vojne i civilne vlasti su tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba uspostavile 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatvoreno 14.444 logoraša ili zatvorenika od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način odsijecanjem glave. Spominjanje su srušene džamije i izgrađeni jubilarni križ na Humu pa valja podsjetiti da su pripadnici Armije BiH i islamistički dragovoljci pod njihovim zapovjedništvom ukupno uništili ili oštetili 294 katolička vjerska objekta, i to 75 crkava, sedam samostana, 94 kapele, 49 župnih kuća i objekata te 69 groblja.
Hrvatsko-muslimanski sukobi nisu započeli u Hercegovini, nego u središnjoj Bosni, uvijek tamo gdje su Muslimani/Bošnjaci bili većina i osjećali se jačima. Zločin koji su počinili pripadnici HVO-a u borbama za Ahmiće poznati su javnosti i kažnjeni su, kao i većina drugih. Zločini koje su počinili pripadnici Armije BiH i dobrovoljačkih islamističkih postrojbi u Dusini, Orlištu, Žitačama, Trusini, Orahovici, Šušnju, Maljinama, Uzdolu, Doljanima, Bugojnu, Jablanici i na mnogim drugim mjestima, nisu toliko poznati i uglavnom nisu kažnjeni. Posebno težak zločin počinjen je u Grabovici, gdje su pripadnici Armije BiH 9. rujna 1993. izvan borbenih djelovanja, u dubini svoga teritorija poubijali 33 stanovnika tog malog hrvatskog sela. Ostaci njih 19 ni danas nisu pronađeni. Sukob je u Mostar i jugoistočnu Hercegovinu došao iz Bosne preko Konjica i Jablanice gdje je muslimanska vojska prije sukoba u Mostaru, od 25. ožujka do 9. svibnja 1993. ubila desetke hrvatskih civila. Preko 2200 Hrvata bilo je zatvoreno u tamošnjim logorima (samo u muzeju u Jablanici 891 među kojima i oko 60 djece), a više od 10.000 ih je protjerano prema Mostaru. To je jedan od uzroka širenja rata na Hercegovinu i treba biti posebno neosjetljiv i pokvaren pa sve to ignorirati i nazvati incidentom. Naročito kada znamo da je Alija Izetbegović beskrupulozno prevario hrvatske dužnosnike početkom 1992. u dogovorima oko referenduma, neovisnosti BiH i hrvatskih nacionalnih prava u njoj.
Negodovao je Bakir Izetbegović i zbog gradnje Pelješkog mosta ističući granični prijepor (usput budi rečeno, utemeljen na krivotvorenim neumskim/čapljinskim katastarskim knjigama) i “pravo BiH na pristup otvorenom moru”. Javnost je zbunjena i ne zna da se most gradi na teritoriju Hrvatske koji ni na koji način nije sporan. Kakva god granica bila i gdje god granična crta bila povučena, to nema veze s položajem mosta. Osim što je nesporan u smislu definiranja granice, on je i dovoljno visok da ispod njega mogu proći i najveći brodovi. Protivljenje gradnji mosta obična je ucjena kojom bošnjačko političko vodstvo pokušava otežati povezivanje hrvatskoga juga sa sjeverom i oslobađanje Hrvatske od neumskog prometnog i političkog apsurda.
Nakon svega rečenoga Bakir Izetbegović je pozvao na “relaksaciju” odnosa ustvrdivši: “Imate Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu koji žele mir s Hrvatima, dobrosusjedske odnose, ravnopravne odnose, ispomoć jedni drugima.” Doista! Ta je rečenica u suprotnosti sa svime što je prethodno izrečeno, ali sve skupa vrlo jasno pokazuje pod kojim bi to uvjetima Hrvatska i Hrvati mogli graditi dobrosusjedske odnose s aktualnim bošnjačkim vodstvom. Izetbegovićev nastup na HTV-u jako podsjeća na istup Radovana Karadžića u Skupštini BiH 14. listopada 1991., kada je rekao da oni koji žele srpski narod silom odvesti iz Jugoslavije “vode BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje”. Možda je sličnosti svojih izjava s Karadžićevim prijetnjama u jednom momentu postao svjestan i Izetbegović pa je dodao “alibi rečenicu” kako on i Bošnjaci neće započeti rat, jer se zna tko ga na Balkanu svaki put počinje. Pa kada se već vraćamo u prošlost i davne ratove, da vidimo zna li se baš sve i tko je to na Balkanu odnosno u bivšoj Jugoslaviji i njezinoj bližoj okolici “svaki put” započinjao ratove.
U kontekstu duboke nostalgije za osmanskim razdobljem, sve čvršće duhovne, kulturne i političke veze bošnjačkih elita s Turskom, ali i već odmaklog procesa samoviktimizacije, nije zgorega podsjetiti na neke činjenice iz prošlosti. Prema podacima Salima Ćerića, bosanski i hercegovački muslimani sudjelovali su u 241 bici protiv 16 različitih kršćanskih naroda. Na teritoriju današnje BiH vođeno je 85 bitaka, a ostale na teritoriju drugih država. Muslimani iz BiH vodili su 129 bitaka sa susjednim narodima, i to 67 s Hrvatima, a 29 sa Srbima i Crnogorcima. U bici na Mohaču 1526. sudjelovalo je oko 20.000 muslimana iz BiH, dok ih je iduće godine otprilike isto toliko sudjelovalo u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku. U sličnom pohodu na Hrvatsku tijekom 1531. godine sudjelovalo ih je oko 50.000. Bosanski i hercegovački muslimani vodili su od 15. do 18. stoljeća uglavnom napadačke ratove protiv Hrvata, dok su u 18. i 19. stoljeću, u vrijeme slabljenja Osmanskog Carstva, vodili uglavnom obrambene ratove protiv Srba i Crnogoraca. Sjećanja na ove kasnije ratove puno su svježija, što je pospješilo hrvatsku propagandu iz 19. stoljeća kako su bosanski i hercegovački muslimani “cvijeće hrvatskog naroda” te da oni “nisu nikada ratovali protiv Hrvata”. Jesu li bitke pod Klisom, Bečom, Sigetom ili Sentom u kojima je sudjelovao i izginuo veliki broj “bosanskih gazija” genocidi nad “našim narodom” ili su to osvajački ratovi i eventualno “genocidi” nad tamošnjim stanovništvom? Zna li Bakir Izetbegović “tko je svaki put na Balkanu počeo konflikt” i od kada se taj “svaki put” računa?
Izetbegovićeva prijetnja dio je uobičajene retorike bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista. Kada je u siječnju 2009. došlo do određenog kompromisa triju nacionalnih vodstava formuliranog u tzv. Prudskom sporazumu, tadašnji bošnjački član Predsjedništva Haris Silajdžić nekontrolirano je u tv-emisiji vikao na bivšega predsjednika SDA Sulejmana Tihića prijeteći “novim sukobima Hrvata i Bošnjaka”. Samo mjesec dana kasnije i sam Tihić, koji je inače smatran miroljubivim i umjerenim političarom, pod pritiskom očekivanja bošnjačke javnosti i optužbi za izdaju, upozoravao je na mogućnost ratnih sukoba ako se ne postigne sporazum. To je ponovio i krajem lipnja iste godine u kontekstu mogućeg ukidanja institucije Visokog predstavnika (OHR). U listopadu je Tihić zatražio jačanje državne razine vlasti, uz katastrofičnu prijetnju ili procjenu – kako se kome više sviđa: ”Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.”
Sličnih izjava ima na stotine pa bi se lako moglo pomisliti kako one zapravo i nisu odraz stvarnosti, već prije nemoći i frustracije. Međutim, nakon općenitih i pomalo uvijenih prijetećih procjena političara uslijedile su i puno konkretnije prijetnje i pozivi bivših ratnih zapovjednika bošnjačko-muslimanske Armije BiH. Nekadašnji zapovjednik Vrhovnog štaba Armije BiH Sefer Halilović više puta je otvoreno prijetio ratom i Hrvatima i Srbima. Od njegovih su se izjava u rujnu 2016. ograđivale čak i neke bošnjačke boračke organizacije. Bivši zapovjednik Petog korpusa Armije BiH Atif Dudaković održao je u siječnju prošle godine u Luksemburgu tribinu na kojoj je pozvao mlade Bošnjake da se naoružaju. Rekao je da su Bošnjaci olako napustili služenje vojnog roka te zatražio da svaki Bošnjak sa 17 godina mora sebi kupiti vojnu odoru, čizme, vreću za spavanje i ruksak.
Na odaziv, izgleda, nije trebalo puno čekati, ovih dana na internetu se pojavila snimka iz kampa za obuku “askera” što je turski naziv za vojnike. Kamp je izgrađen uz jezero Jelen na teritoriju Tešnja, tik uz granicu općine Usora s većinskim hrvatskim stanovništvom. Osnovali su ga pripadnici vehabijskog/selefijskog pokreta, a polaznici obuke su bošnjački/muslimanski dječaci koji se, po riječima osnivača kampa izrečenim na javnoj televiziji, “brinu o svom tijelu i duhu” i pripremaju se “za ono što dolazi”. A što to dolazi možemo pretpostavljati i eventualno zaključivati iz prijetnji ratom koje sve češće i otvorenije šalju bošnjački političari i ratni zapovjednici, iz ciljeva obuke koju u zemlji i inozemstvu provode razni “askeri”, iz nefunkcioniranja institucija BiH te iz kukavičke i licemjerne šutnje međunarodnih organizacija i europskih država koje su “garant provedbe Daytonskog sporazuma” i očuvanja mira u BiH. Što god se dogodilo, Hrvati će logikom mjerljivosti političkog utjecaja za to biti najmanje odgovorni, ali nije isključeno, da će kao i ranije, ako budu naivni, ispasti najviše krivi.
wpDiscuz