Ovo nije naš rat. Mirno spavajte rata neće biti, riječi su Alije Izetbegovića u vrijeme kada je agresorska vojska poravnala selo Ravno i protjerala njegove žitelje. U isto vrijeme ista ta agresorska vojska je zauzela strateška mjesta iznad svih većih BH gradova. I dok je politički vođa muslimanskog naroda uvjeravao da rata neće biti, Hrvati su se samoorganizirali i spremali za obranu. Napad na Ravno dogodio se 1. listopada 1991. godine , a slična sudbina bila je namijenjena svim ostalim gradovima u BiH, pa tako i Mostaru.
”Teško je to danas objasniti. Prvo što me podsjeti na te dane je spoznaja da smo to radili iz ljubavi za domovinu i narod. Onaj dio nas koji je u to vrijeme bio u Kriznom stožeru obrane grada vodila je želja za samostalnošću i slobodom naroda. Jer kada smo vidjeli da je došla opasnost, da je grad skoro okupiran, zahvaljujući našim braniteljima, dragovoljcima, izašli smo na Galac, Kozicu, na Planinicu na Đubrane (uzvišenja zapadno od Mostara i da toga nije bilo Mostar bi bio okružen već 23.11.1991. godine kada je Milan Torbica tadašnji zapovjednik JNA i srpsko-crnogorskih rezervista trebao da završi okupaciju Mostara”, izjavio je Petar Zelenika, prvi zapovjednik obrane Mostara.
Hrvati su se puno prije toga spremali za ono što ih očekuje, pa su 07. svibnja zaustavili tenkove JNA kod Pologa. Za hrvatski narod bila je to prekretnica koja je pokazala da se samoorganiziranjem osigurava vlastiti opstanak. 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti. Zbog navodnog osiguranja zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi nekoliko tisuća rezervista sastavljenih od titogradskog i užičkog korpusa JNA.
Taj dan u dogovoru s pomoćnikom ministra unutarnjih poslova Brankom Kvesićem, koji je cijelo vrijeme surađivao s Kriznim stožerom i načelnikom policije u Mostaru Viktorom Stojkićem, donosi se odluka o mobiliziranju rezervnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dragovoljaca, koji preuzimaju punktove po prometnicama i dežurstva po gradu. Prva postrojba dragovoljaca izlazi na plato Bile i 20. rujna 1991. sprječava desant čime Hrvati Mostara praktično ulaze u rat sa srbocrnogorskim agresorom.
Put spasa
Na sastanku u Širokom Brijegu, kojem su nazočili Anđelko Mikulić i Pero Bubalo iz Širokog Brijega te Jadran Topić i Petar Zelenika donesena je odluka da se pravi ‘put spasa’ iz Goranaca do Drežnice i Raške Gore,koji se pokazao spasonosan za stotine tisuća izbjeglica iz Mostara, ali i ostalih dijelova BiH.
7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar i prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane (HVO), koje i preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar odlukom Mate Bobana imenuje se Petar Zelenika.
Alije Izetbegović je odlukama iz 4 travnja. 1992. i 27. travnja 1992. “obranu i zaštitu grada Mostara i Hercegovine povjerio HVO-u”, kada je shvatio kako razorena, spaljena i ubijana Hercegovina znači zvjerski rat na koji on nije bio spreman.
Lipanjske zore( 07-26. lipnja 1992 godine)
Združene hrvatske snage (HVO, HV i HOS) operacijom Lipanjske zore su oslobodile dolinu rijeke Neretve. Oslobođeno je područje od oko 1.800 četvornih kilometara s gradovima Mostar, Čapljina i Stolac te njihovom okolicom, a nekim mjestima (poput Ošanića kod Stoca) hrvatske snage su izbile današnju međuentitetsku crtu razgraničenja. . U operaciji Lipanjske zore sudjelovalo je više od 6.000 hrvatskih vojnika. Sudjelovali su pripadnici HV-a, HVO-a i HOS-a kao i postrojbe policije iz općina Mostar, Čapljina i Stolac te jedna bošnjačka dobrovoljačka jedinica.
Postrojbe HVO-a Mostar najzaslužnije su za obranu grada Mostara od JNA, s čime je dat obol obrani ne samo Hercegovine, nego i južne Hrvatske. Za to vrijeme na prostoru Mostara nije postojala Armija BiH, Četvrti korpus te armije BiH je osnovan 17. studenog 1992, čitavih pet mjeseci nakon veličanstvene pobjede.
wpDiscuz