Sve više ljudi svakodnevno odlazi iz Hrvatske živjeti u druge zemlje, a jedna od popularnijih destinacija u posljednje vrijeme je Irska. Svoju sreću u Dublinu odlučio je pronaći i mladić (podaci poznati redakciji) koji je u Hrvatskoj radio u školi, no nije naišao na bajku kakvoj se, istini za volju, tek potajno nadao. Na zamolbu Indexa, svoje iskustvo odlučio je podijeliti s čitateljima, a mi ga prenosimo u cijelosti.
Kako živi narod 3: Ima li nade za nas?
Trebao je ovo biti tek suhoparni izvještaj o životu u Dublinu, no aktualna zbivanja u Hrvatskoj te jedan razgovor na poslu dali su mi inspiraciju, pa se tekst malo oteo kontroli.
Pitao me neki dan kolega na poslu otkud sam. Kažem mu da sam iz Hrvatske, na što je on s neskrivenim čuđenjem uzvratio “Da, vas Hrvata baš ima puno u zadnje vrijeme”. On je naime, iz Konga i tu u Dublinu je već 13 godina, pa ga kao starosjedioca zanima otkud sad odjednom toliki Hrvati u Irskoj.
Našao sam se u dilemi – što da mu kažem, a da ne ispadne da ga zajebavam?
Jer iako je posljednje stoljeće i pol bilo burno u obje zemlje, povijesti naših zemalja ni izbliza se ne mogu uspoređivati. Povijest onoga što danas nazivamo Kongom počinje u drugoj polovici 19. st., u vrijeme sveopće jagme za Afrikom. No, za razliku od većine prisvojenih teritorija, koji su kao kolonije potpadali pod izravnu upravu matičnih zemalja, Kongo je kao posljedica niza spletki i muljaža u režiji belgijskog kralja Leopolda II. de facto postao njegov privatni posjed. Glavni izvor zarade u početku je bila slonovača, no ubrzo ju je zamijenila prirodna guma koja se dobivala iz kaučuka. A kako su metode prikupljanja i transporta iziskivale ogromnu količinu prisilnog rada, ubrzo je stvoren I upravno-represivni sustav čija je jedina zadaća bila osigurati nesmetan protok sirovina iz Konga prema Belgiji. Procjenjuje se kako je u razdoblju od 1885. do 1908. (kada je Kongo bio pod Leopoldovom izravnom upravom) od gladi, bolesti, iscrpljenosti, ali i odmazde umrlo vise od 10 milijuna ljudi.
Zbivanja u Kongu nisu mogla proći neopaženo u svijetu telegrafa, radija te fotografskih I filmskih kamera te je ostarjeli Leopold, pritisnut jednom od prvih masovnih medijskih kampanja, bio prisiljen Kongo prepustiti na upravljanje Belgiji (točnije, prodao ga je Belgiji po cijeni temeljenoj na lažiranim financijskim izvještajima, s ogromnim dugovima, dok je svu izvučenu lovu oprao i posakrivao daleko od ičijeg dosega).
Iako je Leopold maknut, u Kongu je netaknut ostao sustav kojeg je izgradio. Nedostatak učinkovite uprave, infrastrukture I obrazovanja učinio je Kongo potpuno nespremnim da se nosi s vlastitom neovisnošću, koju je od Belgije stekao 1960. godine. Uslijedila su desetljeća prožeta građanskim ratovima, državnim udarima, sveopćim siromaštvom te raznim epidemijama (porječje Konga izvorište je virusa HIV-a i ebole) te Kongo do današnjih dana nije došao ni blizu rješavanju problema koji svoje korijene vuku još iz Leopoldovog vremena.
Vratimo se dakle, na moju dilemu. Kojim riječima da čovjeku iz tako napaćene, izrabljene, silovane zemlje objasnim zašto je sve više Hrvata u Irskoj? Što u usporedbi sa svime time znače Plenković, Petrov i Marić; HDZ, Most i SDP? Proživjela je i Hrvatska kroz proteklo stoljeće nekoliko ratova, ali nisu oni načinili štetu zbog koje traje još jedan u nizu emigracijskih valova hrvatske povijesti. A nisu nas dotukli ni kojekakvi vanjski utjecaji ni strani gospodari. Ne, svim tim smo štetočinama u Saboru sami dali (i još uvijek pridajemo) legitimitet. Vrtimo se u začaranom krugu prividne demokracije. Vlasti od naroda, ali ne za narod. A dok se na Markovu trgu bije ljuti boj za fotelje, mnogi odustaju od nade u nekakve pozitivne promjene i odlaze u inozemstvo. No, što to Irska nama zapravo nudi? Ima li rješenja za sve naše probleme ili ima i vlastitih, potencijalno još i većih?
Ozbiljna stambena kriza
Pa, krenimo redom. Posla ima. Zaposlio sam se u roku od tjedan dana po dolasku u Dublin u skladištu/pakiraonici voća. Ne zvuči kao nešto spektakularno jer i nije. Dapače, poprilično je zatupljujuće, al za prvu ruku, dok se sredi sva birokracija, služi svrsi. Međutim, dok posla ima u izobilju (barem u odnosu na Hrvatsku), Irsku, a pogotovo Dublin, trenutno pogađa prilično ozbiljna stambena kriza.
Cijene najma stanova u Dublinu kreću se od 1200 eura naviše. Kako minimalac mjesečno izađe 1300-1500 eura (ovisno o porezu, smjenama, odbijaju li vam pauze itd.), jasno je da je većini nas ovdje samostalni najam stana nemoguća misija. Vecina doseljenika u Dublinu (svih nacija, vjera, rasa) živi u dijeljenim stanovima ili kućama, pa se ovisno o lokaciji, solo soba može naći od 500 eura naviše, dok dijeljena soba ide za 300-400 eura. Opet, ovisno o lokaciji, financijskim mogućnostima i afinitetima vas i vaših potencijalnih sustanara, to može značiti dijeljenje sobe s jednom ili sa sedam osoba. U ovom potonjem prednjače Brazilci – u stan od 30 kvadrata nagura se bez problema njih sedmero. Čita se o tome prije polaska, prije donošenja konačne odluke, no ništa vas ne može pripremiti na doista suludu stambenu situaciju u gradu. Nisu problem samo cijene, problem je i omjer ponude i potražnje, dijelom i umjetno izazvan, budući da je velik dio praznih nekretnina u vlasništvu banaka, koje ih pak ne žele pustiti na tržište. Kućevlasnici pak imaju toliki utjecaj na politiku da uspijevaju sabotirati svaki pokušaj rješavanja stambene krize. Usto su se toliko razbahatili da neki počinju tražiti da se cjelokupni iznos godišnjeg najma plati unaprijed, dok drugi razgledavanja stanova pretvaraju u slijepe dražbe, gdje od potencijalnih najmoprimaca traže da napišu koliko su spremni platiti povrh oglašene cijene. Ukratko, za smještaj u Dublinu treba vam bolja veza nego za posao u Hrvatskoj.
Rješavanju stambene krize ne pridonosi ni sam prostorni plan grada – Dublin izuzev samog centra (koji nije nešto veći od zagrebačkog) nalikuje više na uspavano selo nego grad. Na sve strane nalazi se nepregledno more gotovo identičnih kuća (čija je cijena najma još viša nego stanova). Za razliku od Zagreba, koji ima jasno strukturiranu mrežu javnog prometa (s tramvajima kao centralnim krvotokom i autobusima koji se dalje kapilarno šire ka rubovima grada), Dublin uglavnom ovisi o nepreglednom broju autobusnih linija koje prolaze kroz sva ta naselja i uličice, što u kombinaciji s nepostojanjem nekakvih brzih, kapacitetom velikih gradskih prometnica (tipa Slavonske, Vukovarske, Držićeve) svaku vožnju čini poprilično nepredvidivom. Gužve su moguće bilo kad i bilo gdje, a usto i sav promet prolazi kroz rijekom Liffey presječeni centar. Autobusi ujutro počinju voziti tek oko 6, pol 7, pa ako radite neku ranojutarnju smjenu ostaje vam bicikl ili taksi. Osiguranje auta je nenormalno skupo, tako da to i nije opcija za svakoga. Ima Dublin i dvije nove tramvajske linije, no one zasad nisu ni spojene (trenutno se gradi treća, koja će ih povezati kroz centar grada). Sve to dakle, još više potencira stambenu gužvu u centru.
A centar grada, osim prekrcanih stanova, nudi i velik broj beskućnika i ovisnika. Hodajući mrtvaci žicaju vas lovu na svakom koraku i spavaju na ulicama, pa izuzev nekoliko parkova (koje se noću zaključava) i kratke šetnjice uz Liffey, u Dublinu nema klupa na koje možete sjesti; dijelom i zbog klime, a no sasvim sigurno i zbog navedenog problema s beskućnicima. Zapravo, centar Dublina, izuzev samih ulica i spomenutih parkova, nudi jako malo javnog prostora. Sve je ogradbeno i zatvoreno i jednostavno ima potpuno drugačiju vibru od Zagreba.
Dublin je trenutno jedan od najskupljih gradova Europi – stoji uz bok Londonu i Berlinu, Oslu i Kopenhagenu, no tu svoju cijenu ne opravdava ničime spektakularnim. U mnogočemu ne nudi ništa više od Zagreba, a ponegdje za njim i zaostaje (daleko od toga da je Zagreb savršen). Nekima se Dublin unatoč svemu sviđa, nekima ne. Meni definitivno nije sjeo I dugoročno se ne vidim ovdje. No, kad god se uhvatim u razmišljanju o odlasku iz Dublina i povratku u Zagreb, ostaje pitanje – a što ću tamo raditi?
Nisam u takvim razmišljanjima usamljen. Neki od Hrvata s kojima sam pričao vratili bi se kući kad bi imali od čega živjeti, jer malo tko je tu došao razvijati profesionalnu karijeru. Došli smo tu radi posla, al izuzev toga život je na stajanju. Rijetki su oni koji rade od ponedjeljka do petka od 9 do 5 – uglavnom su u igri smjenski poslovi, a slobodni vas dani rijetko zapadnu vikendom. Živio sam jedno vrijeme u kući s još osmero ljudi, no znalo se dogoditi da po nekoliko dana ne vidim gotovo nikoga. Teško se organizirati i za popit ne baš jeftino piće s ono malo ljudi sto sam uspio upoznat od dolaska ovdje. I kad čovjek sve to skupa počne promišljati i analizirati, neke stvari postanu prilično jasne.
Irska sama po sebi nema nekakvo snažno gospodarstvo. Ono što je razlog njihovom gospodarskom rastu je činjenica da se svim silama trude postati i ostati porezna oaza za bogate multinacionalne kompanije, koje zbog rupa u američkim poreznim zakonima prijavom dobiti u Irskoj izbjegavaju plaćanje poreza u Americi, dok tu prema nekim izvorima ne plaćaju niti 2% poreza na dobit. Kada je 2015. godine Irska objavila da je ostvarila rast BDP-a od 25% (što naravno, nije imalo veze sa stvarnim rastom, već činjenicom da su te godine neke velike kompanije svoju ukupnu dobit na globalnoj razini prijavile u Irskoj) poznati ekonomist Paul Krugman učas je irsko gospodarstvo krstio posprdnim nazivom “Leprechaun economics”. A budućnost ove gospodarske bajke daleko je od izvjesne – s Brexitom s jedne i Trumpom s druge strane, vrlo bi joj lako mogao doći kraj. A onda se čovjek u mislima vrati na Hrvatsku.
Prošle sam godine, ljetujući u Bugarskoj, shvatio kakvo je neprocjenjivo blago Jadransko more. Preselivši se u Irsku, shvatio sam koliko doista neiskorištenog potencijala imamo na raspolaganju u Hrvatskoj. Mislim, svaka čast Ircima; od ograničenih mogućnosti koje imaju izvlače maksimum, al što bi tek bilo od Hrvatske da nismo ovako mutavi.
Teška odluka
Kad sam prije pola godine donio odluku da odem iz Hrvatske, mislio sam da ću tek tako iza sebe ostaviti sve te gluposti koje su me i primorale na odlazak. Nije me u tom trenutku bilo briga što će dalje biti s Hrvatskom (“Neka zadnji ugasi svjetlo” i slične pošalice najbolje sažimaju moj tadašnji tok misli). Al ne da mi đavo mira. S jedne strane promatram Irsku, s druge strane gledam ovaj kokošarski cirkus u Saboru. I nije mi svejedno. Prije nešto manje od godinu dana tisuće nas izašlo je na ulice i trgove diljem zemlje, tražeći od tadašnje vlade da ne zaustavlja reformu obrazovanja. Tog dana pala je vlada, no reforma nije nastavljena. I eto, gotovo godinu dana kasnije, opet iste scene, a pomaka nema. “Hrvatska može bolje” bio je slogan pod kojim smo se toga dana okupili.
Slogan je to čija je poruka još uvijek aktualna – doista možemo bolje. Da su nas kao Kongo poharali rat, bolest, glad i smrt, ta četiri jahača apokalipse, da smo nepovratno uništeni i ostavljeni na milost i nemilost utjecajima van našeg dosega i kontrole, ne bih rekao ništa. Ali da sve propadne zbog šačice gramzivih, amoralnih, kratkovidnih i narcisoidnih parazita (I Todorića koji je, baš poput Leopolda, svoj zaduženi imperij prepustio državi, a lovu zadržao za sebe), e preko toga ne mogu prijeći. Leopold je iza sebe u Kongu ostavio represivni, izrabljivački sustav koji je samo generirao sve dublji kaos. Stvarne promjene nakon njegovog odlaska nije bilo. Ni Todorićevo micanje u stranu neće značiti ništa ako ne razmontiramo i politički sustav koji ga je stvorio i štitio, dok je građane kojima bi trebao služiti u potpunosti zapostavio. Ako sam išta shvatio za ovog kratkog boravka u Irskoj, onda je to da još uvijek nije kasno. Da se za Hrvatsku, pogotovo u ovako prijelomnim trenucima, još uvijek vrijedi i treba boriti.
wpDiscuz